Miodrag Živanović: Obrazovanje je tokom proteklih dvadeset godina odigralo najnečasniju ulogu

„Gotovo već četvrt stoljeća mi živimo isključivo na etničkoj matrici i onda ta matrica sama po sebi proizvodi da ono što bi trebalo biti patološko, postaje prirodno stanje društvene svijesti“, počeo je razgovor za Frontal na temu nacionalizma profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, Miodrag Živanović.

autor: Branislav Mihajlović


Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, nije ništa drugačija situacija ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, događa se da vrijednosti koje su patologija postaju prirodne, odnosno normalne društvene vrijednosti.
Jedan od bitnih uzroka tome je sistem obrazovanja. Od vrtića do univerziteta taj sistem reproducira upravo jedno ovakvo stanje u kojem živimo danas. Pošto je riječ o periodu koji je kratak za istoriju, ali je za naše male živote dosta dug, mi smo dobili generacije ljudi čija je svijest takva. Zato je jako teško se boriti protiv toga, odnosno nema ko ni da se bori.
Mladi ljudi postaju pacijenti koji su oboljeli od tog virusa, a ne znaju da su oboljeli. U cijeloj infrastrukturi obrazovanja, u onom dijelu primjena različitih pedagoških metoda i u udžbenicima, sve je podređeno etničkoj matrici i time je ta deformirana svijest postala normalna.
Zbog toga, nacionalizam u svijesti mladih ljudi je nešto što pripada više medicini nego politici. Više se ne radi ni o ideologiji nacionalizma, već o dijelu nas samih.
Te etničke matrice u BiH su nadmoćnije od onog što se naziva život. Riječ je o redukciji života samo na etničku pripadnost. Mi postojimo ovdje samo kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a ne postojimo kao ljudi.
Nacionalizam kod mladih je, u skladu sa vremenom u kojem živimo, najizraženiji na društvenim mrežama, ali oni to nerijetko smatraju vrhuncem patriotizma. O kakvom je virusu riječ?
Ako govorimo o tom odnosu nacionalizma, ovako postavljenog, i patriotizma s druge strane, treba sasvim jasno i precizno reći da je patriotizam jedan emotivni odnos – ljubav. Ljubav prema svojoj zemlji, ljudima, zavičaju gdje si rođen. U patriotizmu nema mržnje i takav oblik svijesti ne instalira mržnju u društvene odnose za razliku od nacionalizma. Nažalost, nacioanlizam i patriotizam se često izjednačavaju.
Gdje je ishodište tog nacionalizma?
Prije nekoliko godina u oba entiteta rađena je jedna analiza udžbenika takozvanih nacionalnih predmeta u osnovni i srednjim školama. Dobili smo nevjerovatne rezultate koji pripadaju Feliniju, koji pripadaju nadrealizmu. U jednom od tih udžbenika piše „jedini pravi post je islamski post. Kršćanski postovi nisu pravi jer krščani tokom posta ipak nešto jedu i piju.“ U drugom udžbeniku piše, prepoznaćete izdavača – „zna se tko je potpisao Dejtonski mirovni sporazum i zna se tko je izvukao deblji kraj“. Treći izdavač piše: „Tokom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima jedini antifašisti su bili Srbi. Mada je bio i mali broj poštenih Hrvata i Muslimana“.I to naša djeca moraju da znaju da bi dobili željenu ocjenu.
Ako to učimo kao ljudi koji se tek formiraju, onda je logično da je svijest kada treba krenuti u život na nivou ove današnje. Obrazovanje je tokom proteklih 20 godina odigralo najnečasniju ulogu. Treba otvoreno govoriti o tome i onda dobijamo kao posljedce sve ono što nam se događa i na stadionima, na ulici i u porodici.
Kakvi su u tom smislu Vaši studenti danas?
Sve je veći stepen upravo ove deformirane svijesti. Ona se nekad pojavljuje u primitivnim oblicima. Ali, bilo takva ili rafinirana, donosi veliki hendikep mladoj generaciji. Dodamo li tome još nešto što je van normalne logike, recimo postojanje vjeronauke u zvaničnom obrazovnom sistemu, onda dobijamo nešto katastrofično. Možete misliti da vjeronauku uvode i u vrtiće. Ona već 20 godina postoji u osnovnim školama, a nedavno je naš ministar predložio da se uvede vjeronauke i u srednje škole. To je direktno veliko ubrzanje izgradnje nove nacionalističke svijesti.
Frontal je proveo anketu u kojoj je preko 70% učesnika protiv uvođenja vjeronauke u srednje škole. Protiv te ideje. Kako to komentarišete?
Sistem obrazovanja u svakoj državi je državni sistem samo kod nas nije. Drugo, to je sistem u kojem bi mladi ljudi trebali da stiču znanja, a vjeronauka to nije. Samo joj ime kaže da to nije i mjesto joj je u vjerskim zajednicama.
Prije nekoliko godina  u srednje škole je trebalo da se uvede predmet Kultura religija. Urađen je jedan udžbenik koji je napisan najneutralnije što se moglo napisati. I bez obzira na to i na pozitivne recenzije i na plan, entiteski ministri prosvjete su ga povukli jer su vjerske zajednice bile protiv. Pa šta imaju vjerske zajedice sa ministrom prosvjete?! Obrazloženje je bilo da će to „narušiti status vjeronauke“. Pa i treba biti protiv!
Ko pravi sistem u kojem su ministri prosvjete portparoli vjerskih zajednica? Sistem nisu djeca od 7 - 8 godina ili njihovi roditelji koji žele da im omoguće školovanje...
Možda i jesu. U pomenutoj analizi udžbenika, supervizori smo bili Ivan Lovrenović i ja. Uradili smo tada i istraživanje šta o tim udžbenicima misle i roditelji i dobili smo rezultate da su oni izuzetno konzervativni.

Intelektualci su najgori sloj društva

Kako Vaše kolege profesori na banjalučkom Univerzitetu gledaju na ovaj problem, odnosno da li se ovo uopšte smatra problemom?
Ne! Ne smatra se problemom. To je posljedica onoga što je postalo prirodno stanje, ono što je patološko, o čemu sam na početku pričao.
Postoji jedan termin – intelektualci. Ne znam šta znači i ne volim taj termin. Intelektualci su najgori sloj društva. U svim radikalnim situacijama intelektualci imaju samo dvije osobine – poltronstvo i konformizam. To ne mora biti u materijalnom smislu, nego jednostavno oni se priklanjaju vlastima kakve god da jesu da bi što bezbolnije prošli. Postoje izuzeci, ali su egzotika, i oni ne mogu promijeniti stanje. I onda, kada se gledaju političke odluke i potezi, imamo ponovno i svakodnevno zagovaranje etničkih matrica i nacionalizma. Tome veliku podršku daju i institucije u kojima su intelektualci. Ako mogu biti pregrub, nakon svega što nam se dešava i danas, ja prezirem institucije poput Akademije nauka ili različita udruženja intelektualca. Čak i one sebi stavljaju i nacionalni prefiks. Time se pravi najgora usluga narodima u koje se zaklinju.
I djeci...
Da mladim ljudima najviše, jer su najeminentniji predstavnici naroda upravo na tom morbidnom poslu podjela, sužavanja života samo na etnos.
Čemu profesori uče studente?
U radu sa mladim ljudima moglo bi se raditi na tome da se izađe iz ove matrice, ali je sistem obrazovanja pod neformalnom ali jakom kontrolom establišmenta. Profesori, nastavnici, učitelji se svjesno ili nesvjesno,  opredjeljuju za podršku neljudskim vrijednostima.
Šta je rješenje?
To je preteško pitanje za mene. Nažalost, mislim da je pod idealnim političkim uslovima potrebno 4–5 izbornih ciklusa da počnemo da mislimo ili očekujemo nešto drugačije.

Objavi komentar Blogger

 
Top