Generaciji tisućudevetstoosamdesetčetvrte (govor s promocije na Williams Collegeu)

     Dame i gospodo iz klase 1984.,

Bez obzira koliko smjeli ili oprezni budete izabrali biti, tijekom svojega života nužno ćete doći u neposredni, fizički dodir s onim što je poznato pod imenom Zlo. Ne mislim pritom na svojstva romana strave, već u najmanju ruku, na opipljivu društvenu zbilju koja leži izvan vaše kontrole. Nikakva dobra narav ili lukavi proračuni ne mogu spriječiti ovaj susret. Zapravo, što ste proračunatiji i oprezniji, to je veća vjerojatnost za ovaj rendez-vous, i to su teže njegove posljedice. Ustrojstvo života takvo je da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom dobra. Nikad ga nećete vidjeti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: »Bok! Ja sam Zlo«. Ovo, naravno, upućuje na njegovu drugotnu prirodu, ali utjeha koju iz toga opažanja možete dobiti ubrzo, kroz svoju učestalost, prelazi u dosadu.

Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerojatnosti da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.

Na isti je način najsigurnija obrana od Zla krajnji individualizam, originalnost mišljenja, mušičavost pa čak – ako hoćete – i ekscentričnost. To jest, nešto što se ne može glumiti, patvoriti, oponašati; nešto čime nije zadovoljan čak ni na ovo naviknut varalica. Nešto što se, drugim riječima, ne može podijeliti, isto kao što se ne može podijeliti ni vaša vlastita koža: čak ni s manjinom. Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male koristi jednom kad Zlo pobijedi.

A što se tako često događa: u mnogim dijelovima svijeta i u nama samima. Uzevši u obzir njegov opseg i intenzitet, uzevši u obzir naročito umor svih onih koji mu se opiru, Zlo danas možemo smatrati ne etičkom kategorijom već fenomenom koji se više ne mjeri česticama nego zemljopisnim mapama. I otud razlog moga govorenja ovdje nema veze s vašom mladošću, neiskustvom i kretanjem u život. Ne, ovaj navodno čisti početak crn je od prljavštine i teško je povjerovati da će ga očistiti vaše sposobnosti ili volja. Svrha moga govora jednostavno je predložiti vam način otpora koji vam jednoga dana može korisno poslužiti; način koji će vam možda pomoći da iz susreta sa Zlom izađete bar manje uprljani, ako već ne i pobjedonosniji od svojih prethodnika. Imam na umu, naravno, poznatu taktiku okretanja drugog obraza.

Pretpostavljam da ste na ovaj ili onaj način svi čuli o interpretacijama ovog biblijskog stiha – interpretacijama Tolstoja, Gandhija, Martina Luthera Kinga i drugih. Drugim riječima, pretpostavljam da vam je poznata zamisao o nenasilnom ili pasivnom otporu, čiji je glavni princip vraćanja zla dobrim, dakle, neodgovaranjem na isti način. Činjenica da je ovaj današnji svijet takav kakav jest sugerira da, u najmanju ruku, ova ideja nije univerzalno prihvaćena. Razlozi ove nepopularnosti dvostruki su. Prvo, nužni uvjet za djelotvornost ovog koncepta jest makar rubna demokracija. Upravo ovo nedostaje velikom dijelu našeg globusa. Drugo, to je »zdravi razum« koji žrtvi govori da je njezin jedini dobitak, ako okrene drugi obraz i ne odgovori na zlo zlom, u najboljem slučaju moralna pobjeda – nešto prilično nematerijalno. Prirodno oklijevanje da još jedan dio svoga tijela izložite udarcu opravdano je sumnjom da ovakvo ponašanje samo potiče i uvećava Zlo; da protivnik moralnu pobjedu može zamijeniti za oprost.

Postoje i drugi, ozbiljniji razlozi za sumnju. Ako već prvi udarac nije žrtvi zamračio svijest, ona će možda uvidjeti da se okretanje drugog obraza svodi na manipulaciju napadačevim osjećajem krivnje, da ne govorimo o njegovo karmi. Moralna pobjeda tako uopće ne mora biti moralnom, ne samo stoga što patnja često ima narcisoidan prizvuk, već i zato što žrtvu promiče kao osobu nadmoćniju, dakle i bolju od njezinog neprijatelja. Ipak, bez obzira koliko vaš neprijatelj bio zao, ključno je to što je on čovjek; i iako nesposoban druge voljeti kao samoga sebe, mi svejedno znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih. (Zbog ovoga ste, na prvom mjestu, bili udareni po desnom obrazu.) U najboljem slučaju, tako, ono što možete dobiti kad neprijatelju okrenete drugi obraz zadovoljstvo je što ćete mu pokazati besciljnost njegove radnje. »Pogledaj«, govori drugi obraz, »ono što udaraš samo je meso. To nisam ja. Ti ne možeš slomiti moju dušu.« Nevolja s ovim stavom je, naravno, u tome što neprijatelj može prihvatiti izazov.

Prije dvadeset godina, u jednom od brojnih zatvora sjeverne Rusije, dogodila se sljedeća scena. U sedam sati ujutro, s praga širom otvorene ćelije, jedan se čuvar obratio osuđenicima riječima: »Građani! Kolektiv zatvorskih čuvara izaziva vas, zatvorenike, na socijalističko natjecanje u cijepanju drva iz dvorišta!« U tim krajevima nema centralnog grijanja, a lokalna policija globi sva okolišna drvna poduzeća za desetinu njihovih proizvoda. U vrijeme koje opisujem, zatvorsko je dvorište sličilo na pravo stovarište drva: gomile na dva ili tri kata, u usporedbi s kojima se jednokatni kvadrat samog zatvora činio patuljastim. Potreba za cijepanjem bila je očita, iako je i prije bilo sličnih socijalističkih natjecanja. »A što ako odbijemo?« upitao je jedan zatvorenik. »U tom slučaju ništa od jela«, glasio je odgovor.

Zatvorenicima su dodijelili sjekire i sječa je počela. Vrijedno su radili i zatvorenici i čuvari pa su u podne svi bili iscrpljeni, posebno uvijek slabo hranjeni zatvorenici. Najavljen je odmor i ljudi su sjeli jesti – svi osim onoga koji je postavio pitanje. On je nastavio zamahivati sjekirom. I zatvorenici i čuvari šalili su se na njegov račun, nešto o Židovima koji su obično pametni ljudi dok ovaj ovdje… i tako dalje. Poslije odmora nastavili su s radom, iako nešto sporije. Do četiri sata, čuvari su prestali jer ima je završila smjena; nešto kasnije stali su i zatvorenici. Onaj zatvorenik i dalje je zamahivao sjekirom. Nekoliko puta su ga obje strane molile da prestane, ali on nije obraćao pažnju. Činilo se da je uhvatio određeni ritam koji nije želi kršiti; ili je to ritam bio uhvatio njega?

Ljudima je nalikovao na automat. Pet sati, šest sati, a sjekira se i dalje micala gore-dolje. I čuvari i zatvorenici stali su ga pomno motriti i sarkastični izraz njihovih lica postupno je ustuknuo prvo pred čuđenjem, a onda pred strahom. U pola osam čovjek je prestao, oteturao u svoju ćeliju i zaspao. Za ostatka njegovog boravka u tom zatvoru više nije bilo poziva na socijalistička natjecanja između čuvara i zatvorenika, iako se drvo i dalje gomilalo.

Pretpostavljam da je ovaj čovjek mogao izdržati dvanaest sati neprekidna cijepanja jer je bio mlad. Imao je dvadeset i četiri godine. Tek nešto stariji nego što ste vi sada. Međutim, mislim da je postojao još jedan razlog ovakvom njegovom ponašanju. Sasvim je moguće da je mladić – i baš zbog toga što je bio mlad – pamtio tekst Isusovog Govora na gori bolje od Tolstoja ili Gandhija. Budući da je Sin Čovječji običavao govoriti u trijadama, mladić se možda prisjetio da stih o kojem smo govorili ne završava kod: ‟Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi‟, već se nastavlja: ‟Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije‟.

Citirani ovako, u cijelosti, stihovi se malo tiču nenasilnog ili pasivnog otpora, ili načela neodgovaranja istim i uzvraćanja na zlo dobrim. Značenje ovih stihova teško se može nazvati pasivnim, jer sugerira da se Zlo može obesmisliti pretjerivanjem, umanjivanjem njegovih zahtjeva kroz opseg vaše poslušnosti, a koja tada smanjuje štetu. Ovakva stvar žrtvi dodjeljuje vrlo aktivnu ulogu, ulogu mentalnog napadača. Moguća pobjeda ovdje tako nije moralna već egzistencijalna. Drugi obraz ne pokreće neprijateljev osjećaj krivice (koji on lako može umiriti), već njegovu razumu i sposobnostima razotkriva besmisao cijelog pothvata: kao što to čini svaka masovna proizvodnja.

Podsjećam vas da ovdje ne govorimo o fer borbi. Govorimo o situacijama u kojima se čovjek od samoga početka nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gdje nema mogućnosti povratnog udarca, gdje je prednost uvijek na jednoj strani. Drugim riječima, govorimo o crnim trenucima života, kad osjećaj moralne nadmoći nad neprijateljem ne pruža nikakvu utjehu, i kad je neprijatelj otišao predaleko da bi se postidio ili zažalio nad napuštenim skrupulama, kad čovjek na raspolaganju ima samo vlastito lice, košulju, ogrtač i noge koje pješače.

U ovakvoj situaciji nema puno mjesta za taktiziranje. Zato bi okretanje drugog obraza trebalo biti vaša svjesna, hladna, promišljena odluka. Vaše šanse za pobjedu, ma kako male, ovise o tome znate li što radite ili ne. Dok neprijatelju okrećete obraz, trebate znati da je to tek početak vaše kušnje, kao i onog stiha – te se trebate vidjeti kroz cijelu sekvencu, kroz sva tri stiha Govora na gori. U suprotnom će vas stih izdvojen iz konteksta ostaviti osakaćenima.

Utemeljiti etiku na krivo citiranom stihu znači prizivati udes, ili, opet, završiti kao mentalni malograđanin koji uživa konačnu udobnost: onu svojih uvjerenja. U oba slučaja (od kojih je zadnji, sa svojim članstvom u dobrotvornim organizacijama, najneprihvatljiviji), rezultat je prepuštanja terena Zlu, odloženo shvaćanje njegovih slabosti. Jer Zlo je, ponavljam, samo ljudsko. Etika utemeljena na ovom krivo citiranom stihu u postgandijevskoj Indiji nije promijenila ništa osim boje kože indijske Vlade. Gladnom je čovjeku svejedno zbog koga je gladan. Mislim da mu je čak draže ako je to zbog bijelog čovjeka pa makar zato što društveno zlo ima naizgled druge izvore pa ga je lakše otrpjeti nego ono vlastite rase. Kad je u pitanju odgovornost stranca, još uvijek postoji nada, postoji fantazija.

Slično se dogodilo i u Rusiji poslije Tolstoja – etika utemeljena na izdvojenim stihovima potkopala je dobar dio narodne odlučnosti u sukobu s policijskom državom. Ono što je uslijedilo dobro je poznato: šezdeset godina nacionalnog okretanja drugog obraza pretvorilo je ovaj obraz u jednu golemu masnicu pa tako naša današnja država, umorna od nasilja, na njega jednostavno pljuje. Kao i na obraz svijeta. Drugim riječima, ako želite osvjetlati kršćanstvo, ako Kristovo učenje želite prevesti u političke termine, potrebno vam je nešto više od pomodnog političkog foliranja: potreban vam je original – pa bar u mislima, ako već nije našao mjesta u vašem srcu. Budući da je Isus bio više božanski Duh nego dobar čovjek, kobno je guslati po njegovoj dobroti, a na račun njegove metafizike.

Moram priznati da mi je pomalo neugodno govoriti o ovim stvarima: okretanje ili neokretanje drugog obraza, na kraju krajeva, sasvim je osobna odluka. Susret se uvijek odvija u situacijama jedan naprama jedan. Uvijek je u pitanju vaša koža, vaša košulja i vaš ogrtač, pješačit će vaše noge. Savjetovati, a kamoli poticati nekoga u vezi s takvim odukama, nije samo potpuno krivo, već i nepristojno. Sve što ja želim jest izbrisati iz vaših glava kliše koji je povrijedio mnoge, a dao vrlo malo. Isto bih tako volio u vas usaditi ideju da, bez obzira na prednosti, niste pobijeđeni dok god imate svoju kožu, košulju, ogrtač i noge.

Postoji, međutim, još ozbiljniji razlog za neugodu pri javnom raspravljanju o ovakvim stvarima i on nije samo naš vlastiti prirodni otpor pri smatranju sebe potencijalnim žrtvama. Ne, to je prije puka trezvenost, koja čovjeka prisiljava da i u vama gleda moguće zločince, a pred potencijalnim neprijateljem otkriti tajnu borbe loša je strategija. Ono što čovjeka oslobađa optužbe za izdaju, ili, još gore, za projekciju taktičkog statusa quo u budućnosti, jest nada da će žrtva uvijek razmišljati dosjetljivije, originalnije i poduzetnije nego što će misliti napadač.
I otud šansa za njezin trijumf.




PJESMA ZA BOSNU
(A Tune for Bosnia)

Dok piješ viski, grickaš ribu ili gledaš na sat,
dok namještaš kravatu, ljudi ginu.

Gradovi neobičnih imena, bombardirani nestaju u plamenu,
nitko ne zna zašto, ali ljudi ginu.

U malim selima, nepoznatim, ali dovoljno velikim za uništenje
ne mogu ni vikati ni doviknuti doviđenja, ubijaju ljude.

Oni umiru, a mi biramo nove vođe;
ravnodušnost, suzdržavanja - jedini odgovori na toliko ubijanje.
Predaleko za ljubav susjed i brat Slaven,
tvoji plašljivi anđeli ne dolijeću njemu i tako ljudi ginu.

I dok se kipovi svađaju pobjeđuje Kain,
tisuće mrtvih postaju uljem motoru povijesti.
Dok gledaš sport, provjeravaš tekući račun ili pjevaš uspavanku,
ljudi umiru.

Vrijeme krvavim perom dijeli ubijene od krvoločnih ubojica,
a i tebe će uvrstiti u njihove suradnike.
prepjev Marko Vešović

Objavi komentar Blogger

 
Top