Anđeli ne primaju u sebe samo svoju vlastitost, iz njih poteklu: kao po pogrešci ima ponekad u tome i malčice našega bića, kao što kaže Rilke u "Drugoj elegiji".

Iako anđeli to sami ne zamjećuju, čini se da je njihovim značajkama pridodana neodlučnost koja miriše po nama. Podsjeća li ukusom svjetski prostor, u koji se rastvaramo, na nas? Anđelovo se ponašanje mijenja: zauvijek je izgubio stabilnost gnostičkoga Arhonta, odlučnost Aviceninih nebeskih duša, sveznalaštvo Hekhatolovih anđela, vedrinu njihovih očnih preliva, između kojih je svatko rasprostrt kao mjesečeva površina. Anđel se spustio u naše prognanstvo; neprestana borba sa samim sobom zadržava ga u našoj prolaznosti, u našem Passagenwerku.

Kao što nam prognanstvo onemogućuje svako moguće stanje, trajanje, povjerenje u majku zemlju, tako  ono priječi anđelu da se vrati, da ponovno raširi svoja velika krila. Anđeo je ujedno pripet i razapet između našega dozivanja i odbijanja. Njega, koji bi nas trebao odvesti Nikuda, jer su ga upravo stoga odaslali iz iskonskog Ne-mjesta, postupno je očarao naš bijeg "mimo svega kao prozračna trampa". On je čista ljudskost, pruga zemlje plodne, koja se više ne može krotiti i umiriti u božanskim tijelima. Preuzeti ljudskost za anđela znači neprestano samopropitivanje, dijeliti krajnju udaljenost od ni-gdje potpunoga odgovora kojemu je sam podvrgnut. Naš duh zaboravlja na anđela. No  dok on kuša čisto vino naših značajki, zaboravlja na svezu koja ga povezuje s iskonom,  s počelom. Opseg njegovih krugova, poretka, taxis njegovih vrtloga, sve to biva labirintom. Igra u zrcalu između zemaljskoga i božanskoga, koju njegov logos prividno predstavlja  kao harmonijsku, raspada se u neočekivane nesuglasnosti. U nju prodiru praznine, slučajnosti, nepredviđenosti. Anđelova glazba, glazba anđela tu dolje, svaki poziv s kojim ga zovemo, predstavlja takovrsnu razglašenost.

Ali on je još uvijek anđeo: unatoč tomu njegovi korijeni osjećaju nostalgiju za Točkom koja prevladava svako ime. No za putovanje nikuda, na kojega pozivlje, ne može više predvidjeti postaje, najaviti ih. Njegovo znanje (kojega je nekada simboliziralo milijardu očiju, posađenih po njegovom božanskom tijelu) potamnjelo je pri odsjaju u zrcalu našega neznanja, odnosno zbog činjenice da se držimo kao netko tko odlazi na put. I on je zaboravio gledati u otvoreno. Nije li pogled anđela odgovorio na pitanje čovjeka i ujedno mu dopustio da se vrati sebi, u savršeni poredak Caelum Caeli? Anđeo je to previdio, stoga je prisiljen ostati tu dolje. Čovjekovo pozivanje-odbijanje pokazuje mu se kao nenadmašan, nečuven skandal. Jedna te ista avantura sjedinjuje oba lika. Svemu unatoč anđeo ipak zavoli borbu s čovjekom na koju je izazvan.

Najava katastrofe te vrste, poradi koje anđeo neće završiti kao zavodnik nego kao onaj tko je zaveden, kao mračan i prijeteći pod-ton vuče se uzduž cjelokupne angelologije. Od samoga početka predstavlja čovjek anđelu dvojbu, raspuće, prolaz: izvorni je poredak božjega hrama stvaranjem čovjeka srušen  zauvijek. Prvi stvoreni anđeo, vođa dvanaestorice anđela, stražara Prijestola, ne može se - iz vatre stvoren - poniziti do fascinacije onim grumenom prašine i zemlje koju je zgniječio Gospod Bog. Ta odluka, ta prokleta obijest zauvijek je srušila prethodnu harmoniju. Nije niti toliko tragična jedinstvena sudbina toga princa i njegove budućnosti, koliko se čini sudbonosnijom nepovratna podjela i raspad anđeoskoga zbora. Prema Berešit Rabba, anđeli se upravo prepiru među sobom, razapeti između milosti (koja čak poziva na stvaranje čovjeka) i istine (koja to odlučno odbija), kada Gospod Bog (arhetip vlastodršca) vikne: Što se prepirete?

Čovjek je ipak već stvoren. To jednostavno pojašnjuje da niti jedan anđeo nije mogao biti sasvim uvjeren u izvrsnost toga stvaranja. Dio se njih podredio i pomirio s božjom odlukom, dočim su se preostali suprotstavili. Ti se potom gestom otpora osvećuju za raspad božanskoga rasporeda (a time i prekida odnosa između anđela i njegova nepojašnjena podrijetla), što ga je izazvalo stvaranje čovjeka.  Kao što je bio božanski raspored zaveden preko savršenoga kružnoga kolosijeka oko Prijestola, tako pokušava sada pali anđeo svim mogućim sredstvima odvratiti čovjeka od dobrodjelnih i miroljubivih djela. Prema Kuranu: "Sve ću ih zavesti, osim onih koji su Ti robovski odani". "Na tvoju ću ravnu cestu postaviti zasjedu te vrebati ljude s prednje i stražnje strane, s lijeve i desne".

Čak uprizorenja najvjernijega anđela čuvaju razgovijetne tragove strašljive dvojbe poradi savršene novine čovjeka (neopozive odluke stvaranja), čak anđeo poslanik ne može izbjeći tu dvojbu. Kada je naposljetku smio u sunčev zalazak napustiti zemlju, koja mu je bila povjerena na čuvanje, plakao je pred likom Gospodina Boga. Anđela muči prisutnost čovjeka, kako anđela poslanika tako i onoga Arhanđela koji s dubokom sućuti obavještava Kralja o neizrecivim mukama i nasilju što ga čovjek trpi po volji Tebe, Jedinoga, što ga ljudi slave u stvarima koje prividno obožavaju , kao i  naposljetku  palog anđela koji je osuđen dočekati posljednji sud, a upravo je to konačna odgoda koju mu je Bog odredio da bi mogao zavoditi, optuživati, prijetiti čovjeku smrtnom kaznom i osvetiti mu se poradi svojega pada.

O sljedećoj velikoj krizi što je anđeo podnosi zbog čovjekove krivnje priča Knjiga čuvara, preciznije: prvi svezak Henohove knjige koja je snažno utjecala na Crkvu prvih stoljeća. Neki od anđela, stavaranja prvoga dana, odriču se svojega položaja  i dobrovoljno napuštaju nebeske visine da bi se združili s ljudskim kćerima. Anđeo se zaljubi u ženu, legne kraj nje i skupa stvore velikane koji vladaju zemljom i jedu ljudska bića. Henoha, čije obličje se u Hekhalothu pretvara u anđela, šalje Bog anđelima da bi razokrio njihovu bezbožnost i navijestio im kaznu. Ti su duhovi živjeli vječan život koji ne poznaje kraja, njihovo je kraljevstvo bilo na nebu, ali ljepota ljudskih kćeri zavela ih je, i stoga će skupa s ženama biti bačeni u užasno mjesto, u zatvor iz plamtećih stupova. Priča iz Knjige jubileja, koja se također odnosi na Henoha, pripisuje ljudskom biću još veću krivnju pri zavođenju anđela. No, dok je u Knjizi čuvara ljepota žena samo usput spomenuta i dakle anđelova se nakana automatski nagiba slabome, u Knjizi jubileja anđela Bog šalje na zemlju koja je već okusila griješnost. I upravo tu, na zemlji, anđeo krši zakon. Tek čovjek anđela navede na grijeh. Tim će užasnija sada biti osveta s kojom će se pali anđeo i njegovo demoni obrušiti na čovjeka.

U De Gigantibus  pokušava Filon anđela izbaviti od drame toga pada. Tvrditi da su anđeli bezbožni i nevrijedni svojega imena, prema Filonu, jest obično praznovjerje. Anđeo je svet i nedodirljiv božji poslanik među ljudima i ljudski poslanik kod Boga. Tko oženi ženu i stvori velikane, to su samo duše ljudi koji su potcjenjivali mudrost i posvetili se malovrijednim i slučajnim stvarima, truplu koje nam je svima prirođeno. U društvu anđela lete te duše po zraku skupa s onim koji se unatoč spuštanju u osjetilnost boje da neočekivano umru posred života pri živom tijelu. To su duše filozofa. Zrak je pun tih nevidljivih bića. Kada crpe život iz zraka i vjetra,  sve se zemaljske i vodene životinje sporazumijevaju s demonima, anđelima i dušama. Da bi u pravom svjetlu prikazala anđelovu dramu, Filonova  alegorijska interpretacija razvidno reducira sliku velikana na mjeru čovjeka koji je izbjegao savezništvo s Bogom koji je bez obitelji, društva, domovine, prognanik i klatež. Preciznije, ta interpretacija razotkriva nerazrješiv problem: kakav odnos postoji između anđela i demona u svijetu koji je oživljen od jednoga pola do drugoga? Predstavljaju li stvarnosti koje se razlikuju samo po imenu? Ili su posrijedi različite stvarnosti koje imaju zajedničku bit? Ako vrijedi tvrdnja da je anđeo svet i nedodirljiv poslanik, što je tada izvorište zlih demona? Jesu li jedno s dušama ljudi koji ne mogu izbjeći silovit vrtlog malovrijednih i slučajnih stvari? Jesu li možda ime što ga filozofi daju palom anđelu? Upravo preko razvidna pokušaja etimologizacije biblijske tradicije Filonova platonizirajuća alegorija u mitskom smislu produbljuje predodžbu anđela, problematizirajući odnos između anđela i poganskoga demona.
No, prije nego što istražimo taj novi meandar, potrebno je utisnuti u svijest ono što se sa svakom tradicijom iznova objelodanjuje: gravitacijska sila ugrožava anđeoski kolosijek.

Pozor, to je moć, bitno drukčija od nezaustavljiva narcističkoga prohtjeva, pobuda koja utječe na hermetičnoga Anthroposa, sina Očevoga, i osuđuje ga na nisko spajanje s Prirodom. Anthropos prati svoju vlastitu sliku koju ugleda u zrcalnom odbljesku zemaljskih voda, potom kad je već prestupio u mjesečevu orbitu. Tomu usuprot,  anđela je preplavio val ljudskog doziva, zgrabio ga je glas drugoga, tako da ga pored vlastite mjere određuje još mjera i slika drugoga. No anđelovo putovanje nije nikada putovanje pomoću posrednika. Svako njegovo putovanje ne neki način nasljeduje anđelove arhetipske padove. Čovjekovo dozivanje nikada nije "čisto": zasićeno je  duhom po čovjeku koji je za anđela krajnje zavodljiv. Otuda razlike i neskladnosti, nesporazumi i prečujnosti, nerazrješiva igra sličnosti i različitosti, mogućnost slijevanja uloga i zamjena maski. Susreti s anđelom ne događaju se više u krugu savršene Samaelove sljepoće (Samael je bog slijepaca), niti na svečanom pragu carstva svjetla.

Na tim mjestima čovjek oklijeva između anđela i zvjerskoga obličja velikana, dočim se anđeo koleba između krajnje blizine nazočnosti i idolopoklonskih uprizorenja arhonta, kao što ih slika napeta mašta Pistis Sophie i drugih gnostičnih spisa; anđeo se njiše između visio facialis i demona zraka. Možemo prizvati beskonačan broj posrednika da bi ispunili te razdaljine: beskonačan prostor koji je do te mjere naseljen da stavlja u pitanje ključ njegove interpretacije, dakle da lik Angelusa Interpresa pretvori u nedokučiv cilj stvaranja. No, načelo o mnogostrukosti u jednom svih bića nužno poteže za sobom konstrukcije i predodžbe prostora, koji je do te mjere labirintski prepleten s odnosima i "simpatijama" da ne možemo više prepoznati i opisati  njihove međusobne hijerarhije. Ima li tu možda svoje podrijetlo teurgijska dimenzija helenističkih neoplatonista? Tek na ekranu tih dramatičnih protuslovlja možemo predočiti posljednje susrete s anđelom. Otuda i groznica, od sama početka prisutno protuslovlje angelologije koje se snažno razotkriva  u tim susretima i koju niti jedno pravilo ne može odrediti.

Klee je nacrtao jednu od konačnih postaja anđelova križna puta. Klee umnaža znamenja, no ponajprije ga zanima zaplet anđela s demonima i dušama. Njihovu dramu razrješava blagom ironijom. Zauvijek je naš duh razotkrio anđela, taj se uzalud pokušava izvući iz tragične situacije. To je anđelova slijedeća postaja, postaja koja je nevjerojatno slična onoj kod Rilkea. Er-innerung (Sjećanje) je smanjilo razdaljinu, koja se sa strašljivošću pojavila u uvodnim taktima Rilkeovih Devinskih elegija. Raspršila se u neuočljive razlike, u minimalne varijacije na temu savršene stvorenosti anđela: Klee imenuje anđela kao samo-stvorenje. Naša borbe s njim i naš Erinnerung pretvorili su ga u ranog sretnika, miljenika stvaranja, u najmanje stvorenje stvaranja. Sada anđeli znaju kakvu težinu sa sobom nosi privilegij prodiranja do srca stvorenih, ugnijezditi se u njima. Sa svih strana  okružuju anđela karakteristike bilja; korijeni, deblo, sokovi. Još uvijek može biti stražar, ali raširenih krila, korak, oči oblikuju zaključen labirint skupa s obličjima što ih nosi u sebi.

Nemoguće je odrediti komu pripada takvo držanje, je li to krilo doista anđelovo. Rafaleovo uprizorenje anđela ujedno prizivlje i opovrgava sliku iz Tobija, kao da bi prva utjecala na drugu i istodobno je odbijala.
Tematskom ciklusu slika s naslovom Engelshut nalik je ciklus Angelus Militans (1940), anđeo koji nikada ne počiva, znamenje one pozornosti koju nalazimo ponajprije u ortodoksnoj mistici: budni anđeo, čuvar nemirne Agripnije. Iz crne podloge istupaju bijele konture kod Wachsamer Engel (1939), iz nje bliješte ogromne razrogačene oči, jaka se krila žudno raskriljuju. Pozornost  tih slika odaje vjeru, jer naravno i anđeli moraju vjerovati. Ne mogu se identificirati sa slavom niti je mogu neposredno zrcaliti. Anđeo je kao pobožan čovjek: bez riječi sluša glas, motri nevidljivo, očekuje dan o kojemu ništa ne zna.

Istočnokršćanska angelologija evocira motive iz postbiblijske židovske tradicije, kao što su recimo figure neumornih stražara, zadnja ruža svjetlosti iz svijeta Sefiroth, prag između nebeskoga i zemaljskoga stvarstva. Njihova krajnja udaljenost od najvišega anđela (posrijedi je obličje osobe što ga Bog šalje izabranome narodu u Exodusu, ono obličje što ga preuzimlje trojstvo u Abrahamovu viđenju i kojega kabalistička interpretacija dešifrira kao objavu) opasno približava te anđele čovjeku, budući da predstavljaju duhove koji snažnije vladaju elementom nego što je to kadra inteligencija kerubina. Njihovim su značajkama pridodane demonične značajke odnosno značajke ljudske duše, koja je prisiljena neprestano putovati i seliti se, reinkarnirati. Granice koje odvajaju pojedinačna bića postaju sve manje jasne.

Kod Kleea podsjeća avantura anđela na „spuštanje“ arhanđela anđelu, od toga demonu, junaku, potom arhontu, koji ima u rukama vlast nad svijetom, i dalje prema udaljenim dušama gornjih slojeva do praznih prikaza, do umjetnih vatri zasljepljujuće magije, do varljivih falsifikata različitih vrsta. U tim prostorima treperi od bića koja su osjetima nedokučiva.

Prema Pitagori, zrak je sav ispunjen dušama, koje zovemo demonima ili herojima. Ovi ljudima šalju snove i predskazanja bolesti i zdravlja, i ne samo ljudima, nego i ovcama i ostaloj stoci. No po kojemu se uzorku taj život oblikuje? Koji Nomos predstavlja? Kako se u cjelini izražava njegova posredujuća uloga, funkcija metaxy?

Kleeovi su anđeli nemoćni pred tim pitanjima. Unatoč milini i umirenosti, koja prosijava kroz njihova obličja, unatoč naklonosti što ju odaju njihovi pogledi, ti anđeli iščekuju umjesto da odražavaju svjetlost uslijed koje se jedva sjećaju da su se nekad davno iz nje izlili. Možda su još besmrtni, ali zacijelo nisu više crveno zažareni vrhovi svega stvorenoga. U ulozi stražara i čuvara ostaju prikovani na prag. Tako loše kao i ljudi poznaju srce najsvetijega. Ako su uopće ikada prestupili prag i prodrli u unutarnjost, zacijelo su je zaboravili i nedvojbeno su zaboravili i to da su je zaboravili. Najsnažniji prate čovjeka do praga i motre ga. Zavide mu na nadi, ljubomorni su na njegovu potrebu za upitnošću. I opet, zanimljivo, zbunjuje ih čovekova prisutnost. Dok opažaju čovjekovu bijedu, osjećaju sućut spram sebe samih. Prisiljeni su podjarivati beznadno očekivanje čovjeka, izmišljati odgovore koji doista preokreću pitanja u beskonačan lanac predodžbi i daljnjih potpitanja. I konačno: iscrpljeni, prisiljeni su naposljetku priznati upravo njemu, najprolaznijemu od svega stvorenoga, svoju nemoć.

Anđeo štićenik i pali čuvar upijaju kod Kleea i druge predodžbe tradicionalne angelologije. Izbrisan je svaki trag spekulativnih aeropagijskih hijerarhija i inicijatorsko eshatologijskih vizija iransko-islamske mistike. Klee usredotočuje pozornost na one elemente angelologije koji se ponajbolje "podudaraju" s prolaznošću  mundus sitalisa. Kleeova anđela grabi vrtlog koji ga vuče u stranu od makrozrcala. Centrifugalna sila koja je usmjerena iz svoje unutarnjosti prema vani, istrgava anđela od vatrene ljubavi serafina, od crvene inteligencije anđela tumača kod Sohravardija, od tamnomodroga neba kerubina sve do naših putova koji ne vode nikuda („chemins qui mènent nulle part“, Rilke). Prijelomne katastrofe unutar anđeoskoga zbora u svakomu su anđelu prouzrokovale krizu (crtež kredom, 1939) ili dvojbu (Angelus dubiosus, akvarel, 1939). Na tim je Kleeovim crtežima anđeo portretiran kao prestrašeni noćni ptić. Odveć je neiskusan da bi mogao čuvati ili voditi, uzalud ište utočište u naručju svojih krila.

U Predvorju anđeoskih gomilica, kako nosi naslov jednoga od crteža iz 1939. godine, posrijedi je čekajući anđeo, odnosno bivši anđeo koji se nada da će se vratiti u svoje Nigdje, anđeo melankoličnoga obličja kojega prosvjetljuje blijeda mjesečeva četvrt, anđeo Pierrot. Ubogi je to anđeo, iako mu MANIA pokadšto dopušta praedicare verbum: ostali su samo fragmenti, tragovi i pramenovi misije koju bi trebao predstavljati. Njegovo je obličje ostalo nedovršeno (Unfertiger Engel); in toto anđeo predstavlja nedovršenost sveukupnoga stvarstva.

Nedovršenost znači metamorfozu, igru dijelova, ironijsko razrješenje neodredivosti oblika. Ne samo da se pri isteku putovanja njegova poslanica može manifestirati kao neizreciva, nego i sam glasnik može zaboraviti na sebe, nipošto ne poradi neznanja, jer ne bi znao koja mu je granica putovanja određena, nego stoga jer je odveć umoran, uništen da bi nastavio put. Glasnik se može predstaviti i na način kakav opisuje Kafka. „Eine Bote bin ich“, odgovori Barnabas K.-u u „Zamku“, ali na kakav  način njegova slika i njegove riječi izmiču nedovršenoj (beskonačnoj?) igri stvarstva. Zbog naših očekivanja postajemo nestrpljivi, jer ispitivanju se ne nazire kraj. „Od ranog jutra sve do sada, do sumraka, hodao sam uzduž i poprijeko po svojoj sobi...Poznavao sam već svaku sitnicu te sobe, jer sam stalno za svog kružnog ophoda sve to pogledavao“. Odjednom se soba počela pomicati. Zidovi su se urušili, slapovi boja su preplavili prostor, bile su to boje otkrivenja: sadreno bijela, žuta, zlatnožuta. „Bio je namijenjen meni, u to nije bilo sumnje; spremala se neka prikaza (Erscheinung) koja bi me trebala osloboditi...To što je trebalo doći, moglo se mirno spustiti na sag i objaviti mi što ima objaviti (und mir melden, was es zu melden hatte). ..Dakle, anđeo, pomislio sam. Čitav mi dan on dolijeće, a ja to u svojem nevjerovanju nisam ni znao. Sada će mi reći riječ“. Ali umjesto riječi, objave, nastupa preobrazba, metamorfoza, scenski preokret – ili bolje – najava toga preokreta. Trenutak nakon prikaze anđela „sav u plavkastoljubičastim velima, omotan zlatnim gajtanima, na svilenasto sjajnim krilima, s mačem ispruženim vodoravno u svojoj udizgnutoj ruci“, čas potom nikakav „živi anđeo“ nije više visio ispod stropa sobe, bio je posrijedi samo obojeni komad drveta, oslikani drveni lik s kljuna broda, poput onih što vise po stropovima mornarskih krčmi. Balčak mača bio je podešen da drži svijeću i prihvaća kapljice rastopljenog voska. „Utaknuo sam svijeću u balčak mača, upalio je i onda sam još do kasno u noć sjedio tako, pod blijedim svjetlom anđela“.

Kafka u svojim dnevnicima ne opisuje halucinacije ili mađioničarski trik. Prikazuje se anđeo koji se s velike visine spušta u svim njezinim dimenzijama određenu sobu, ujedno se prikaže još i komad obojenoga drveta. Naposljetku svjetlost što ju okolo sebe baca svijeća, svjetlost koja dobija čak ime "blijeda svjetlost anđela". Pred nama je ragrnjen sličan proces kao na Kleeovim crtežima; anđelova se esencija raspada, ali da bi ironija bila još veća, raspad se anđela ne podudara s njegovom negacijom. Anđeo sam zapravo predstavlja poruku takvog raspada. Preko metamorfoze svojih znamenja navješćuje raspad svoje esencijalnosti. Postaje neizvjesan, nikada posve odlučan, oklijevajući između nazočnosti i zaborava, melankoličan radi studium a sine fine, što ga prizivlje njegova slika. Ne odstupa od toga da ne ukaže na problem prikazivanja svoje vlastite u-topičnosti, koja je, kao što će se kasnije objelodaniti, problem prikazivanja tout court. Kafka na jednoj strani salije u jedinstven krug najzapeletnijega paradoksa (što ga ironija ne može razriješiti, nego ga može samo opažati s nepremostive razdaljine) tradicionalni stereotip anđela pobjednika s najtradicionalnijim i najstereotipnijim profanim predodžbama. Posrijedi su krajnje točke, granične mase - ako tako možemo reći - koje opkružuju anđele u preobrazbi i božjem trenutku, kao što ih je Klee svagda iznovice zamišljao.
No, među svim drugim kod Kleea se pojavljuje slika anđela koja sjedinjuje njihova različita imena: to je Angelus Novus. On je taj koji ne samo evocira vezu s talmudskom angelologijom sa svim bogatstvom njezinih vizionarskih i bajkovitih elemenata, nego je čak i neizbježno zahtijeva. Samo Mihael i Gabrijel trajno služe Bogu i na vijeke vjekova slave neizrecivu svjetlost; ostali anđeli ponavljaju njihovu himnu, potom iščezavaju tamo odakle su bili stvoreni, u vatrenu rijeku koja nikada, niti preko dana niti preko noći, ne prestaje teći, poput Jordana. To je rijeka koju su svojim znojem ispunili četiri hajoša (lađara) iz Ezekijelova viđenja dok su svojim leđima podupirali prijestol svetoga. Tu tradiciju preuzimlje i Majmonides u dijelu svojega Vodiča u kojem raspravlja o anđelima i pokušava je filozofijski objasniti: kao što je za svako biće karakteristična individualna oblikujuća sila koja oblikuje i strukturira pojedinačne udove, tijela, tako dva anđela ne mogu preuzeti istu misiju, niti jedan može obaviti obje. Svaki događaj ima svojega anđela, svaka pojedinačna tjelesna sposobnost jest anđeo. No po čemu tada razlikujemo stalne i trajne anđele od anđela putnika? Kada govorimo o stalnim anđelima, mislimo tada na niz individualnih sposobnosti. Kada govorimo o prolaznim anđelima, anđelima putnicima, tada imamo u mislima pojedinačne sposobnosti kao takve. Novi je anđeo  slika anđela koji posjeduje u sebi najjedinstveniju i neponovljivu individualnost stvari, štoviše, Angelus Novus jest ime za sposobnost koja omogućuje životu da jest jedinstven i neponovljiv.

Dolazimo tako do točke koja nije više daleko od uvida da se simbolizam anđela ne može više odvojiti  od simbolizma čovjeka. Simbolika prolaznosti koja je prisutna u svakoj angelologiji upravo je na toj točki podudarna s ikonom anđela. Anđeo ne posjeduje, ne izručuje ili prelazi, on sam jest prijelaz: ikona jednoga trenutka Novi anđeo, neodlučan u svom biti-za-trenutak, strpljivo ustrajava, čekajući na neponovljiv, jedinstven trenutak svoje himne. Nedokučiva je jedinstvena sila koja pokreće to jedinstveno, neponovljivo biće, nedokučiv je najmanji dah koji čini glas, nedokučivi su duhovi koji oživljuju prostor i udružuju se sa svim elementima. Novi anđeo jest nedokučiva stvarnost kojom je svako ovdašnje biće obavijeno. Stoga se individualna sposobnost nazivlje anđeo, što znači da je nevidljiva i nedokučiva. Prolaznost toga anđela (na Kleeovom crtežu je glavom okrenut prema nama i na čelu novi svitke Zakona) obnavlja našu prolaznost, ponovno je stvara. Iz njegove slike prosijava njegova sposobnost mišljenja i slavljenja trenutka, slikanja ikone toga prijelaza i te bijede. Opstoje autentične ikone našega oskudnog vremena. Anđelu treba reći stvari, no treba ih razotkriti novomu anđelu, jer samo taj anđeo sa svim imenima što ih posjeduje može u najvećoj mjeri izraziti kako prolazno tako i stvarnosno (što su sve značajke ovdašnjih stvari). Razmišlja li čovjek i sjeća li se svoje prolaznosti, susreće se s novim anđelom, odbljeskom ljudske prolaznosti. Anđeo je slika moći prolaznoga trenutka, one moći koja dopušta da se  trenutak ukoči u svojoj neponovljivoj jedinstvenosti koja ga, ukratko, istrže iz konsekutivnosti trenutaka. Novi je anđeo stoga puno više od jednostavnoga, neikusnoga i nesavršenog anđela: strpljivo ustrajava u sada svojega trenutka. U svojemu je području doista prihvatio na sebe onaj topao, prolazan val srca što zapravo čovjek jest eda bi na taj način izrazio neopozivu sadašnjost. Rilkeovim stihovima: "Ali ovo: jedanput da si bio, pa makar i samo jedanput: zemaljski da si bio - to izgleda neopozivo".

Njegova himna, koja traje samo trenutak, ne prelijeva se, ne niže glasove i riječi na crti-strijeli nepovrativog uživanja. Novi je anđeo infant: ne zahtijeva, ne pita, ne moli. Pokadšto se čini sretan radi nemoći da ujedno bude sredstvo, uzrok i cilj. Djeluje na jednostavan način kao glasovni zvon. Najmlađi je od svih anđela glazbenika, ne njega ne pritišće harmonija sfera, no zato niti njegov pjev nije manje jasan, njegova manija ništa slabija. Novi anđeo prebiva u dječjem vrtiću, upravo ga tu, na tom mjestu, dostiže naše dozivanje, tu prepoznaje stvari što mu ih hvalimo, tu se borimo s njim. Kao da bi krhkost djetinjstva preobrazila u moć koja se suprotstavlja prolaznosti. Lucida intervalla stvaraju djetinjstvo anđela: pukotine, prijelomi, raspori u prividnom kontinuumu Vremena-Kronosa.

Anđeo je bez domovine i upravo stoga neizbježna figura trenutka koji zaustavlja strijelu vremena, koji prekida kontinuum. Budući da je bez-domovine, neizbježan je pratitelj mladoga Tobije koji je ostao mlad i nedužan kao u godinama djetinjstva, što ne može objasniti niti jedna interpretacija. Tako Klee zamišlja novoga anđela: što neopozivo posreduje jest samo to da je nekada bio, da je nekada slavio jedan trenutak. Taj trenutak predstavlja katastrofu svakoga savršenoga kontinuuma. Taj trenutak stvara šupljinu koja se ne da ispuniti, ponoviti, ponovno izreći, koja je izvan kruga ponovnih rođenja. Sloboda toga osudnoga trenutka dana nam je, ali praznih ruka. Prema toj nas slobodi vodi zadnji od anđela, najmlađi i najstariji među njima, novi anđeo.

Ubogi anđeo, slomljeni anđeo, sa strašću duše interiorizirani anđeo, pali anđeo, između dva svijeta suprotstavljenih čuvstava razapeti anđeli - anđeli razumljivi u svijetu gdje, kako kaže Musil, držimo umor bilo zločinom bilo junačkim činom i gdje nam se čas ljubavi katkada čini kao pero ispalo s anđelova krila, a drugi put kao obično gušče pero, oko svih tih motiva vrti se suvremena ikonografija anđela.

Novi je anđeo sličan novomu Narcisu.
Kao starinski cvijet pridružio se zrcalu. Nekoć su veliki anđeli odsijevali vječnu vrijednost, no novi anđeo, tome nasuprot, ima beskonačan broj imena za dvojbenu, riskantnu, nesavršenu, kratkotrajnu sliku koja se zrcali u ogledalu Heurtebisa. Kada se čovjek sretne sa slikom iz zrcala, anđeo se mora vratiti u položaj hermetičkog Anthroposa. U tu se sliku - tomu usuprot - ne može više zaljubiti. Razočaran je. Kako se moglo dogoditi da se iz savršenoga znanja, koje je odsjaj svjetlosti, cvijet duše strmoglavio u stanje koje je na početku ljudskog uboštva? U opreci spram čovjeka, anđeo se ne može nadati odgovoru, budući da se već sama zapitanost protustavlja njegovoj naravi. Nikada neće moći njegova bit dokučiti uzroke zla što ga sada podnosi. Postupno je anđeo prisiljen pomiriti se s tim da u nama vidi svoju vlastitu sliku, odnosno da se skupa s nama zrcali na nekom vrelu. Priznaje doduše da pored svjetla postoje još i druge stvari, ali u tom zrcalu ne prepoznaje više vlastitu sliku. Kroz njegova zrcala tamo gore nije pošla smrt. Zbog svoje slike, koju nije kadar više imenovati, preobražava se u infanta, u dijete. Nenadmašna predodžba čovjekova djetinjstva zbunjuje ga i ujedno privlači kao riječni odsjev Narcisa.  Anđeo se doduše pomiruje s tim odsjevom, ali slici pristupa s napetom, opreznom melankolijom
.
Melankolija je usud novoga anđela: pozvan je opozvati trenutak, problem predstavljanja one Baudelairove fantazme, znanja kojeg ne može dokučiti, kojeg ne posjeduje, ne razumije i  kojeg ne može posredovati - a novoga anđela štiti, da, upravo njega štiti, pogled nevidljivoga riječi. Svako je zrcalo riječ: reflektira prolaznu sliku s kojom se nikada ne može posvema spojiti, a ujedno je i znamenje Drugoga kojega se ne da svesti natrag na istu sliku i kojega svaka slika pretpostavlja.



S talijanskoga Mario Kopić

Objavi komentar Blogger

 
Top