Picture





SVITANJE U AUŠVICU


Jutros,
stvari su nam konačno
kroz pisak oficireve pištaljke,
što prodire kroz ispucale daske barake
šapnule svoje ime.

Dok otvaram oči,
dva miša ulaze u svoju rupu,
prestrašeni našim slijepljenim licima.
Trzaju se nogicama i stišću
kako bi se u toplini svojih tijela
hranili našim mirisima.

Slike što promiču kroz jutarnju izmaglicu:
- sve pseće šape čiji tragovi ostaju na snijegu
kao tamne očne duplje sa pogledom okrenutim ka nebu,
u kojem se bijeli beskraj ledi,
- žica električne ograde koja mojim pomjeranjem
dotiče linije neba i snijega,
u zvuku harfe sudnjeg časa,
- oficirova svijetleća značka iz koje mi
orao raširenih krila
kljuca komade mesa

ulaze u mene
kao što u dječije oči
ulazi mrak.

Dim iz krematorijuma omekšava oštrinu predjela,
stvara u njemu obrise ženskog tijela
što mi zavodljivo priča o nježnosti neba.

Ovdje smrt nema grča,
trzaja.
Sve je isto.
Svitanje i zalazak sunca su isti,
kao linija horizonta
išarana zrakama na snijegu
u koju će me položiti majčine ruke što su me doticale
u snu.

Samo red i čvrstina postoje.





POLJUBAC NA ŠAMIJI MOJE MAJKE


Sjedimo na klupi u parku.
Otvaraš usta kako bi me poljubila,
i ja u dubini tvojih usta
vidim mrak što mi se približava.

U njemu vidim
uhvaćeno šarenilo ptičijeg perja što se u
mačijem zijevu ogleda.

U njemu vidim psa,
ratnom pustoši luta,
nostalgično se prisjeća gospodareve ogrlice,
zabija njušku u sive haustorske kante za đubre,
pod bijelim zubima
rastapaju mu se ostaci porodičnog ručka
nalijepljeni za listove
pornografskog časopisa.

U njemu vidim titraj djevojke,
kako se na telefonskoj slušalici
došaptava sa svojim mladićem,
dok joj se približava poljubac snajperskog metka
što dere prozorsku foliju
u obliku razrokoga oka
kroz koje
u poslijepodnevnu tišinu sobe
proviruju:
klupa u parku na čijim crvenim daskama zahrđali ekseri
ispuštaju oblačiće boje;
vrh jablana čiji zeleni listovi ližu vjetar zvukom
jevrejske molitve;
nas dvoje po čijim skamenjenim licima krik kao opali
crni pramen kose
klizi.

U njemu vidim sebe,
u sobi u kojoj samo frižider zuji,
kako se naginjem nad posteljom majke,
čije se lice,
pod šarenom šamijom,
s dženetskim paunovima
tankim koncem izvezenim,
topi.
Dok ispušta posljednji dah
ispucale ružičaste usne joj se
uz klimavu protezu
priljubljuju.





 TU, IZVAN NAS


Tu, usnama ti sklanjam pramen kose sa čela;
tu se sjećam kako je plava vena na njemu podrhtavala, sekundu prije
nego što je eksplozija granate zakolutala dječiju cipelicu;
tu sam ti poljupcem iznova vajao tijelo;
tu sam slušao kako ti bîlo udara u tišini vazduha;
tu, između usana, urezivao se atlas tvog života
kao čvornata drška štapa u ruci usamljenog starca;
tu smo se zatvarali u kutove samih sebe, dok smo gledali vrapca
kako se skuplja u pokislom perju;
tu si, u crvenoj cipelici, skupljala prste nažuljane šiljatim kamičcima;
tu je prolaznik istegao vrat, kroz bijelu kragnu, da ispod
svilene bluze vidi ples tvoje dojke;
tu je po mojim usnama klizio ukus jabuke, zbog koje nas je Bog
izgnao iz mene, iz tebe,
u ovo ovdje.





NABRAJANJA



Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci ubijenog,
a potom, u ritmu njegovih otkucaja:
pogrbljene ljude što su mu prilazili,
svjetlo sirene, koje je u naletima osvjetljavalo ukočene face,
izborane ruke što su ga stavljale u nosila,
crveni krst, geometrijski oblikovana krv, na autu hitne pomoći,
bijelo stopalo ispalo iz nogavice, čiji su prsti bili
okrenuti prema nebu,
lice koje se osipalo u detaljima.

Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam činjenice:
svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena prvog
prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.

Objavi komentar Blogger

 
Top