(iz zbirke SAN FRANCISCO BLUES)

. . .



Debele djevojke
U crvenim kaputima
I ravnim, bijelim cipelama

      Grozni vojnici
      Tumaraju u zoru
U potrazi za kurvama
      Izgarajući od želje za pušenjem

Opterećeni problemima meksički nadničari
     U San Franciscu
     Postaju poštovani građani
Koračajući  s novinama
Kulturnog bremena
I gomilom želja
U zoru nevoljko
     Odlaze na posao
Mačke se ne šunjaju
Osjećajući da će tuda proći,
  Jedvačujni poput njih
  U salonskim cipelama
  Svjetlucavim poput noći
  Netko korača poledicom
I gazi nesigurnim koracima
  Poskliznuvši se i tresnuvši:
     Tras!

. . .


Šutljiva djeca debelih usana
I crne kože
Nose papirnate vrećice
Beznačajno:
“Prestani gnjaviti mačku!”
Majka se jučer izderala na njega
A sada
Odlazi na posao
Niz Treću ulicu
U mliječnobijelu zoru
Zvuk klavira odzvanja brežuljcima
To je napjev engleskih gajdaša
I neki moj veseliji,
“Drangulije, puke drangulije,
  Dok netko piće ne ulije
  U bubrezima je sve burnije;
     Dok rečeš keks
  Narančin sok i vodka na eks!
     U licu crven
     K’o pimpek”

. . .


Poznavao sam jednog anđela
    U Mexico Cityju
Još zvanom La Negra
Imao je iste oči
       Kao Sebastijan
       I reinkarnirao se
          Da bi patio u kockarnici
          I na kiši
          Imao je  iste oči
              Kao Sebastijan
          Kad ga je prožela Nirvana

Zvao se je Sambati.

Mora biti da je nekoć imao jednu nogu
I skupocjene štake
    I putovao po kiši
    Mladićki prikrivajući bol

. . .



   Teško je reći
Što je na umu
Košćatog tipa
   U kariranoj radnoj kuti
I sa cvikerima
   Dok nosi svoj ručak
   I gega se
       Odlazeći na posao

Ili zgodne Indijanke
Koja otmjeno žuri u
   U dućan mješovite robe
Koji vode Grci
   Da bi kupila banane
       Za svoju ljubavnu noć,
   Ma zamislite samo!
        Usne su joj poput trešanja,
   Obrazi ih još više ističu
   Mameći te da ih poljubiš
   I isišeš njihove sokove.

. . .



Ovaj lijepi bijeli grad
Na drugoj obali ove zemlje
     Neće mi više biti
     Dostupan
     Vidjeh nebo kako promiče
        Rekoh “Ovo je Kraj”
        Jer bijah umoran
        od svih tih nagovještaja.
    
        A kad vam
            zatrebam
Pozovite me
            biti ću na drugoj
              obali
     I čekati
               u predvorju kraja.

       San Francisco Blues
Zapisan u stolici za ljuljanje
  U Hotelu Cameo
       U četvrti beskućnika u San Franciscu
       Tisuću devetsto pedeset četvrte.



(Prepjev  Vojo Šindolić)

Objavi komentar Blogger

 
Top