(prepjev Josip Osti)


JONA

Historiju piše užitak. Bombe su slične
čovječjim jajima. Odtrgneš ih i razbacaš.
Prskaju. U planinama se bude pastiri.
Evo, granata ti pada na glavu, tamo će.
Dosadno je bilo posluženim. Nisam još
vidio kita. Tobože pliva u moru. Tobože
možeš mu zariti jarbol kroz oči. Jučer su
prebili mog ljubavnika Jeffreya Dahmerja
kad je čistio klozet. Pojeo je sedam
mladih momaka i završio u krvi. Vlast se
još uvijek nasljeđuje, ne dijeli. I ako se negdje
neko tijelo rascijepa, doštikla ga se. Moć
ne smije ishlapiti. Obnavlja se na svečanim
gubilištima. Mi ljudi, koji gazimo po krvi,
erotični smo i zanimljivi. Pišemo visoku poeziju.  

RAT

Prvo je led. Onda borove šume.
Onda opet led. Ljudski životi su
dlačice. Kolone bjegunaca, kuće u plamenu,
krici poput grebanja boje daždevnjaka na
koži milione godina. Hoću da imam žutu
fleku. Sunce je sada iščašeno. Poprilično
razmišljamo šta su naše šape. Pritke,
na koje se stere žito? Dovoljan je
crveni prah. Dovoljno je malo sulfata. A ona
glatkoća na porculanu, je li čvrsta? Talog
kave kao da bi ga izlivali divovi iz kanti.
Tu stoji Odesa. Tu su lovački psi. Kruna,
koja se zaustavi u grudima vremena. Sekularizirana
varijanta je kako se vrti pile na
ražnju. Prozorsko staklo ne propušta toplotu. Ko ga je
napravio prozirnim? Čija je energija koja
krcka pod zubima? Jeste li kada razlili kantu
u pustinji? Kao da bi bacili kokoškama snijeg. 

* * *
Onaj koji jede s Drveta života, izgubi sve grijehe.


POSLJEDNJI SVJETIONIČAR

Mojzesu, odjavi se.
Ne osvjetljavaj više planinu.
Tvoje table su suviše
špicaste,
neupotrebljive.
Sličnije su tetraedrima nego mirisnim
slonićima. U plavo dolaze
pokretni mostovi,
mahovina, koju sebi nabiješ pod
uzglavlje.
Svjetlo je montirano na
mjestu na kojem su bile oči
pijanista, koji su javljali
o lađama. Svjetioničari su prestali
ručati kad se radilo o visokim
valovima. Hodali su po
zarđalim
letvama,
razgrtali
plahtu, kad bi neko pao u
obruć.


HVAR

Na rukama, u procesijama neka tandrče poput
jegulje koja dojuri iz usta sunca. 



SAKO STEFANEL

Buljim u izlog u Arezzu. Prsti se naslanjaju na
staklo. Kavu proguta tunel, slavoluk je pun sitnih
svjetiljki. Zvonik se diže od kamena do fuge, od
kamena do fuge i potom pljuješ s pticama s
Badie. U papućicama sam prešao put, u dottu e
grassu. Gdje su imali gradonačelnika Valtera. U mojoj vitrini
leži divlja svinja koju je ubio Maurizio. Seljaci se
podijele u grupe. Otkrio sam je, kad je spavala.
Sad peče orade. Čvrsto meso je šmugalo u moru.
Posut sam bazilikom. Moj campanile sanja. Parkiram
kao životinja. Abruptno vučem svoj plijen po stepenicama,
Metku. Provalim vrata i bacim je na kauč, tako da je boli,
da je boli, da je boli, sve dok ne zanjače poput sivaca. Sivci
stoje na ledu i gledaju zalazak sunca i pjevaju.


* * *
Snijeg se zavlači pod džemper i u rukave.
Pečena jabuka podsjeća na Tatare.


RALPF

Sastavljen sam kao ogromna olovna
vaza, ujedno od majolike i putera.
Bdijem nad dolinom Drave. Izmislio sam je
i produbio. Očni kapci mi postaju teški.
Grabe i trepavicu. I kapci i trepavica
i splavari, pljus! pljus! Lijevo je castrum.
Zašto lijevo, zašto takva glupa ideja,
zašto ne tamo odakle su Canetti i Ralph
Angel. Žene polude, a i vojnici. One se same
uspinju na balkone po puzavicama i
kidaju vitice. Mi, sva trojica sefarda, upotrebljavamo
bijelu šminku. Oči su nam izmiksane,
najsličnije kašastim sanjivim
pogledima žalosnih etruščanskih pasa. 


VRELE STRASTI

Pogledajmo.
Šta se je razdijelilo.
Šta je otvorilo kruh.
Dva kruha, bijele ruke.
Spaljena polja, male ruke.
Šta dotiče san.
Riječi lijepe.
Zaboraviš što otplešeš.
Što otplešeš izbaciš.
Tu unutra je zamak.
Vlaga je praktična.
Pristup je u otvorima.
Istrgnu se iz gvožđa i olova, obruči.
Oproštaj ukida lavinu.
Iz sela banu vojnici.
Jezgro je zaplombirano, zaštićeno, ima bijelu kožu.
Moć krcka sve.
Ono što smo izdubili, padne.

* * *
Iznad rijeka je zrak
kupastiji od oblaka.
Voda je hladna.



ANTON GOJMIR KOS


Nema otpora, zato smo žalosni. Fedra je
puna glicerina. Čempres, koji bi trebao
ispljusnuti sok na Tavridi, posustaje.
Znam da pužić gleda kroz brda.
Znam da se popenje. Vidim da
divovima sijeva u čeljusti. Topli
trbuh kozmosa je elastičan.
Pokroviteljski i prazan. Kosa, srp,
čioda i mačeta, svi su isti. Ne
vrše svoju funkciju. Smrt
odmjeriš kao cjepanicu i odložiš.
Sjećate li se? Anton Gojmir Kos,
prije nego umre, kako zasikće svjetlost
po ledenicama na škofjeloškim
krovovima, koje slika? Tako veliki gospodin
na nešto tako ranije uopće nije pomislio.
Zažario je kad mu je žena prala
kist. Naslonio se na svjetlo i ugasio. 



QUID PRO QUO


Čista rečenice, stresi sjeme u moju tüču. Tatar je
uzeo skakavca. Riba i šušti očima.
Došao je do zvona, opipao ga, skakavac
ga je štipao oko kose. Je li se rastao od
svog konja, kad se pokliznuo? Je li za svoj
tobogan upotrijebio Aziju? Pješaci imaju
svoja lica umotana u marame. Kote su
izrasle na rubovima sjena. Ninive putuju po
dugoj cijevi i onda špricaju. U liftu se
sreću kradljivci. Merkur na kosi
i na masi. Okrugao sam. Tintast, tako da mi se
očni kapci šire. A dok susjetka, dolje,
doji svoje dojenče na balkonu,
sunce dahće uzbrdo. Ivi sam rekao.
Iva je sad opterećena šamarom.
Peče. Hladi se. Pauk baci svog
insekta na metronom. I opet smo kod
Tatara koji je prvi put vidio stepenice
i otišao leći na njih. Stavljeni u
kištre i niše, ne čini li ti se da je tu više
elemenata nego u bombonu? Historija
čuči. Kad tešeš kolijevku, kad udariš konja
(udariš ga kao ormar) i duše seliš s
mišem. Čovjek je putna torba. Kapci su mu
zalili blizinu. Viljuške, šibice, kaput
Nike sam usisao iz bitumena. Tačke
su se prilijepile. Tenis, dok je loptica
prazna, priručno miriše. Rub reketa
pretvori ti se u parobrod. Složi palazzo.
Zadihtuj krpe i otvori srebrni ekser. 


IZ MELOSA


Geniji gurnu jezik u usta,
sunčevi sustavi im oslabe.
Ustanu svježi, kao žilet
iz špilje Šalamun.
*
Povraćam u sunce.
Treba me.
*
Kad bismo ogromnu užarenu kuglu sapeli,
travu bi scvrlo bez svjedoka.
*
Da počne ovca: be… be… be…
*
Pođi na pašu trbuhom za kruhom i dodaj glinu.
Baci štap, kengure!
U visinama pleća nisu potrebna.
*
Cipele su prohodale,
pupoljci su ocvali.
Uzeo sam daščicu za ravnanje malte.
Noge su tonule u ulje.
Suza, prikovana na dno bor-mašinom,
kao da bi lokomotiva gurnula snijeg
sa safirom pješaka uzbrdo.
*
Gdje ti dušu gasi?
Odlazi među dva kamena.
Rudu sam izmolio za amalgam.
Barmen jede s nostalgijom.



O SLIKARKINOJ ODJEĆI


To nije košulja, to je
atlas. Bila je skinuta, smotana,
otrcana.
Lepršala je.  Probušio ju je
gigant. Svako
jutro, kad ju je
oblačio. Podređuje li tvoje
otkucaje srca?
I moje stare hlače, koje
krpaš, zakrpu na
zakrpu, samo još
očeve iz Barija imaju
više zakrpa. Dobro je da smo se
dobro razumjeli. I da ti možeš
kombinirati košulju i
hlače. Kad je
umirao, bio je kao
bog.
Kao uporno dijete, u smrti
svjež.

Objavi komentar Blogger

 
Top