Fra Drago Bojić VER - Osobna arhiva




INTERVJU - fra Drago Bojić


Razgovarala : Amila Kahrović Posavljak


Slučaj fra Drage Bojića, koji je na svojim leđima iskusio svu nemilosrdnost religijskih elita, mnogima je poznat. Nakon što je progovorio o onome o čemu se najradije šuti (o sprezi nacionalizma i vjere, o tzv. međugorskoj teologiji, o Bosni i Hercegovini razdijeljenoj etničkim kavezima, o politici kakva se zalagala za odvajanje Hrvata od cjelovitoga političko-socijalnoga korpusa Bosne i Hercegovine u tzv. Herceg-Bosnu, itd.), počeo je ideološki progon ovog bosanskog franjevca. Smijenjen je s mjesta glavnog urednika mjesečnika ”Svjetla riječi”, potom mu je zabranjeno da predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, oduzeto mu je i aktivno i pasivno pravo glasa kao i sve službe koje je obavljao u svojoj zajednici Bosni Srebrenoj. Trenutno živi u Sarajevu, u samostanu na Bistriku, i direktor je IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra).


Neki od najvećih balkanskih pisaca su pisali o osebujnom fenomenu bosanskih franjevaca. U tim se pripovijestima vidi njihova važna uloga u bh. historiji. Kakvo je Vaše viđenje položaja bosanskih franjevaca danas i unutar države i unutar Crkve?

Franjevci Bosne Srebrene na ovim prostorima djeluju već preko 700 godina (od 1291. godine). Naša zajednica i provincija jest fenomen i s obzirom na trajanje i s obzirom na sve ono što su njezini članovi činili kroz povijest. Ali, ta zajednica nije nikad bila neka savršena, idealna zajednica, niti su njoj pripadali ljudi kojima se ništa ne bi moglo prigovoriti. Bosnu Srebrenu su kroz povijest sačinjavali različiti ljudi, sa svojim velikim dosezima, ali i sa svojim ograničenjima. Ono što je za ovu zajednicu uvijek iznova bilo odlučujuće je prihvaćanje visokih standarda iz djelovanja njezinih članova. Ne u smislu idealiziranja vlastite povijesti, nego u smislu sebeobvezivanja tim standardima i građenja na onom najboljem iz prošlosti. A standardi Bosne Srebrene bili su fratri koji djeluju među narodom, plemstvom i trgovcima u vrijeme Bosanskog kraljevstva. Bio je to fra Anđeo Zvizdović sa svojim traženjem prava pred silom osvajača, bio je i fra Matija Divković koji izlijeva slova bosančice i na njoj tiska knjige, bio je fra Filip Lastrić koji opisuje povijest svoje zemlje i bori se protiv crkvenih nepravdi, bio je fra Ivan Frano Jukić kojeg nosi revolucionarni i prosvjetiteljski žar, bio je fra Josip Markušić koji se u teškim vremenima i delikatnostima preživljavanja pokazao kao čovjek duha i integriteta. To su samo neki od standarda koji određuju Bosnu Srebrenu. Odustati od njih ona ne može bez odustajanja od sebe same. Možda danas prolazimo kroz jedan turbulentni proces kakvih je bilo i u prošlosti. Odgovor koji ćemo dati u ovom procesu bit će odlučujući i za našu sudbinu. Možda bi poneko iz današnjih vladajućih i određujućih krugova – u politici, ali i u Crkvi, pa i u samoj Bosni Srebrenoj – želio da Bosna Srebrena izabere neke druge i manje obvezujuće standarde, da time izda svoju povijest i stavi točku na jednu dinamičnu i bogatu povijest života. U tom slučaju bi ostala i preživjela jedna druga Bosna Srebrena – ”mutirana” zajednica političkog i crkvenog jednoumlja koja bi sa svojom prošlošću dijelila samo ime. Nadam se, ipak, da će moja zajednica htjeti i znati cijeniti izazovnost svojih standarda, a izbjegavati umilne glasove nacionalističkih i klerikalističkih sirena.

Kako vidite razlike između Crkve kao institucije i franjevačkog reda u savremenim teološkim i političkim okolnostima?

Najbolje je to opisao njemački katolički teolog Johann Baptist Metz. Na jednom mjestu on kaže da se kršćanstvo usporedno s institucionalizacijom, društveno-političkim priznanjem i ekspanzijom često trudilo, više prema sebi, manje prema drugima, pojednostaviti zahtjeve Evanđelja jer su mjerila i zahtjevi brižnosti, skrbi i odgovornosti za druge koja je zacrtao Isus iz Nazareta uznemirujući i skandalozni. Kršćani se – kaže Metz – 2000 godina trude umanjiti ta mjerila, skresati ih kako bi s njima izišli na kraj, a da ne moraju riskirati previše obraćenja. No unutar kršćanstva uvijek se iznova razbuktavao nemir i bunt protiv toga da se ta mjerila bilo samovoljno umanjuju bilo da se zastupaju samo s nekim estetskim radikalizmom. Zato je povijest redovništva u biti povijest tog unutarkršćanskog bunta, i taj nemir spada u duh i poslanje redovništva. Ako za nekog u povijesti kršćanstva vrijede ove riječi, onda je to svakako Franjo Asiško, kako god su njegovi sljedbenici kroz povijest, uključujući i nas današnje, vrlo često izdali ideale svoga utemeljitelja. ”Franjino kršćanstvo”, koje se inspirira Isusom iz Nazareta, njegovim životom i djelovanjem, ne može se zadovoljiti ispunjavanjem crkvenih propisa, jeftinim pobožnostima, ali ni političkim katolicizmom. Članovi franjevačkog reda, ali i članovi drugih redova u Katoličkoj crkvi, i muških i ženskih, ponekad su više klerikalizirani i politizirani od onih kojima ispostavljaju kritiku klerikalizma i politizacije. Pada mi na pamet strašni prizor s nedavnih protesta protiv ćirilice u Vukovaru: na čelu kolone dva franjevca! To je prst u oko i Franji Asiškom i njegovim idealima. Ili, sjetite se redova časnih sestara, njihovih ozbiljnih i zabrinutih lica, kad su glasale protiv prava homoseksualnih osoba na referendumu ”U ime obitelji” i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Možete li nam reći Vaš stav o ”čistunstvu” koje Crkva i ostale vjerske zajednice propovijedaju, posebno u kontekstu nedavnih događanja u Hrvatskoj?

Predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj od devedesetih godina pa do danas provode unutarnje ”nacionalno i vjersko čistunstvo” i u stalnom su sukobu s tobožnjim opasnostima komunizma, liberalizma, relativizma, itd. To nije dobro ni za odnose u Crkvi, ali ni za njezinu percepciju i ugled u svijetu. Na taj način Crkva izdaje univerzalnost Evanđelja Isusa iz Nazareta i riskira, kako upozoravaju neki teolozi, da se pretvori u sektašku zajednicu samodostatnih, prema svijetu i konkretnim ljudima neprijateljski raspoloženih ”Kristovih legionara i vitezova”, kako se sami vole nazivati. Isus iz Nazareta je zajednicu svojih učenika želio kao angažiranu, svijetu i ljudima otvorenu zajednicu svjedoka, a ne kao politički organizirane i nacionalne čiste grupe (sekte) kršćana. Katolička crkva u Hrvatskoj i u BiH je u potpunosti nacionalizirana (”hrvatska”), ali veliko je pitanje koliko je katolička (univerzalna) i koliko je Crkva (zajednica vjernika, svjedoka). U kontekstu Vašeg pitanja pada mi na pamet evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu u kojoj čovjeka kojeg su napali razbojnici i ostavili napola mrtva zaobilaze i svećenik i levit, a pomaže mu, slučajni prolaznik-putnik, pripadnik drugog (neprijateljskog) naroda. Iz perspektive suvremenih vjernika – Hrvata ta bi se prispodoba, bez namjere da provociram, trebala interpretirati ovako: na Trgu bana Jelačića leži napola mrtav čovjek. Pored njega nezainteresirano prolaze svećenici s Kaptola i hrvatski velikodostojnici s Markova trga. Prilazi mu slučajni putnik, protjerani Srbin – pravoslavac iz Krajine, sažali se nad njim, odvodi ga u bolnicu i plaća sve troškove liječenja. Povrijeđeni, napola mrtvi čovjek bio je Hrvat – katolik kojeg su opljačkali i povrijedili razbojnici, pripadnici hrvatskog naroda. Na ovoj biblijskoj usporedbi koja se može različito prevoditi raspada se svako nacionalno i vjersko ”čistunstvo” jer je nehumano i bezbožničko.

Jedna od gorućih tema su prava seksualnih manjina i općenito seksualne slobode. Nalazite li licemjernim insistiranje na čednosti uz poplavu skandala vezanih za pedofilju? I kako u tom kontekstu vidite uloge vjerskih zajednica?

Odnos predstavnika Katoličke crkve prema pravima i slobodama seksualnih manjina najbolje se pokazao na nedavnom referendumu u Hrvatskoj koji je pod sloganom ”U ime obitelji” ustanički udario na prava i slobode drugih i drugačijih. Organizatori, nositelji i zagovornici te inicijative su osobe homoseksualne orijentacije predstavili kao demone i najveću opasnost za hrvatsko društvo i hrvatsku obitelj. Te osobe i njihova orijentacija nemaju naprosto ništa s problemima koji potresaju hrvatsko društvo niti su odgovorni za krizu ”hrvatske” obitelji. Ta inicijativa koja je imala i snažnu podršku predstavnika Crkve pokazala je licemjernost i Crkve i vjernika, ne samo katolika. Hrvatsko društvo i vrednote obitelji ugrožavaju korupcija, kriminal, teško socijalno i ekonomsko stanje, nezaposlenost i siromaštvo, nasilje u obiteljima, težak položaj žena i majki, loše životne perspektive mladih obitelji i strah od neizvjesne budućnosti. O tim problemima predstavnici Crkve uglavnom šute jer bi se morali ”sukobiti” s vlašću koja ih financira i s onima koji su opljačkali i osiromašili to društvo, a koji ih često darivaju i jer bi u konačnici riskirali i svoj (povlašteni) status u tome društvu. Naravno, i u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj kao i uopće u Crkvi postoje ljudi koji upozoravaju na ove probleme i koji su govorili i govore o nužnosti da se Crkva suoči s problemima i skandalima koji je iznutra potresaju. To se često gura pod tepih i odgađa za neko drugo vrijeme. Istodobno Crkva sve više gubi na uvjerljivosti i autentičnosti.

Na Balkanu postoji sasvim specifično izjednačavanje etničke i religijske pripadnosti. S druge strane, nekada su se fratri izjašnjavali kao Bošnjaci, pri čemu se naravno ne misli na aktuelno političko bošnjaštvo koje je postalo svojevrsna travestija tog pojma. Koliko u sekularnom društvu ima mjesta za izjednačavanje etnije i religije?

Izjednačavanje etničke i religijske pripadnosti je karakteristika svih društava na području bivše Jugoslavije. Predstavnici crkava (vjerskih zajednica) morali bi stalno govoriti o tome da etnička pripadnost (koja se mora uvažavati kao dio identitetskog mozaika), kada se izjednačava s religijskom, u konačnici to religijsko niječe i poriče. Bog se nije objavio niti se ekskluzivno objavljuje Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i pojedinačnim narodima; on se objavljuje cijelom svijetu i svim narodima. Kad se, primjerice, u hrvatskom narodu toliko preuzetno insistira na svevremenskoj vječnoj povezanosti Boga i Hrvata, što je ušlo u svakodnevni govor kao uzoholjeni i vojnički militantni uzvik ”Bog i Hrvati”, onda su svi drugi narodi manje vrijedni, pogotovo susjedi. Nacionalna oholost i uzdizanje nad drugima je jedan od najvećih problema hrvatskog naroda. To je ista matrica koju podržava suvremeno svetosavizirano srpsko pravoslavlje – mit o Srbima kao nebeskom narodu!

U Hrvatskoj postoji problem sa ćirilicom i čini se prilično jačanje desnice. Koliko je Crkva imala udjela u tome? I kakva su Vaša saznanja, da li u Crkvi postoje liberalne struje koje se nastoje ućutkati?

Otkako traju rasprave o ćirilici rijetko tko je od hrvatskih katoličkih i uopće teologa stao u zaštitu prava ljudi koji se koriste tim pismom. Ali zato uopće nije mali broj tekstova protiv ćirilice u vjerskim medijima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – tekstova koji su u svojim varijacijama ksenofobični, rasistički, fašistički. Njih potpisuju i takozvani službeni predstavnici Crkve, ali i neki društveno prisutni teolozi. Naravno, postoje i ljudi koji se s tim ne slažu i koji misle drugačije od predstavnika službene Crkve, ali njihov glas se rijetko čuje. Takvi istupi nose puno rizika i opasnost da vas se diskreditira u vlastitoj zajednici. Nije nimalo jednostavno napustiti okrilje i sigurnost kolektiva. Zato se mnogi koji misle drugačije povlače u komotnu, kompromisersku i ”vječnu” šutnju izbjegavajući govor o tim temama, osim u zatvorenim zidovima i kad nitko ne čuje, očekujući da to netko drugi učini umjesto njih. Organizirani otpor ćirilici u Vukovaru najbolje pokazuje odnos većine prema manjini na našim prostorima. Manjina, bila ona etnička, vjerska, jezična, svjetonazorska, seksualna…, u pravilu trpi teror većine i ne može ostvariti ni svoja temeljna prava, u ovom slučaju pravo na pismo i jezik. Ako bi se itko morao suprotstaviti takvoj logici, onda su to svakako vjerske zajednice, njihovi predstavnici i teolozi. No, to nije slučaj i to mora svakog zabrinjavati.

Kako odgovarate omima koji krive ćirilicu za rat?

Ćirilica kao pismo i kao kulturna baština koja je zajednička svim ljudima na ovim prostorima nije ”odgovorna” za velikosrpske zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Niti se ta krivnja smije staviti na teret cijelom srpskom narodu i svim Srpkinjama i Srbima. Zamislite kakav strah proživljavaju srpska djeca u Vukovaru, djeca koja nemaju nikakve veze sa zločinima njihovih starijih, kada vide vojno-uniformirane tisuće ljudi koji skandiraju protiv Srba i uništavaju ploče na ćirilici. Oni su već u najmlađoj dobi stigmatizirani i označeni i ni krivi ni dužni nose teret zla pripadnika njihova naroda. Oni proživljavaju isti ili sličan strah koji su osjećala hrvatska djeca kad su 1991. godine po Vukovaru harali četnički koljači.

Postoji jedna divergencija koja je veoma zanimljiva. Naime, novi papa Franjo se čini veoma liberalnim i čini se da liberalizira i relaksira odnose Crkve i svijeta općenito. U tom istom vremenu, u Hrvatskoj Crkva podržava desničarstvo, a ta je tendencija primjetna i u drugim religijskim zajednicama u bivšoj Jugoslaviji. Što je dovelo do ovakve razlike? Možda različiti politički konteksti? 

Mislim da papu Franju treba promatrati izvan kategorija koje spominjete, iako se u medijima često o njemu govori kao o ”liberalnom” papi. Ono što govori i čini papa Franjo nije nikakav liberalizam. Riječ je o ozbiljnom i odgovornom pristupu teškim i kompleksnim temama našega vremena i ljudskom i prijateljskom odnosu prema ljudima. Svojim dosadašnjim istupima papa Franjo je unio ”nemir” u Crkvu i njezine ustrašene strukture, pogotovo s obzirom na tradicionalističke i političke koncepte katoličanstva. Takvih glasova na našim prostorima nema. Točno je da su društveno-politički konteksti u vjerskim zajednicama bivše Jugoslavije specifični, da su još uvijek svježe rane iz nedavnih ratova, ali nitko gotovo i ne pokušava da otvori ta pitanja u vlastitim zajednicama, da otvoreno i javno progovori o prošlom i sadašnjem zlu u vjerskim zajednicama. O tome se šuti i stalno upire prst u druge.

U tom smislu, koliko religijske zajednice sebi dozvoljavaju da budu manipulirane ili vođene političkim, umjesto da djeluju kao korektiv političkih nepravdi?

Naša društva nemaju nikakve norme ni uređene sisteme, pa se onda manipulira svime. Manipulacija je postala sistem. Često se zna kazati kako su i vjerske zajednice manipulirane od politike. To je samo dijelom točno, jer vjerski predstavnici slobodno, svjesno i rado pristaju na to i sami sudjeluju u sistemu manipuliranja. Politika i političari će uvijek htjeti manipulirati religijom i religijskim simbolima jer tako pridobivaju mase ”statističkih vjernika”, ali oni to ne bi mogli bez pristanka religijskih institucija. U tom smislu, veća je odgovornost predstavnika religije i pojedinačnih vjernika koji sudjeluju u manipulacijama religijskim simbolima i svetim, nego predstavnika politike.

Koliko je danas stvaran ekumenizam Crkve, ali i, ako se usudimo proširiti taj pojam, drugih vjerskih zajednica?

Ekumenizam i međureligijski dijalog su nužnost suvremenog pluralnog svijeta ako se žele izbjeći sadašnji i budući vjerski konflikti. Načelno i deklarativno svi predstavnici crkava su za ekumenizam, za dijalog, a u stvarnosti se baš i ne podnose i najradije bi ”misionarili” jedni druge. Ekumenska ideja, onako kako ju postavlja Drugi vatikanski koncil, mjerilo je vjerodostojnosti kršćanstva, kako je to isticao pokojni hrvatski sociolog Željko Mardešić, jer kako kršćani mogu propovijedati ljubav među ljudima, ako sami između sebe nisu pomireni? Isto vrijedi i za međureligijski dijalog i autentičnost religija i njihovih predstavnika. Licemjerno je pozivati na mir i dijalog u svijetu, a pritom izbjegavati međureligijski dijalog ili čak širiti međureligijsku mržnju. Ekumenske i međureligijske inicijative su prešle u svoj ”vanjski odjek” (parade i manifestacije), a nisu se vratili u ”unutarnji napor”, odnosno, kako to kaže Mardešić, kršćanske crkve (a može se to reći i za religije općenito) su ostale i dalje zatočenicama starih udaljenosti, rastavljenosti i podijeljenosti.

Kakvo je vaše viđenje uloge Međureligijskog vijeća u BiH i drugih sličnih organizacija na Balkanu? Čini se da ih obični ljudi shvataju kao bastione licemjernog odnosa. Zašto?

Uz sav respekt prema ljudima (laicima) koji djeluju u Međureligijskom vijeću i koji svojim inicijativama i projektima pokušavaju graditi međuvjerske odnose, službeni predstavnici toga Vijeća, predstavnici vjerskih zajednica, više koče i umrtvljuju rad toga Vijeća nego što ga podupiru. Ponekad se stječe dojam da je Međureligijsko vijeće ”politički projekt” koji treba spriječiti da slučajno ne bude ”previše” dijaloga. Vijeće se instrumentalizira i za odašiljanje političkih poruka protiv sekularnog društva i za ujedinjeno lamentiranje nad ugroženošću vjerskih zajednica (u zemlji u kojoj su svi vjernici!). Donedavno je u tom Vijeću kao predstavnik Srpske pravoslavne crkve bio i episkop Vasilije Kačavenda, čovjek koji je slavio velikosrpske zločine i uz kojeg se vežu druge užasavajuće aktivnosti. Ne mislim da je jednostavno voditi međureligijski dijalog, za njega se zalagati i konkretno ga živjeti. To iziskuje puno napora, strpljenja, otvorenosti…

Ali tim više se predstavnici religija moraju tome posvetiti…

Međureligijsko vijeće bi trebalo ”religijski deinstitucionalizirati”, osloboditi tereta institucionaliziranih konfesija i politikantstva njihovih vođa. U konačnici, kod međureligijskog dijaloga i nije riječ o tome da se religije zbližavaju u dogmatskom smislu, niti da usklađuju svoje teološke tradicije (iako je teološka razina dijaloga vrlo važna!), niti da njihove vođe organiziraju ”elitne međureligijske susrete”, već naprosto da kroz taj dijalog ljudi bolje upoznaju svoju i religije drugih, da se uče međusobno poštivati, surađivati i potpomagati se. Možda sam prekritičan, ali, čini mi se da Međureligijsko vijeće može i mora više učiniti i u Sarajevu i u cijeloj državi. Na raspolaganju im je ogromni simbolički potencijal i trebalo bi snažnije ”iskoristiti” njegovu pozitivnu moć u stvaranju boljih međureligijskih odnosa – od običnih ljudi, preko svećenika i teologa sve do onih koji vode vjerske zajednice.

Veoma ste se oštro i kritički izrazili o konzumerizaciji religije. Da li u nju spada i estradizacija religije ili je to unekoliko drugačiji fenomen?

To ide jedno s drugim. Religija je danas na našim prostorima gotovo u cijelosti estradizirana. Vjerski blagdani su medijalizirani, često svedeni na površnost. To su sve manje ”blagi dani”, a sve više dani buke i siline. Ti blagdani su i sve manje vjerski (vjernički), a sve više izvanjske medijske i političke manifestacije. To nema nikakve veze s onom intimnom vjerom ljudi koja, svjesna svoje nemoći, mnoštva pitanja i sumnji koje ju prate, ostaje osobna – tajna pojedinačnih ljudi za koju znaju oni i Bog. Kad je riječ o suvremenim javnim i organiziranim proslavama vjerskih blagdana (Božića, Bajrama i drugih) i konzumerstičkoj i estradiziranoj kulturi u koju su zapali, često se sjetim zgode iz Evanđelja u kojoj Isus iz Nazareta ljutito i bičem istjeruje trgovce iz hrama.

Pozivanje ljudi u vjeru je trend. Međutim, da li se tu radi o pozivanju ljudi u vjeru ili u vjerske zajednice i jesu li u tom smislu vjerske zajednice zapravo najveći manipulatori religijom?

Nitko ne može napraviti takvu štetu religiji i vjeri kao što to mogu predstavnici religije. Poljski svećenik i filozof Jozef Tischner (teolog pokreta Solidarnošć) govorio je kako on nije susreo nikoga tko bi otpao od vjere jer je čitao Marxov ”Kapital“, ali zato poznaje mnoge ljude koji su izgubili vjeru zbog glupih propovijedi njihova župnika. Njegove riječi se dijelom mogu primijeniti na vjerske zajednice i svećenike na ovim prostorima. I dvadeset godina nakon njegove propasti stalno se govori o opasnosti komunizma, posebno to čine predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pritom ne uviđaju da njihovi nastupi (politizirane i teološki osiromašene propovijedi biskupa i svećenika) sve veći broj ljudi izgone iz Crkve i vjere. Riječ je o obrazovanim i zrelim ljudima, vjernicima koji ne pristaju na to da se netko s oltara iživljava nad zdravom ljudskom pameću, da ih nacionalno i politički regrutira, da ih zasipa političkim parolama.

Kako vi gledate na često pozivanje crkava i Islamske vjerske zajednice na brojke i na velike postotke vjernika? 

Ne treba se zavaravati sadašnjim (velikim) brojem ljudi koji se broje kao vjernici, jer kad bi se vjernička pripadnost odvojila od nacionalne, kad bi se vjera očistila natruha folklora, tradicionalizma, čaranja, emocionalnog zadovoljstva i trenutne utjehe, ostalo bi vrlo malo vjernika. Bilo bi to kao u onoj biblijskoj pripovijesti o Abrahamovoj molbi Bogu da ne kažnjava građane u Sodomi i Gomori ako se među njima nađe pedeset nevinih, pravednih. Ubrzo taj broj spada na deset, ali, kako Pismo kasnije izvještava, nije se našlo ni tih deset. Od ”miliona” naših vjernika s čijim brojevima često licitiramo i istodobno stalno lamentiramo nad njihovim osipanjem, pitanje je veliko bi li se među nama našlo i deset pravednih. Kao i u navedenoj pripovijesti, ”spasiti” nas mogu samo ”zagovori naših Abrahama” i Božje milosrđe. Ugonjenje u vjeru i broj u vjeri ne znače ništa, kao što se ni osobna vjera ne mjeri brojem izgovorenih molitava, brojem odlazaka u crkve i džamije, odlascima na hodočašća i hadž. Vjera nije statistička kategorija niti se Boga može ucijeniti brojkama i našim tobožnjim ”revnovanjem za Božju stvar.” Mnogi suvremeni svećenici i duhovni vođe se ponašaju kao ”izbirikane hadžijice” iz pjesme Marka Vešovića, posebno takozvani karizmatici u svim religijama, koji u pravilu slabo poznaju svete knjige i teologiju, ali imaju dobro razrađene strategije i mehanizme kako nagrabiti ”financijski blagoslov”, osiromašiti ljude i materijalno i duhovno i učiniti ih ovisnicima o novim dozama ”duhovnjačkih terapija” sve pod egidom ”obraćenja i vjere” u Boga.

Upućen je poziv za dolazak pape Franje u Sarajevo. Ukoliko se Papa odazove, što očekujete od njegovog dolaska?

Dobro bi bilo da papa Franjo posjeti Sarajevo. Bilo bi to dobro i za našu zemlju i ove prostore. S onu stranu ”katoličkog navijanja za svoga”, mislim da su njegovi dosadašnji istupi novost i osvježenje u ovome svijetu. Pritom ponajviše mislim na njegove kritičke riječi koje se odnose na Katoličku crkvu i njezine upravljačke strukture. Od vjerskih vođa na našim prostorima takvo što nikad ne čujemo i sve se čini da se ušutkaju kritički glasovi. Da se malo našalim: dobro je što je papa Franjo ”prvi čovjek” Katoličke crkve i u tom smislu ”nedodirljiv”, pa ga ne može nitko smijeniti. A da njegovih neistomišljenika u Katoličkoj crkvi ne nedostaje, pokazuje i nezadovoljstvo mnogih kojima takav Papa ne odgovara jer njegova kritika raskrinkava i osvjetljava tamne strane zajednice koju vodi.


Autograf.hr

Objavi komentar Blogger

 
Top