Marko Tomaš: Bulevar narodne revolucije
MOJ NAROD

Moj narod je rasut po gradovima.
Moji ljudi se bude u Saigonu i Managvi.
Piju u zagrebačkim kafanama i na splitskim zidićima.
Otkidaju od speeda u sarajevskoj noći.
Voze djecu u školu bečkim ulicama.
Haluciniraju pod berlinskim nebom.
Žure na posao u Parizu.
Sviraju banjo u edinburškim pubovima.
Vježbaju jogu u Somboru.
Pišaju u beogradskim haustorima.
Vole se na Bosforu.
Pričaju masne viceve u mostarskim baštama.
Peru suđe u kopenhaškim restoranima.
Traže osunčano mjesto u Oslu.
Bezdomna siročad, Dickensovi dječaci i djevojčice.
Moji ljudi, kažem.

 GALEB

Tvoja krila obećavaju jedinstvo u nekom drugom svijetu.
Ti si jedino što mi more zna poslati na poklon
u predrođendansko vrijeme inventure kada gulim
taloge neizvjesnosti kojima sam prepustio da odluče
kada ću otići i kada ću se vratiti i do kada, galebe,
sve ovo može držati vodu, prije nego se raspe
kao tropska kiša, višednevna, topla i tužna.
Stijena, tvoje odmorište na dugom putu
od mora ka – meni otok usred rijeke
oko kojeg ne smiješ plivati, jer prolaznost vreba čak i tu,
u tom zelenom hladnom platnu nadutom strujama.
Ti si zastava, galebe, predaja s crnom mrljom,
obećanje, tvoje odsustvo čini da poželim otići bez pozdrava,
ali čak i tada mostovi ostaju najbolje mjesto za uživanje u vjetru,
treba samo podignuti kragnu i uvući glavu među ramena
baš kao što tvoja glava utone između krila,
poput velegradskog džeparoša
naizgled odmaraš, iako si spreman podariti smrt svakoj ribi
koja se usudi bljesnuti na zimskom suncu.

Objavi komentar Blogger

 
Top