Sancho Panza ulazi u kino nekog provincijskoga grada. Traži Don Quijotea i pronalazi ga kako sjedi sa strane i zuri u platno.Dvorana je gotovo puna, galeriju - neku vrst velikog balkona - posve su okupirala bučna djeca.Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da dođe do Don Quijotea Sancho nerado sjeda u parter, pokraj djevojčice (Dulcineje?) koja mu nudi lizalicu. Počinje projekcija, ekranom jure vitezovi u oklopima, u jednom se trenutku pojavljuje žena u opasnosti.Don Quijote smjesta ustaje, vadi mač iz korica, hrli do ekrana i udarcima oštrice počinje parati platno. Na ekranu se tad opet pojavljuju žena i vitezovi, ali crna rupa nastala Don Quijoteovim mačem sve se više širi i neumoljivo guta slike. Naposljetku od ekrana ne ostaje gotovo ništa, vidi se još samo drvena struktura koja ga nosi. Srdita publika napušta dvoranu, ali djeca na galeriji i dalje fanatično bodre Don Quijotea. Samo ga djevojčica iz partera promatra netremice i s prijekorom. Što nam je činiti s našim imaginacijama? Voljeti ih, vjerovati u njih do te mjere da ih moramo uništiti, krivotvoriti (to je, možda, smisao filmskog opusa Orsona Wellesa). No, kad se one, naposljetku, ispostave praznima, neuslišenima, kada pokažu ništavnost od koje su satkane, tek tada trebamo podnijeti cijenu njihove istine, shvatiti da nas Dulcineja - koju smo spasili - ne može voljeti.


PROFANACIJE, s talijanskoga Vanda Mikšić

Objavi komentar Blogger

 
Top