Kad neka riječ uznemirava tad je ona prije signal nego miljokaz.
Signal se širi u krugovima, kao prsten oko kamena bačena u vodu. Tamo gdje naviješta pogibelj, kao crveno svjetlo na raskrižju ili kao nemir u organima, sve je moguće, može se puno strahovati i očekivati, naposljetku smrt.
Svakoj promjeni prethode signali.
Prije lavine odronilo se kamenje.
Meteropat je osjetio nevrijeme koje se približavalo prije nego što se bilo što moglo vidjeti ili čuti. Možda je pogled bio malo oštriji, a zvuk se čuo dalje nego obično. No bili su to samo prilozi klimatskoj prilagodbi ili njihove posljedice.
Predviđanje još nije proricanje, budući da se mjerenjem može potvrditi ili odbaciti. Predviđanje se kreće u okvirima kalendara, dočim se prorok ne ravna prema datumima, nego određuje datume.
To se događa bez njegove volje ili protiv nje – naprosto se događa.

/13/


Stanje je svijeta, kako na kraju jednog stoljeća mora i biti, protuslovno i nerazlučivo – ovdje prometejsko s jakom vatrom i posezanjem za zvijezdama, ondje apokaliptično s razjedajućim osjećajem krivnje.
Nietzsche je optimist, Spengler promatra ovu kob parcijalno - kao prirodan kraj jedne kulture.
Čak i onaj tko se upušta u vizije propasti ne može previdjeti prijetnju.
Ona je planetarna, kako i dolikuje kozmopolitskoj ulozi. Izgleda da je jedan eksperiment prispio u krizu. Planski karakter razvića koji ne zna da odlaganje nudi stanovito smirenje. Sredstva izgledaju međusobno usklađena, kao da su se u jednom aparatu složili dijelovi iz međusobno vrlo udaljenih područja.
Pritom nastaje i dojam autonomnosti zbivanja – kao da inteligencija ne prati dostatno brzo.
S druge pak strane iznenađuje preciznost s kojom se nastavlja rad u laboratorijima. Tu je zapadnjački ethos još netaknut – Arhimed, koji crta svoje krugove u Siracusi, Plinije Stariji na putu prema Vezuvu.
Još svjetluca nešto na dnu ponora.
Martin je Luther rekao da bi u svojemu vrtu posadio drvo čak i kad bi znao da će svijet sutradan propasti. Očito je i on smatrao da je put važniji od cilja. Prorok se složio s njim. Drvo stoji u knjizi.

/74/


Egzistencija se čitatelja može razumjeti kao začahurenost, kao međustanje u kojemu on kao da se zatvorio u jednu čahuru. On živi u svojoj chambre double, koju napušta samo kako bi se pobrinuo za ono najnužnije, a radije će gladovati nego ne čitati. Njegova prisutnost nalikuje na prosvijetljen zimski san – napose ako on, kako to preporučuje Biblija, ima neko „nasljeđe“. Tako i Schopenhauer; i danas još možemo sudjelovati u njegovoj dokolici.
Svakako je blisko iskušenje da se tako dobivene mjere prenesu na svijet – to počinje već time kad se dječak igra Indijanaca oduševljen Winnetouom.
Idealni čitatelj ne želi ni raditi ni pisati niti na bilo koji način, čak ni moralno, stati na neku stranu; prepušta se promatranju.
U velikoj je mjeri jači i od heroja, jer ovomu je potreban blagoslov pjesnika, potreban mu je Homer.


/141/


Građanski rat uzburkava strasti više nego onaj između naroda, a budući da ga vode braća najbliži je Kainovu zločinu.
Taj je zločin neprispodobiv, jer, filozofijski rečeno, opisuje inteligibilni karakter koji se iskustveno ponavlja.
Da građanski rat dublje zahvaća, potvrđuje, između ostalog, i činjenica da se u njemu lošim pokazuje vojnik koji se ističe u ostalim bitkama. Njega zamjenjuje revolucionar koji postavlja generale i šali se ne njihov račun, koji ih i likvidira postanu li opterećenje.
Vjesnik promjene jest prva nezakonito prolivena krv.

/227/


Paradoksalno govoreći, kršćanstvo je moglo imati i drukčiji tijek.
Već mnoštvo evanđelja i kultova ukazuje na to. Sve su to oblici. Otuda su svi pokušaji da se događaj historizira neuspješni, čak opasni. To je pak nezamislivo bez križa koji se, s dobrim razlogom, češće pojavljuje bez figure Razapetog nego s njom.
Križ je vrijedan vjerovanja.
Dostatno je promatrati ga. Znak dokazuje svoju prvotnu snagu.
Kad je došlo vrijeme, prikazuje se jedna astralna figura. Čovjek je opisuje.
Léon Bloy misli da bi se križ pojavio u svim okolnostima, čak i da se Kristu dogodila i neka drukčija smrt, od mača na primjer. Često takve riječi obuhvaćaju i ono izvan okvira u kojemu su izgovorene. Tako ono „Stat Crux, dum volvitur orbis“ (Križ uzgor stoji, a svijet se okreće i mijenja) ukazuje na događaj koji po trajanju nadilazi ne samo historiju, a s njom i kultove, nego i vrijeme.

/109/

 Die Schere, 1990


izbor i prijevod s njemačkog Mario Kopić

Objavi komentar Blogger

 
Top