Paul i Ingeborg



”Ko hoda na glavi, moje dame i gospodo, ko hoda na glavi taj pod sobom ima nebo kao bezdan (wer auf Kopf geht, hat der Himmel als Abgrund unter sich).”

Te riječi iz Meridijana, govora što ga je Paul Celan održao prilikom dodjele nagrade ”Georg Büchner” u Darmstadtu 22. oktobra 1960, jednostavno i ujedno plastično prikazuju čovjekovu paradoksalnu egzistenciju, egzistenciju što visi u bezdani (hängt im Abgrund). Iz te su se fundamentalne spoznaje o bestemeljnosti (Grundlosigkeit) našeg prebivanja s jetkim intelektualnim ispiranjem jezika iskristalizirale i nevjerojatne, fascinantne i nenadmašne forme Celanova pjesništva, pjesništva koje raste u tu bezdan kao minerali u vulkanskoj manduli. A za svaku kristalizaciju, pa i za pjesničku kristalizaciju jezika, neizbježno je da bude vođena stanovitim zakonitostima.
Ni o jednom savremenom pjesništvu nije bilo napisano toliko rasprava koje nastoje odrediti i tematizirati te zakonitosti, kao o onome Celanovom. Jer za skoro je svaki njegov stih karakteristično da u njegovoj pozadini počiva ogromno iskustveno zaleđe, zaleđe što ga čine neposredni egzistencijalni, kulturno-povijesni, filološki, kabalistički i dakako sasma akcidentalni segmenti, koji svojim značenjima odsijevaju u njihovoj paradoksalnoj simboličnoj strukturi kroz koju se prelijeva svjetlost ponornog neba.
Za cjelokupno su njegovo pjesništvo, upravo zbog svoje učestalosti, karakteristične neke ključne riječi ili simbolički putokazi koji predočavaju smjer ljudske egzistencije ”uprte” u bezdan transcendencije, u eterični bunar neba. Tih je riječi čitav niz. S njima pjesnik posebno markira ono stremljenje u svojim pjesmama što ga opisuje u Meridijanu i o kojemu kaže da je stremljenje ka ”onom dalekom, onom što je bilo moguće zaposjednuti, a što se naposljetku ipak vidjelo samo u Lucilinom liku”.
Posrijedi je dakle topos utopije, preciznije rečeno, topos slika koje su vidljiva strana utopije.
U toj Celanovoj simboličkoj topologiji kao ključne pojavljuju se ponajčešće riječi što ih je Winfried Menninghaus u svom opsežnom strukturalno-semantičkom istraživanju pod naslovom Paul CelanMagija forme rasporedio sub specie nomenalis, razmatrajući dakle simboliku tih riječi u semantičkom osvjetljenju kakvo se širi od riječi ime (imena). Ta riječ u Celanovoj magičnoj pjesničkoj konstelaciji verbalnih simbola zacijelo predstavlja ishodišnu riječ u imenovanju njegove pjesničke utopije. U tome simboličkom imenovanju najčešće susrećemo riječi, dakako u različitim tropičkim sklopovima, koje pripadaju pjesnikovom fundamentalnom empirijskom dodiru s povijesnom stvarnošću i sudbinom, sa sudbinom kakvom je obilježen i sam pjesnički jezik. A njega dakako nije moguće odvojiti od čovjeka i istine njegove egzistencije, čim je taj jezik evocira, čim dakle implicitno izriče njeno ”višenje” u bezdani.
Pjesništvo je, prema tome, poslužimo li se stihovima iz Celanove pjesme Divlje srce (Das Wildherz), rijetko obećani / pravi / usputni – / život (das selten verheißne / rechte / Neben – / leben), pri čemu je naglasak upravo na tome ”usputni” ili ”sporedni” koje je ipak sa životom rimovano u nerazdvojivu cjelinu. Život kakav se ”konfigurira” (konfiguriert sich) u pjesmi je ”podlokavan krvlju” (blutunterwaschen). Riječi koje najčešće nastupaju u tom pjesničkom ”podlokavanju” pjesnikova neposredna iskustva, i koje predstavljaju ključne putokaze u semantičkoj ”konfiguraciji”, odnosno imenovanju Celanova pjesničkog usputnog-života, Menninghaus je rasporedio u sklopove koji označavaju ”vrijeme”, ”antropologiju”, ”geologiju i kemiju”, ”astrologiju”, ”botaniku” i ”optiku” imena. Te su riječi: sat, dan – noć, ljeto, zaborav – sjećanje; oko, usta, ruka, srce; more, voda, zemlja, pijesak, pepeo, dim, gorje, led, snijeg, kristal, kamen; zvijezda, mjesec, sunce, nebo; ruža, cvijet, drvo, lišće; svjetlo, mrak, sjena itd.
Imamo dakle posla s riječima izrazito čulno predstavne prirode koje ”konfiguriraju” impresivnu pozadinu Celanove pjesničke aleatike. Ili, drugim riječima, sav taj neposredni, ”impresionistički” topos njegova pjesništva uključen je u tektoniku pjesnikove utopije u kojoj je čulna neposrednost preko intelektualnog kalkila navedenih riječi pretopljena u simboličko, polisemično označavanje onog naslućenog ”posve Drugog”, o kojem Celan zbori u Meridijanu. Posrijedi je ”posve Drugo” zbog kojega Peter Horst Neumann u knjizi Uz liriku Paula Celana otkriva u svjetlu koje stupa u Celanovu liriku, koje stupa s takvim ”razrjeđivanjem” redundancije semantički linearnog ”realističkog” jezika i zatamnjenjem njegova ”praktičkog” smisla (da se tim više naglasi njegova iracionalna, mimo-razumska, para-doksalna poetska dimenzija), ono osvjetljenje koje opravdano imenuje epifanijom jezika.
Umjetnička energija koja je privela pjesnički jezik do takvog vrhunca zacijelo je enormna i pokušamo li je razabrati unutar Celanove formule, koja uspostavlja poeziju kao Neben-leben, kao para-egzistenciju, biva nam jasnim da u pjesničkom aktu ta energija ima izrazito nihilističku tenziju u odnosu na pjesnikovu realnu egzistenciju. Naime, ona se želi ostvariti u pjesmi bez ostatka. Najljepše se to vidi u sljedećem stihu iz pjesme Govori i ti (Sprich auch du): Sad se mežura mjesto na kojem stojiš: / kud sad, ti bezsjeni, kamo? (Nun aber schrumpft der Ort, wo du stehst: / Wohin jetzt, Schattenentblößter, wohin?)
Celan je, znamo, otišao u rijeku Senu, u svršetak para-odnosa s vlastitom egzistencijom. No u njegovom se pjesništvu upravo iz realne neukidivosti i simboličkog jedinstva tog para-odnosa razlijeva ”svjetlo” one bezdani u kojoj visi egzistencija. Za bolje razumijevanje geneze tog odnosa, koji je pjesnika naposljetku samoubilački gurnuo u tu bezdan bez egzistencijalnog ostatka, svakako je uputno imati u vidu i neke elemente njegova egzistencijalnog iskustva koje je odlučno obilježilo njegovo pjesništvo i time njegovu sudbinu, sudbinu koju najopipljivije izražava upravo semantika gore navedenih ključnih verbalnih simbola u Celanovoj pjesničkoj kriptografiji. Jer te riječi uglavnom izviru iz naplavina pjesnikova životnog iskustva.
A u zacijelo bitne naplavine toga iskustva spada i pjesnikov odnos s austrijskom književnicom Ingeborg Bachmann.
Susreli su se maja 1948. godine u okupiranom Beču: Bachmann, studentica filozofije koja sprema doktorat iz Heideggera, kći učitelja i ranog austrijskog člana Nacional-socijalističke stranke, i Celan, Jevrejin njemačkog jezika iz Bukovine, bez domovine, koji je oba roditelja izgubio u njemačkom koncentracijskom logoru i sam preživio rumunjski radni logor. Iz te nepremostive razlike izvodio je Celan i visok zahtjev za pjesništvo njemačkog jezika nakon Holokausta. Ingeborg Bachmann, koja je i prije tog susreta raščistila s najnovijom njemačkom i austrijskom prošlošću, bila je nov poticaj da se cijelog života bori protiv zaborava, također i poticaj da se zalaže za Celanovo pjesništvo. Ta razlika, kao i napor da se usprkos njoj, dapače upravo iz nje ponovo započne razgovor nakon djelomičnih dubokih smetnji, određuje njihovo dopisivanje, od prvog dara pjesme In Ägypten (U Egiptu) iz maja/juna 1948. do posljednjeg pisma u jesen 1967. godine.
Pisanje je dakako u središtu njihovih života. Oboma pisati nije jednostavno: hrvanje oko jezika, prepirka s riječju, ispiranje jezika poprima u njihovoj korespondenciji, objavljenoj 2008. godine pod naslovom Vrijeme srca, središnje mjesto. Neprestano se govori o neposlanim pismima, a dugotrajna šutnja drugoga povremeno navodi očekivajućeg na razmišljanje o razlozima koji se nalaze u njemu samome. Ta šutnja, koju su osjećali kao mučninu ili su je u prešutnom sporazumu čuvali, najznačajniji je element u šest vremenskih dijelova što ih je moguće zamijetiti u dopisivanju, a čije su granice usko povezane sa životnim obratima u oba života. Upravo su ona sjecišta Celanovih bogato variranih pisamskih razgovora obilježenih diskontinuitetom: svaki od dijelova obilježenih obratom ima vlastito lice pomoću svaki put vlastitog tona, vlastitih tema, vlastite dinamike, vlastitih oblika šutnje, a time i asimetrije koju valja svagda iznova odrediti.
Hermeneutičko osvjetljenje pokazuje kako se u svim pismima kao neprekinuta sudbinska obilježenost njihove poruke razotkriva Celanovo anagramski ispovijeđeno egzistencijalno iskustvo koje proishodi upravo iz njegove mladosti. To je iskustvo onaj supstrat koji određuje svaki njegov zapis, pjesnički ili epistolarni, određujući njihovu leksiku i semantiku, sintaksu, gramatiku, ritam, foniju, ortografiju… Zato možemo reći da u svima njima odsijeva prije svega spomen, koji nije samo spomen na mladost, nego i pamćenje. Neizmjernost prostora koji se otvaraju u tom pamćenju, u koje nikada nije moguće prodrijeti do kraja, jednaka je onoj neizmjernosti kakvu Celan opisuje u Meridijanu kao ponorno nebo pod čovjekom koji hoda dubeći na glavi. Položaj je to u kojem je izraženo iskustvo potpune ljudske iskorijenjenosti, bestemeljnosti i blizine smrti, što je tako fatalno obilježilo Celana.
A njihova su pisma zapravo tek rubne emanacije tog temeljnog iskustva. Vode nas od pjesnikova empirijskog susreta sa smrću do zaborava tog njenog povijesnog ostvarenja i ujedno do pamćenja, koje nije ništa drugo do znanje o konačnosti naše egzistencije. Slijede tako ta pisma upućena Ingeborg Bachmann ”bezdomski” i ”bezsjenski”, ”razsjenčeni” bijeg od praga do praga, dakle pokušaj egzistencije koja je razapeta između onoga što jeste i ”pamćenja” ništine.
S predasima ili zahvaćanjima daha u ovoj korespondenciji jednako je kao i s krajnjim pjesničkim pokušajem da se govori iz one granice kad čovjeku uzmanjka daha i riječi, kad zahvaća jedino još iz bezdane bezdani pod sobom, dakle iz onog Drugog o kojem Celan govori u Meridijanu i što nije iskazivo riječju, ali što je ipak poziva na govor.
Sve je tako kao da Paulov odnos s Ingeborg obasjava dionica puta svjetlosti koja na početku sja kao nekakva razderana svjetlosna tkanina što zastire vlastiti izvor, da bi se potom ta svjetlost ojačala u pritisak koji pjesnika sili u rasvijetljenu nebesku bezdan, u apsolutni uzgredni-život, u identitet egzistencije i pjesništva i time u takvo ”epifanijsko” imenovanje svjetla i vlastitog bića u njemu kakvo je obuhvaćeno starohebrejskim pojmom kumi ori: ustani, zasjaj! Na kraju će to svjetlo sasma utrnuti u bjelinu snijega, u onu simboličku dionicu svačijeg života što znači nijemost i smrt.
Na tom pjesničkom meridijanu je Celanovo mladenačko životno iskustvo iz pamćenja ništine i smrti prešlo u takvu poetsku kristalizaciju u kojoj sja bijela, hladna odsutnost ljudskog spomena, da bismo tim snažnije osjetili sveobuhvatno i neizmjerno božansko pamćenje samog pjesništva. Jer kako ponavlja Celanov vjerojatno najsuptilniji tumač, Jacques Derrida (u spisima Šibolet i Ovnovi), pjesništvo nam prednjači, ide katkad brže od nas i spaljuje dionice našega puta. Lava se kotrlja, tragovi su ugarci, goruće etape – tek pred nama.


Mario Kopić

Peščanik, 13.10.2013.

Objavi komentar Blogger

 
Top