Nemoj da žuriš!






Opreka između toga da se ništa ne može i da se može sve, da se ništa ne može napraviti i da se može napraviti sve što se treba napraviti, opreka što se danas stječe u opreku da nema više vremena i da još ima vremena, jeste opreka koja svu zapadnjačku civilizaciju već dva milenijuma potiskuje u procjep između ultrapasivizma i ultraaktivizma. Na jednoj strani: ništa ne treba činiti, jer će sutra ionako sve biti drukčije. Na drugoj strani: valja nam učiniti sve, jer sutra ništa više neće biti drukčije. Možemo samo čekati da dođe Drugi – a Drugi će doći ako pripremimo, takoreći iznudimo njegov dolazak. Ako pripremimo novi dolazak Godota kao Spasitelja čovječanstva.
U Beckettovoj drami U očekivanju Godota, drami čekanja na izbavljenje, taj je paradoks zaoštren do krajnosti i izoštren položajem, odnosno stanjem samoga Godota. Na Vladimirovo pitanje što radi gospodin Godot, dječak, njegov poslanik, odgovara: ”Ne čini ništa, gospodine” (Il ne fait rien, monsieur). Riječ je o istim riječima što ih na početku drame izriče Estragon, pasivna opreka aktivističkog Vladimira: ”Ništa za činiti” (Rien à faire). Polazi li dakle i gospodin Godot od toga da se ništa ne da učiniti? Što čini Godot kad ništa ne čini? Sprema se za dolazak, za dolazak na obećani susret. Sutra. A jer postoji samo ono danas, tog sutra vjerojatno nikada biti neće. Zato Godot nije obećanje: njegovo navodno obećanje nije obećanje Drugoga, nego naše samoobećanje. Obećanje koje nije obećanje Godotu, nego vlastitom čekanju, čekanju kao čekanju na Godota. Zatvoreni krug, ali krug koji se, barem naizgled, otvara prema spolja: otvara očekivanjem. Bez njega bi Vladimir i Estragon bili sasvim sami posred same samoće, bili bi u potpunoj praznini. Naime, praznini smisla, praznini u kojoj vlada smrtna dosada, a na njenom obzorju – samoubistvo.
Tako ostaje nada. ”Sutra ćemo se”, najavljuje Vladimir na kraju drame, ”objesiti”. I odmah dodaje: ”Osim ako Godot dođe”. I tako u beskonačnost.
Konačna je odluka: hajdemo. A didaskalija dodaje: ne miču se s mjesta. Vladimir i Estragon, razbojnici bez onoga usred njih, čekaju i dalje. Opsjednuti Godotom, ne mogu se pomaknuti s mjesta (čekanja), ne mogu postati slobodni, otvoreni za slobodu-prostor svijeta. Dočekali smo kraj igre, ne dočekavši ništa.
Na kraju drugog milenijuma sve je ukazivalo da je dvomilenijsko konfliktno doba, doba suprotstavljenih silnica, simboliziranih ribama okrenutim u suprotnim smjerovima, isteklo. Da je protivrječnom čekanju kraj. Da smo se načekali. Da smo se zasitili čekanja. Premda je natrpano djelatnostima, djelatnostima od sekundarna značenja, čekanje znači obamrlost. Posljedica je prepuštenost događanju. No obamrla prepuštenost, bez opuštenosti. Nesretna prepuštenost.
U drami U očekivanju Godota najsretniji je pasivni lik iz drugog para. Premda ga Pozzo muči, Lucky, odnosno Srećko, ne pati. Sretan je, objašnjava Beckett u razgovoru s Colinom Duckworthom, jer ništa više ne očekuje. Ništa ne čeka. Dakle, ne čeka ni Godota. Kad mu Pozzo naloži misliti, započne doduše deklamirati o Bogu, ali o Bogu s apatijom, atambijom i afazijom, dakle o prilično čudnom Bogu. Osim toga, njegovo deklamiranje završava u praznom hodu. Neki tumači su u Godotu, u njegovoj bijeloj bradi, htjeli vidjeti Boga. No tu pretpostavku dovodi u pitanje već to da Estragon, čekajući Godota, posred drugog čina s uzdignutom šakom na sav glas zavapi:  ”Bože, smiluj se!” Božjeg odaziva dakako nema. Igra ide dalje, kako je započela i kako će se završiti. Do Događaja, do drugog dolaska Drugog, neće doći. Time postaje upitan i njegov prvi dolazak.
Nahodimo se pred prezencijom bez parusije. Za one koji čekaju to je stanje prisutnosti Odsutnog, stanje prisutnosti bez nazočnosti. Od dolaska Odsutnog očekuju više nego sreću, očekuju blaženost. A budući da nam blaženost nudi već sve, i u tom je slučaju riječ o stanju u kojem ne očekujemo više ništa. Samo što to stanje nije moguće dosegnuti, barem ne na ovom svijetu. Na ovom svijetu, dok smo živi, susreta s Drugim oči u oči nema. Zato je sreća u čekanju na blaženu sreću isto tako izopačena kao i Srećkova sreća. Obje su sreće, dok smo tu, tu na svijetu, nesretne sreće. No usprkos tome, s njima još nismo na dnu.
Najnižu tačku dosežemo, čekajući na Godota, u Vladimirovoj metafori o rađanju u smrt: ”Raskrečene nad grobom i težak porođaj. Na dnu jame, sanjalački (rêveusement), grobar zavlači svoja porođajna kliješta. Imamo vremena da ostarimo. Zrak je pun naših krikova”. To nije slika o rađanju mrtvorođenih, nego o porodu živih, ali porodu u grob. Između rođenja i smrti možemo čekati što bilo i koga bilo, no pouzdano ćemo dočekati samo – smrt. Čemu onda uopće čekanje?
Čemu onda uopće čekanje? To je prijelomno pitanje našega vremena. Pitanje koje nas baca u drugu krajnost, u žurbu, u pretjecanje. A pretjecanje ima dva oblika. Prvi oblik, stalno prisutan i u samoj Beckettovoj drami, izražava se u nastojanjima da smrt preteknemo samoubistvom. Drugi oblik, upravljen protiv čekanja kao takvog, izražava se u pretjecanju samoga sebe. Vrijeme juri, ma kolikogod sporo išlo. Zato ubrzajmo! Povucimo ružu za nos da bi brže rasla!
No ružu nije moguće vući. Možemo je samo zalijevati. Strpljivo, svaki dan. S razumijevanjem. I ljubavlju. Vrijeme ne možemo preteći. Možemo mu se samo približiti. Kao što se možemo samo približiti samome sebi i svom životu. No ne pretjecanjem, nego usporavanjem. Jedno nas usporavanje može opustiti, opustiti u opuštenosti koja nije podređena niti čekanju odnosno obamrlosti, niti ubrzavanju odnosno pretjecanju. Kako nas je Wittgenstein podučio: ”Filozofi bi trebalo da se međusobno pozdravljaju s: polako, nemoj žuriti!”
Otvorena igra na sreću započinje onda kad smo na svršetku igre na sve ili ništa. Otvara se, s onu stranu razapetosti između spašenosti i pogubljenosti, prostor života. Otvara se prostor žive slobode, prostor veselja prema životu.
 

Mario Kopić

Izvornik: Peščanik

Objavi komentar Blogger

 
Top