(odlomak)

s ruskog   Fikret Cacan





(...) 

3


Hroma djevojka nam priđe s ulice, duge kao bestramvajska noć. Ona vuče svoju štaku u stranu i žuri se da što prije sjedne, da bude sličnija svima. Tko je ta osamljena: – Laka konjica…
Mi moljakamo jedan od drugoga cigarete i stvaramo svoju ceremonijalnost, šifrirajući u životinjsko-plašljive formule veliko, moćno, zabranjeno shvaćanje klase. Životinjski strah čini kineske ispravke na listovima zahodskog papira, praga dostave, tuče po oborenima, zahtijeva kaznu za zarobljenike. Kako dječaci utapaju svenarodno mače u Moskvi-rijeci, tako naši odrasli dječaci u igri gnječe, u velikom prevratu, malo gnječe: hej, navali, žmiči, nek se ne vidi koga to gnječimo, takvo je sveto pravilo linča.
Trgovac na Ordinjki prevario radnicu na vagi – ubij ga!
Blagajnica nas prevarila za petak – ubije je!
Direktor naslijepo potpisao glupost – ubij ga!
Mužik sakrio u hambar raž – ubij ga!
Prilazi nam djevojka, vukući se sa štakom. Jedna joj noga ukočena, a gruba cipela-proteza podsjeća na drveno kopito.
Tko smo mi? Mi smo školarci koji ne uče. Mi smo komsomolski svojeglavci, mi smo smutljivci s dopuštenjem svih svetih.
Filipa Filipiča zaboljeli zubi. Filip Filipič nije došao i neće doći u razred. Naše shvaćanje nastave tako se odnosi prema nauku, kao kopito prema nozi, ali nas to ne zbunjuje.
Ja sam vam došao, moji parnokopitni prijatelji, lupati štakom u žutom socijalističkom pasažu-kombinatu, podignutom s golom fantazijom junačine-gazde Gibera od elemenata raskošnog hotela na Tverskoj, noćnog telegrama ili telefonske stanice, od mašte o svjetskom blaženstvu, utjelovljenom kao permanentni foaje s bifeom, od neprekidne kantine sa salutirajućim klericima, od poštansko-telegrafske suhoće zraka od kojega grebe u grlu.
Ovdje traje neprekidna knjigovodstvena noć pod žutim plamenom kolodvorskih svjetiljaka druge klase. Ovdje, kao u Puškinovoj bajci, Židova sa žabom vjenčavaju, to jest, odvija se neprekidna svadba kozonogoga kicoša, što sipa teatralnu ikru, sa parnim, za njega iz iste banje nečistim, moskovskim redaktorom-grobarom, koji izrađuje brokatne ljesove u ponedjeljak, utorak, srijedu, četvrtak. On s papirnim pokrivačem šumi. Otvara žile mjesecima kršćanske godine, što još čuvaju svoja pastirsko-grčka imena – januaru, februaru i martu… On je strašni i nepismeni nadriliječnik događaja, smrti i zbivanja, i sretan, presretan, je kada kao fontana brizga konjska krv epohe. (...)






 9

Među ubojicama ruskih pjesnika ili kandidatima za ubojice pojavilo se mračno Gornfeljdovo ime. Ovaj paralitički Dantes, ovaj ujka Monja iz Basejne što propovijeda naravnost i državnost, ispušio narudžbu sasvim mu stranoga režima, koji on prihvaća otprilike kao lošu probavu.
Poginuti od Gornfeljda jednako je glupo kao i od motocikla ili od papagajeva kljuna. Ali literarni ubojica može biti i papiga. Mene, na primjer, zamalo nije ubila papigica po imenu Njegovog Veličanstva kralja Alberta i Vladimira Galaktionoviča Koroljenka. Neobično mi je drago što je moj ubojica živ i što me je u nekom smislu nadživio. Ja ga hranim šećerom i sa zadovoljstvom slušam kako on ponavlja iz Uelenspigela: „pepeo kuca na moje srce“,… zamjenjujući ovu drugom, jednako ružnom frazom: „nema na svijetu muka jačih od muka s riječju…“
Čovjek, koji može nazvati svoju knjigu „Muke riječi“, rođen je s Kainovim pečatom književnog ubojice na čelu.
Samo se jednom sretoh s Gornfeljdom u prljavoj redakciji nekog bezidejnog časopiščića, gdje se skupljahu, kao u Kvisisanovom bifeu, nekakve prozirne figure. Onda još nije bilo ideologije i nije se imalo kome žaliti, ako te uvrijede. Kada se sjetim tog sirotanstva – kako smo uopće mogli živjeti! – krupne mi suze navru na oči… Netko me je upoznao s dvonogim kritičarom i ja mu stisnuh ruku.
Ujka Gornfeljd, zašto si se požalio u Birževki, to jest, u „Večernjem crvenom listu“ u dvadeset devetom sovjetskom ljetu? Bolje da si zasuzio gospodinu Propperu u čisti židovski literarni prsluk.
Bolje da si izlio svoj jad blagajniku s išijasom, kugeljem i talesom…

Objavi komentar Blogger

 
Top