Kako dirljivo svjedoči isprva njegov student, a potom nasljednik na katedri za estetiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Predrag Finci, Ivan-Ivica Focht (1927-1992) bio je po svemu apartna pojava u tamošnjem duhovnom životu. I dok su mnogi od aktera tog života bili ”majstori u tumačenju tuđih djela, žongleri citata, poneki vješti i u prometanju vlastitog stanovišta”, Ivan je Focht bio jedan od rijetkih koji je zborio svojim glasom. ”Stvaralac u ruhu profesora. A i profesor je bio dobar. Jedini kome su na časove dolazili studenti sa svih odsjeka, amfiteatar pun cura koje su treptale očima i momaka koji su ga na pauzi oponašali… Jedni su bili opčinjeni njegovom faustovskom pojavom, drugi poneseni elokvencijom (‘Da li znam savršeno njemački? Pa ja ni svoj jezik ne znam u potpunosti’), treći intelektualnom hrabrošću (‘Marxovo stanovište o umjetnosti svakako oduševljava naše partijske radnike, ali molim da ne podlegnete takvom iskušenju u ovom seminaru’), beskompromisnošću (‘Svakako da je Johan Strauss divan, jer što prostaku može biti ljepše od kiča’), nekonvencionalnošću (‘Naravno da treba čitati krimi-romane. Oni koji ih preziru za račun uzvišenih djela u osnovi strahuju da bi u kontaktu sa lošijim štivom mogli ponovo da se strmoglave u glupost iz koje su ponikli’)… Nije mijenjao stanovište sa svakim novim uvidom u literaturu, nije držao do filozofskih i inih moda, do javnosti i javnog mnijenja još i manje. Jednom su mu dodijelili neku nagradu, a on se – po običaju – ne pojavi. Neko zucnu da Focht ne bi došao ni da je dobio Nobelovu nagradu. S pravom, jer je on imao svoj unutarnji, neprikosnoveni poredak vrijednosti. Ako je iko, onda je on živio u svom svijetu (‘Onaj Vanja Sutlić bi da mijenja svijet, a ne može ni sebe da promijeni. I još piše o Prirodi, a nije bio ni na Trebeviću’). Jedne večeri mi je ispričao šta se desilo sa njegovom porodicom – ocem, majkom i bratom – u nacističkom zatvoru: Ustaše su ih ispeglali na njegove oči. On se spasio skočivši kroz prozor. Pobjegao je u partizane, a tamo ga ovi htjedoše streljati zbog njegovog njemačkog prezimena. Od tada mi je bila jasna njegova nevjerica u Čovjeka (‘Sve je savršeno u mikro i makro svijetu. Samo u ovom našem ništa ne valja’), njegova senzibilnost u kojoj nije bilo mjesta za sentimentalizam, njegova ljubav prema Bachu i Mozartu (‘Imate pravo. Muzika nije nikakva umjetnost’ – reče jednom intelektualnom klipanu – ‘ona je sedam puta iznad svih umjetnosti’), čak i njegovo nastojanje da dokaže da ništa ne postoji (‘ali tada ne bi postojala ni moja kćerka, a to ne bih otrpio’). Bio je sebi samom dosljedan i u svojoj odluci da prestane da piše filozofske knjige (‘nemam namjeru više nikoga da pridobijem za svoje stajalište’) i da se potpuno posveti gljivarstvu. I s Johnom Cageom je jednom bio u gljivama, ali mu nije ni spomenuo da je bio profesor estetike. Svaka gljiva koju smo našli bila je zanimljivija od moga estetskog stajališta i njegove glazbe… Ipak mi jednom reče da je u svojim knjigama napisao ono što je zaista mislio, ne utajujući ništa ni sebi ni drugima. Ivan Focht je poricao da ga život suviše zanima, a ipak se time nadasve bavio – umjetnošću kao svijetom o sebi, gljivama kao tajnom prirode. Njegova vjera u umjetničko djelo kao u ‘stvarnost o sebi’ u osnovi je bila potaknuta željom da se izmakne istorijskom, da se od dnevnog uzmakne u svijet Ideja, u savršeni svijet oblika u kome je umjetnost ključni dokaz njegovog postojanja. Umro je 1992. Neki moji studenti su mislili da je živio u 18. stoljeću.”
Ivan Focht, čovjek koji je vidio mnogo nasilne smrti i umiranja, koji je kao Jevrejin svoju ”preživjelost” radikalnog zla vjerojatno doživljavao kao najtežu krivnju, kao tumor u memoriji, morao je potražiti one konture koje posred svega besmislenog ubijanja u tom vremenu ipak osmišljavaju to vrijeme. Ukratko, morao je naći sebe sama kao čovjeka i filozofa u istosti i razlici spram povijesti u koju je bio bačen. I tako uzeti povijest na sebe kao svoju vlastitu povijest. Ne povijest kao prilagođavanje činjenica trenutnim potrebama samopotvrđivanja povijesnog subjekta, nego povijest kao prostor našeg (svog) vremena. I zato je postavio stvari drukčije nego što su inače vrijedile. I dok su oči većine iz njegove filozofske generacije bile uprte samo u permanentno mijenjanje svijeta i dok je sve što jeste (posebno pak čovjek) bilo podređeno revolucionarnoj ideji mijenjanja i povijesnog razvića, Focht je upirao pogled drugdje, upirao je pogled tamo gdje ”umjetnost krvari svoju nestvarnu ljepotu”, u muziku, naposljetku u gljive. Jer stvar se događa ”drugdje”. Događa se tamo gdje se događa istina sama.
U Fochtovu estetičkom djelu (obuhvaćenom u knjigama Istina i biće umjetnosti, Uvod u estetiku, Moderna umjetnost kao ontološki problem, Tajna umjetnosti) realizira se bitan preokret unutar same estetike, pa se stoga on ne poklapa s tradicionalnim predstavama o estetici i njenom predmetu. To djelo zapravo revolucionira čitavo tradicionalno razumijevanje umjetničkog fenomena, nadilazeći usko područje estetike kao filozofske discipline, što znači da implicira i omogućuje jednako bitan preokret i unutar svih drugih aktivnosti koje imaju umjetnost za svoj predmet, dakle unutar historije i teorije umjetnosti, kao i unutar umjetničke kritike. Jer Ivan Focht za svoju polaznu tačku nije uzeo više ono tradicionalno pitanje ”što je umjetnost”, ili: ”što je suština umjetnosti”, nego se upitao: što umjetnost jeste. Umjesto pitanja o suštini on postavlja i počinje od pitanja o bivstvovanju umjetničkog djela i tako otvara – u tradicionalnoj gnoseološko-imitacijskoj estetici – zanemarenu ontološku problematiku. Tim prenošenjem akcenta na ono puko jeste, umjetničko je djelo od samog početka shvaćeno kao ontološki događaj par excellence, kao bivstvujuće, ali ne kao neko proizvoljno bivstvujuće, nego kao od čovjeka-umjetnika ”sprovedeno” bivstvujuće, što znači da se fenomen umjetničkog djela pretvara u ”demonstraciju” onoga procesa u kojem Nešto nastaje, porađa se iz Ništa, u kojem se dakle ”pomalja mrlja bivstvujućeg na čistoći ne-bivstvujućeg”. Ni na jednom drugom području ne možemo prisustvovati takvoj čulima pristupačnoj kristalizaciji bivstvujućeg, pa se time umjetničko djelo samo pretvara u ”odgovor” na ono staro i još uvijek neodgovoreno pitanje: kako to da ima Nečega a ne Ništa?
Očito je dakle da je nosivo pitanje Fochtove estetičke misli zapravo pitanje o utemeljenosti preokreta koji se u njoj realizira. Za primjereni odgovor na to pitanje bilo bi potrebno razviti cjelokupnu problematiku estetike i umjetnosti od Platona do danas. Neka ovom zgodom budu dovoljne samo dvije bitne činjenice.
Cjelokupna evropska estetika od Platona do Hegela bila je u svojoj suštini umjetničkom fenomenu neprimjerena: Platon je pjesništvo ne samo ontološki negirao, nego i strogo moralno osudio, dok je Hegel govorio o kraju umjetnosti, njenoj povijesnoj dotrajalosti, našavši da ona nije više kadra zadovoljiti najviše potrebe duha. Poznati su i razlozi tih činjenica: tradicionalna estetika, koja je pitala samo o suštini umjetničkog djela, previđala je u njemu baš ono estetsko, ono čulno i pojedinačno, za koje je smatrala da prikriva ono bitno, ono umno i opće. Suštinu umjetničkog djela tradicionalna je estetika uvijek pronalazila u nečemu vanestetskom: u ideji, duhu, materiji itd. Na temelju toga razvile su se specijalne nauke, primjerice historija umjetnosti, za koju je simptomatično da umjetničko djelo svagda reducira na nešto vanumjetničko, na individualno-psihološke karakteristike, na ekonomsko-sociološke determinante, na duhovnu atmosferu vremena i slično. Umjetničko se djelo tumači nečim drugim i svodi na to drugo, na ono drugo što se izvan umjetnosti može naći u daleko većem obilju. ”Jedno i isto djelo može pored umjetničkog uživanja pružiti i socijalne, i etičke, i psihološke, i religiozne, i ekonomske, i pedagoške, i političke, i biološke, i naučne, i spekulativne, pa čak i čisto fiziološke vrednote i sadržaje”. No sve te nabrojane vrednote, osim jedne jedine, nalaze se i izvan umjetnosti, u ostalim duhovnim i duševnim ljudskim manifestacijama – one nisu specifično umjetničke. Štaviše, moguće je da se sve te vrednote, osim jedne jedine, u ovim drugim oblicima i na vanumjetničkim područjima ostvare potpunije, ostvare bolje i dublje nego u samoj umjetnosti. Recimo, u naporu za ostvarenje boljih odnosa u društvu više će pridonijeti Lockeovo djelo ”Dvije rasprave o vladi”, nego neka politički angažirana drama. ”Estetska vrijednost možda i nije za ljude najznačajnija vrednota, ali bez nje umjetnosti nema. Dok još možemo umjetničko djelo zamisliti bez sviju vanumjetničkih elemenata – i bez nekakve moralne, socijalne, prosvjetiteljske, didaktičke ili političke ideje, i bez uzbudljive radnje i bez ideološke tendencije – ne možemo ga zamisliti i bez estetskog elementa”.
Hegelova misao o kraju umjetnosti, o tome da je umjetnost prema svojem najvišem određenju za nas nešto prošlo, samo je konsekvenca navedene neprimjerenosti estetike, pa je zato jasno da su se nakon Hegela morale pojaviti tendencije koje su htjele ”spasiti” umjetnost, reafirmirati njezin dignitet i njezinu autonomnost. Tu mogućnost je iznašla tek fenomenologija (Husserl, Ingarden, Hartmann, Heidegger…). A njene je tendencije u duhovnom pejzažu na ovim prostorima s izrazitim erosom, strasno i predano afirmirao upravo Ivan Focht.
Preokret kojega je unutar evropske estetičke misli realizirala fenomenologija odvijao se usporedo sa zbivanjima u samoj umjetnosti. Pokazalo se da moderna umjetnost (na primjer apstraktna i bespredmetna umjetnost) nipošto ne ”odgovara” principima i kategorijama tradicionalne estetike i tradicionalnih nauka o umjetnosti. Moderna je umjetnost takoreći sama izazvala interdisciplinarnu krizu u estetici i umjetničkim naukama. A ta kriza još i danas traje.
Fochtova je estetička misao neposredno vezana za te procese i prema tome zasnovana u zbivanjima savremene estetičke misli i savremene umjetnosti. Ali ne samo to. Za Fochtovo se djelo nikada nije moglo reći da je samo nekakvo nereflektirano prilagođavanje savremenoj estetici i umjetnosti. Ono je u tom pogledu puno više. Kriza tradicionalne estetike za Fochta je zapravo bila kriza metafizike, to jest kriza filozofije kao metafizike, koja nikada nije bila u stanju odgovoriti na svoje temeljno pitanje: zašto uopće bivstvujuće a ne radije niština? Upravo je zbog toga Focht bio prisiljen vraćati se odnosu između filozofije i umjetnosti, dajući time estetičkoj problematici ontološku formulaciju, a estetskom fenomenu ontološku dimenziju. Fochtovo je djelo stalna autoeksplikacija vlastitih temelja, nikad puka adaptacija tuđih sistema, što se ogleda i u činjenici da je to djelo i neprekidna konfrontacija sa svim najvažnijim savremenim estetičarima, kao i najvažnijim pojavama u savremenoj umjetnosti.
Razumije se, granica Fochtova djela je i granica same ontologije umjetnosti, odnosno ontologije umjetničkog djela kao učenja o načinu bivstvovanja umjetničkog djela. Iako su ontološka istraživanja itekako kadra opisati ne samo ontološki status, nego i konstituciju i strukturu onoga čime se umjetničko djelo dovršava upravo kao umjetničko djelo, i što se imenuje estetski predmet, kao korelat kompetentnog estetskog akta, ona ne mogu doprijeti do ontološkog značenja umjetničkog djela, odnosno razumjeti umjetničko djelo kao prostor razotkrivanja bivstvovanja kao bivstvovanja. Ako nam to pak ne uspije, tada ne možemo razumjeti odnos između filozofije i umjetnosti u smislu jednakopravnosti i umjetnost će nam vazda ostati u odnosu na filozofiju u podređenom položaju, izvan onog okružja gdje vlada temeljno pitanje, pitanje o bivstvovanju, njegovoj istini i smislu.
Za Fochta je fundamentalna duhovno-povijesna činjenica da je čovjek ”izgubio središte” (Hans Sedlmayr) koje je imenovao Bogom. Odjednom se obreo sam samcat u ”praznom svemiru”. Teško stanje, sasma izvjesno, jer bez središta se ne mogu postaviti nikakve koordinate. No, kad bi čovjek sebe sada proglasio Bogom ili se potajno smatrao takvim, bila bi to, govorio je Focht, ni na čemu lebdeća nečuvena prepotencija, posljedica najveće zablude koja se ikad pojavila u njegovoj povijesti. ”Čovjek ničim ne pokazuje ni božansku provenijenciju, a kamoli kvalitete. Ako ga Bog nije stvorio, mogao je nastati jedino nepredviđenim sticajem slučajnih okolnosti, što ni najmanje nije laskavo”.
Ni u estetskom pogledu, prema Fochtu, čovjek ne može stvoriti ništa, jer estetske odnose zatiče kao gotove i nepromjenljive. Čovjek nije tvorac umjetnosti, nego samo sprovodnik. Pa ni u drugom smislu ne može stvoriti ništa novo. Kad sastavi atomsku bombu, samo primjenjuje postojeće sile, a ne stvara ih.
A pogotovo se ne može stvoriti (ili odgojiti) novi Čovjek. Konačni smo. I, usto dodajemo, nagnuti zlu, zlu koje se razobruči upravo onda kad mislimo da ćemo sami započeti novu epohu.
I zbog svega toga, i dakako ostatka, umjetnik i mislilac, učio je Ivan Focht, moraju osluškivati ”diktat samih stvari”. U tome oni nisu slobodni i daleko su od toga da budu Bogovi.
Razumjeti, dakle voljeti, to je sve. Ne voljeti sve što jeste i kako jeste, nego voljeti, s radošću i ganutošću, samo ”jeste” svega što jeste. Voljeti život kao dar toga ”jeste”. A na njegovoj strani, strani života, nisu surovi i jaki, nego upravo oni nježni, oni ranjivi i slabi. Naspram surove i bezobzirne borbe za život, stoji sâm život, život pun blagosti i razumijevanja. Jer kako je govorio Fochtu tako dragi Lao Tse:

Čovjek, kad stupa u život,
mek je i slab,
a kad umire,
tvrd je i jak.
Biljke, kad stupaju u život,
meke su i nježne,
a kad umiru,
krute su i grube.
Zato su kruti i jaki
družbenici smrti,
nježni i slabi
družbenici života.


Peščanik.net, 05.11.2013.

Objavi komentar Blogger

 
Top