Mrak

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog
i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.




Jesen

Jesen
gleda jabuku
kao samoubojica
svoju smrt:
okruglo savršenstvo
na visokoj grani.




Strah

Od dva jedan se uvijek može izgubiti. Tako se
bojim za dva. Više nego za bilo koji broj.
Ako nestane jedan na bilo koji način, više nije dva.
Kod drugih brojnijih brojeva je lakše. Od njih
uvijek nešto ostane, više od ništa, više od jedan.
Dva nije ništa očito kaže prijatelj, ono je naprosto
dva, u našoj glavi neodvojivo, neuništivo, uvijek
zajedno. Ne bih rekao. Zašto sam onda u brizi za to
nesretno dva?
Neki dan sam izgubio rukavicu, lijevu. Čitavu sam
kuću prevrnuo. I što će mi sada rukavica samo na
jednoj ruci? Što će mi gola druga ruka? Kupit ću
možda druge rukavice. Ako to učinim, to će biti
novo dva, jedno drugo dva, opet u opasnosti.




Ptice

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.



Avion

Letimo na osam tisuća metara iznad
nepismenih. Lijep je jesenji dan.
Vrijeme kada nas ništa ničemu ne uči.
Nepismeni ispod nas turaju glave u vreće,
djeca im, također nepismena, ližu žlice,
žene se uokolo razbacuju disanjem.
Mi vidimo kako im stopala pouzdano
dodiruju zemlju, a oni zatvoreni u bačvu,
zaštićeni šumom, uvučeni u priču i kišu,
uvučeni u božji spisak, u svaku stvar iznutra,
smiju se široko svojim nepismenim ustima.
Ničiji suvremenici. Ne stižu im dopisnice,
preporučeni uzdasi.
Dok pune vreće,
pšenična zrna
kojima je Kopernik pravio horoskope kada i
putanjama nebeskim
blago padaju jedno na drugo.
Iznad nepismenih plove lagani oblaci.
Izuzetna vidljivost. Žetva je bila dobra,
oko kuća ima ptica,
psi idu uz ljude,
ljudi idu uz konje.
Hodanjem časte životinje, biljke i stvari.



Objavi komentar Blogger

 
Top