(ulomak iz knjige režije - Euripid:  Feničanke)


I

Idući dakle k Apolonu, feničanske djevojke su zbog izbijanja rata morale zastati u Tebi.
Tu čuju strašne priče iz rata.
Prokletstvom je počelo: Dječak Krisip bio je tako lijep da se u njega zaljubio kralj tebanski Laj.
No u krasnoga dječaka i sam bog Apolon je zagledan.
Kralj Laj, strašću obuzet, otme dječaka Krisipa.
Apolon, bijesan, proklinje ga – neka Laj ni ne pokušava imati djece, jer sin će ga njegov – ubiti!
Vremenom, prošla je Lajeva strast za lijepim dječakom i on se ženi Jokastom.Krug se tu otvorio, staza se za Edipa ukazala, pokošena.

Rod će se Edipov, sina Lajeva, međuubojstvom sinova i ugasiti, kao duplje u glavi, u kojima bivšim očima suze uzalud kucaju.
Euripid veli da su Feničanke tamnopute, da su slučajno u Tebi i uspoređuje ih sa zlatnim kipovima.

Feničanke su one koje pokušavaju shvatiti razloge tolikog užasa.
Vrlo su strpljive; Euripid je pjesnik potisnutih, pjesnik robova, prognanih, progonjenih i pjesnik – žena.
Feničanke su pjev i sućut, strpljivost i milost slušanja.
Euripid traži silovite i bizarne strasti kao Fedrina ljubav u Hipolitu ili demonska Medeja, on razobličuje rat iz ženskih kutova.

Feničanke su tragedija bez nesretna ishoda.

Ona je opjev, zborski opozit radnji.
Euripid prvi problematizira religiju i moral, on je svakovrsni inovator, zagovornik drastičnog smanjenja korskih numera i oslabljenih veza s radnjom.
On je i modifikator mita kao što je smještanje Edipa u tamnicu, odakle na sinove baca novo prokletstvo – “da će naoružanom rukom dijeliti nasljedstvo”.

Taj starac slijepi, Sfingin krvnik, stalno je tu, on zamračuje tragediju.
Kada je Edip izvadio svoje oči, puno se slika sasušilo na dlanovima.

Simbol Tebe je krava.
Bikova izabranica.Otud mlijeko.
Tamnopute su Feničanke, od zemlje su.
Apolon im je bog, on ih i čeka u Delfima, isti Apolon koji je volio dječaka Krisipa.

Između dječaka i slijepostarca smještene su ratne priče za djevojke od zemlje.
Djevojke u gradu mlijeka, od zemlje.
Feničanke u Tebi slušaju: nijedan sin nije bio dostojan Tebe, Grada – ni Polinik ni Eteoklo.

Krisip koji se igra puškom.
Krisip kojem čahure upadaju u tegle i postaju zimnica.
Imenozimnica.
Krisip koji je puška sama, čahurina prethodnica.

Krisip koji je snajperist te pjevne tragedije bez nesretnoga kraja, snajperist iz Bosne - Tebe.
Feničanke i u BosnoTebi  znaju – nijedan nije bio dostojan Grada – ni Eteoklo, ni Polinik!

Feničanke su vidjele kako crkvodžamije lete u nebo, sela kako gore na brežuljcima, majke kako zapomažu silovane, dječake kako plaču po kasarnama, zemlju tebansku kako se sporo sliježe nad omasovljelim grobnicama.

Sada nema lijekova u Tebi, dvadeset godina kasnije, za djecu oboljelu od raka jetre i leukemije.
Četvrt stoljeća kasnije – Krisip umire od leukemije.
Cvili na onkologiji.

Edip je već starac, možda je već i u pidžami.
Apolon, eno ga, visoki je svećenik i više ne gleda dječake – “siječe se grana koja plod ne daje” – viče, i maše zlatokrižjem, prijeti zlatnim kipovima.

Krisip donosi zemlju.
Krisip odnosi zemlju.Krisip pjevuši - tamo na brijegu ima kuća mala...
Ulji pušku.
Dječaci ovdje umiru najbrže.

Krisipa su prvoga i zatekle u gradu.
S drnčom u čuturi.
S čistom, prečistom puškom.
Nema više vojske Eteoklove, ni Polinikove.
Čahure su već zarasle u zemlji.
Nema krede za pisati tatino ime, veli Sabina Feničanka, koju je otac vojnik zlostavljao.To je Ismena, mlada Antigonina sestra, željna majčinstva, bijesna na rat...

Kako porod spasiti tebanske kletve da je slobodan tko se ne rodi u mlijekogradu?

Netko pjeva, netko zapjevava – Rado, kćeri Rado...

Ukleta je Teba i nevažno je čiji su slavoluci pobjede po čaršijama, a čije su masgrobnice u okolnim brežuljcima punim rude željeza.
Teba na rudi.
Antigona u potrazi za nepokopanim bratom.

Krisip ra-stavlja pušku.
Krisip joj mazi oroz.
Čahurama bude usko od tebanskih baruta.

Tatjana Feničanka davi sina.Antivojnika sina, jednorukog...
Da vojnik ne postane, da dječakom ostane.
TanjaAntigona čiji je Polinikoeteokl retardirano neregrutsko čudovište, Tebi nepotrebno i strano.
Malforirani dječak – to je tako je netabanski, nespartanski, neslavenski, nevojnički, nebosanski, nedelfski…
Ali sin je bio mali, sin je bio dobar, pjevao bi kor da još ima grla.
I za toga sina Krisip nauljava AK 70.
Puškodječak Krisip, drhtavac nad izginulom djecom, malac iz Dobrovoljačke.

A Milica zapjeva.
U stolici ljuljašci alzheimerom opustošena Jokasta, neobješena.
Sa Zoricom, Antogonicom, koja zemlju odgaja za braću.

Evropu Jelenu, Helenu otetu, eno siluju, da se mit o Labdakidama razvije.

Crnoputa Milica, crnoglasna Milica, čitav jedan kor u toj tragediji bez nesretnoga kraja.

Glas je to koji od svakoga teatra čini zavjesu.
Mrežu krpu, na vjetru.
Tebanskome vjetru, sastruganom s jedara na feničkim brodovima.
Sol na krpi od zavjese.

Tako je to, veli Brecht.

Ili pravite kazalište.
Ili prodajete karte.



II

U procesu dekonstruiranja Euripidove naracije, rasla je emocija, lišena potrebe za verbicidom.
Za silnim govorenjem.
Text kao uporište je izmaknut.
Ostanu mucanja, sličice, fragmenti, krikovi, imena, krhotine, čahure, prljavi zavoji, nazivi ljekova...
Uposebili se snovi, sanjanja se preselila u utrobice, čim je govorni narativ obezglavljen.

U utrobici svake priče - trauma, kao ishodište drame, kao praesens, iscjedak ratnih iskustava.
Kondenzat nekazanog.
Ispljuvci ratnih emocija, suze iz isplakanosti jednog višeg oka, jednog drukčijeg gledanja.

FENIČANKE su zajecavanja.
Nesretne sve te žene iz svijeta poniženih ratnika.
Te silovane djevojčice, te sestre braće kojima je granata odnosila polovice lubanja, te starice bez sjećanja -
Mnemozine sakaćene Alzheimerom, curice iz susjednih kontejnera (na kojima još piše UNHCR)
smrzlih očiju.
Bezmedne pčele, zemljanice, sestre vojničkih smrti...

FENIČANKE su distopijska antička tragedija pored novootvorene masgrobnice.
Bez nesretna ishoda, konstatira Euripid.
Iskopana tragedija iz slike, zvuk prerade krvi u jetri, izdijeljen na udarce u stomak.

Ekshumirani ženski sat, koji još tiktaka na forenzičarevom dlanu.
Nečije vrijeme vrije iz zemlje.

A nema karata.




Cvijetić: Antička priča na novi način

Cvijetić: Antička priča na novi način  


08.02.2014 08:37 | Snežana Tasić

 
Prijedor - Ansambl Pozorišta Prijedor pojaviće se u novoj predstavi čiju režiju potpisuje glumac i reditelj iz ovog teatra Darko Cvijetić.

U komadu igraju Jelena Seksen, Mirela Predojević, Sabina Halilović, Zorica Jojić, Zlata Kogelnik, Tatjana Binjaš, Rade Stupar i dječak Miloš Romčević.

Cvijetićevo tumačenje Euripida je peta predstava u 61. sezoni prijedorskog teatra.

- Komad će vjerovatno ostati naslovljen "Feničanke" po motivima Euripidove tragedije, s tim što je ta antička "drama bez nesrećnog kraja" nama samo polazište za predstavu - kaže Cvijetić.

Dodaje da rad na ovoj predstavi zahtijeva punu posvećenost glumaca i svih ljudi koji su uključeni u projekat.
- Sve članice ansambla imaće po jednu mikromonodramu od desetak minuta, a oni će činiti jednu cjelinu. Njihove priče su ovdašnje i sadašnje, ali govore i o sudbini žene u ratnosti, još od antičkih vremena - ističe Cvijetić.

Naglašava da veoma dobro sarađuje sa glumačkim ansamblom.

- Prvo radim sa svakom glumicom pojedinačno, a tek onda ćemo sklapati slike. Rad je takav da se ne može precizirati kada će premijera predstave biti, jer jednostavno cijeli proces ima logiku stalne autoprerade.Riječ je o mnogo segmenata koje treba uklopiti u jednu cjelinu - kazao je Cvijetić.

Čitav projekat je, kaže, nastao poslije teoretskog izučavanja dramaturških postupaka koji već dvadesetak godina vladaju u evropskom teatru.

- Ovo je dramaturški pristup teatru na jedan strukturalno drugačiji način, gdje sami pozorišni tekst ne mora biti uvijek predložak za predstavu, već se može ići iz potpuno suprotnog ugla, odnosno krenuti od pozorišne predstave prema piscu - objasnio je Cvijetić.


izvor - Glas srpske

Objavi komentar Blogger

 
Top