NA AUTOCESTI KARLOVAC-ZAGREB
Nas dvojica na autocesti Karlovac-Zagreb. Idemo na posao, u plavoj
mazdi. Ja vozim a ti si uz mene. Pričamo o prometu, onako, usput.
«Uvijek moraš zamisliti da je ispred tebe zid», kažeš. Promiču sa strane
krošnje topola, brzo, kao raznobojne četke u autopraonici. Pretječem
kamion s poderanom, sivom ceradom, potom jednog nesigurnog mađara i
jednog sporog bosanca. Pogledam svoju nadlanicu na volanu i vidim tvoju,
prepletenu žilama, koščatu i mušku, snimljenu sa zadnje klupe plavog
fićeka. U ruci je cigareta. Ja sam malen i nestrpljiv. Mama pravi
sendvič od mortadele. Štipnem sestru jer je zašla u moj teritorij. Šutam
je nogom. Podvikneš. Meni srce lupa. Ne vidim ti lice. Leptir staklo
usisava dim, pustio sam bradu, ista je kao tvoja. Ona me nagovorila.
Imamo sina. Ni njega nisi upoznao. Pokazat ću ti fotku. Sve dok ne
parkiram, u sjeni Vjesnikova nebodera, razmišljam gdje sam je zaturio.
Nema je. Kapi na vjetrobranu, prastara kaseta Novih Fosila. Slušam je,
iz sentimentalnog inata, već mjesec dana. Ugasim motor, dođe tišina i ja
se, stari, ne želim niti pomaknuti jer se bojim da ćeš odjuriti, u
svom plavom fićeku, i da se više nikad nećeš vratiti.
OBAVIJEST
Stari, moram te obavijestiti da sam kupio bormašinu.
Nikad
mi nisi dao da baratam opasnim spravama. Ja sam držao šlauf-vagu,
čistio šutu, asistirao primjedbama. Ti si bušio, mjerio, zidao, žbukao,
postavljao pločice, brodski pod i parkete. Međutim, ja sam te uvijek
pažljivo promatrao i sada, premda sam u gadnom zaostatku, brzo učim: za
prvu sam sliku unakazio zid na tri mjesta, za drugu dvaput a otad
uglavnom bušim otprve.
TI JEDINI
Ja sam s dvanaest godina čvrsto odlučio
da ću postati pjesnik.
Ti jedini nikad nisi
poljuljao moje samopouzdanje.
RAZGLEDNICA IZ SPLITA
Danas je to kasaba
podno Kozjaka
po
kojoj
danju i noću
vrebaju samoubojice
u malim, nabrijanim
golfovima.
NA PUTU ZA PERJASICU
Sasušenu staricu ostavili su na krevetu,
nije baba za zbijeg,
teža je nego što vrijedi.
Sišao sam s tenka,
bučne 55-ice,
upao u kuću,
usrala se od straha,
pa smrdi još življe,
izjedena vremenom,
u najboljim godinama bila je u ono doba
pokolja iz prošlog rata.
Čitam joj u staklenom pogledu,
emitira povijesni program:
pustopoljina, krvava haljina,
haljina, krajina,
Mehino stanje za ustaško klanje
i glinska crkva pravoslavna,
i Gudovci i Gradiška Stara,
i Hrvatski Blagaj,
i Šaranova jama,
Jadovno, Jadovno, Jadovno,
Jasenovac,
Pag,
ag,
g.
«Nisam ja, bako, ustaša, a i da jesam, ne bih te zaklao,
bit će dobro, bako.»
Naoružan sam, širim vonj ispucalih metaka,
neugodno mi je, nož mi je za pojasom,
ostavljam joj čuturicu s vodom,
tko zna
je li dočekala zimu,
smrznutog srca,
na uzglavlju od popaljenog zavičaja.
NE VOLIM PUTOVATI HRVATSKOM
Kid Loco,
A Grand Love Story:
«Thirty eight fucking year's old...»
Ne volim putovati Hrvatskom,
u istome pronalaziti različito,
ja sam pjesnik, svugdje čiste,
blistavo ružno izlivene biste,
tako sam i ja odgojen,
ne mogu se oteti lošim stihovima,
pogrešnim zaključcima,
transparentnim skulpturama,
pohlepnom postojanju bezveze,
vjeronauku poslije mise,
uspješnom mesaru za pultom,
kvartu bez ikakve fizionomije,
djelovanju svega televizijskog,
o čemu lažu reklame, a čega ima,
zubobolji koja neće proći,
kamencu koji se neće oljuštiti,
prometnom policajcu koji nikad neće pročitati knjigu,
županijskom sucu koji će pročitati devet loših knjiga,
jednu od svoga prethodnika,
jednu od lažnog iscjelitelja,
jednu od pokojnog predsjednika,
jednu o uzgoju kućnog bilja,
jednu o odgoju djece,
jednu o globalnoj zavjeri,
jednu o jedinoj istini,
jednu od slavnog humorista
i jednu o postojanju Boga,
ne volim putovati, ja sam umjetnik u svojoj zemlji,
ona ne poznaje mene niti ja poznajem nju,
prolazim kroz neprijateljski teritorij svoje domovine,
iskoristio sam ga za svoje ekspedicije,
koje me lišavaju svakonevnog života,
koje me prevode u trubadura
kakav objektivno ne može umrijeti,
putujem unutar klaustrofobičnog hrvatskog želuca,
neobičnog je oblika,
kao u kakvog mesoždera a preživača,
na svim se strateškim mjestima okreću jaganjci na žaru,
nedjeljom poslije mise nogomet se igra,
navečer selo ostalo u mraku,
na cesti pregažena mačka,
spodoba u crnini gura bicikl,
svjetlo pred gostionicom,
unutra neobrijani gosti,
pijani i bez mozga,
gledaju Hrvatsku televiziju,
tornjevi crkveni označavaju središte
ama baš svakog grada na kontinentu,
po neugodno usitnjenim poljima starci,
male obitelji ispred trgovačkih centara,
kockasti domovi zdravlja i čempresi iza njih,
u kojima čuči smrt ili makar zubobolja,
koja ne prolazi lako, dugotrajna i glupa,
ćurliću besmisleni gradići u Panoniji,
gdje se političari kote kao voluharice,
pijani dječaci odvoze u smrt očeve automobile,
iza kojih ostaje dug jednoj austrijskoj banci,
troškovi pogreba, krvave oči žene koja te mrzi,
putujemo dalje, tv emisijom još od naših djedova,
u naše lažne urbane oaze, gdje okruglasti Slaveni
nespretno repaju, na tom nemogućem jeziku,
gdje sva djeca pod milim bogom izgledaju isto,
bogata kao bogataši a siromašna kao siromasi,
prokleti mobiteli i pakao sportskih kladionica,
začarani ljudi, žmirkaju svjetla u sjevernim kotlinama,
koje su premrežili jauci kotlinskih radijskih postaja,
gdje se slave krstitke i pušta nasilna glazba po željama,
gdje mladost tone u džem skuhan od predrasuda i laži,
gdje u naše dosadne živote ulazi reklama za deterdžent,
treba oprati sve muške, sve ženske i sve dječje gaće,
namirisat će ih, pomirisati medo iz reklame,
naši u školi odlikaši samouvjereno prepisuju
ponižavajuće slabe stihove nacionalne himne,
u Metropoli obavijenoj maglom solariji rade i u ponoć,
u njima prodaju svjetlo krasne, visoke i tupe svećenice,
a sve su ulične kurve i dalje stare, pohabane Ciganke,
smrde preskupa parkirna mjesta ispred preskupih hotela,
studenti zabarikadirani u minijaturne sobe uz rijeku,
koji ne poznaju Metropolu dalje od Save i koji žure dalje,
Metropola pod kontrolom gangsta-političara za nekretnine,
iza zavoja Pokuplje i Lika,
slikovita polja, planine i šume,
gdje su još prije desetak godina
žive babe vojnici nabijali na kolac,
gdje se sad razvija seoski turizam,
sve se više pažnje pridaje ekologiji,
pa možda na jugozapad, u Istru,
blato u autokampovima, i ondje
građevinska mafija, Titov papagaj
i duboke jame pune kostura,
na Kvarneru plova izumirućih dupina,
naftna industrija koju je za dobar honorar
opjevao najugledniji riječki romanopisac,
ili možda na jugoistok, u Dalmaciju,
gdje more žderu ludi turistički kapaciteti,
nervozne ruke konobara,
picerije i kampaneli,
kanalizacijske cjevčice
daju infuziju zaljevu
koji čeka da ga uplovi najveći putnički brod na svijetu,
dubrovačka jezgra jajna je stanica pokvarenog sadržaja,
koja se nada onom najodlučnijem prodoru krupnog kapitala,
brzo ćemo napustiti taj grad,
Hrvatska je neugodno uska gledana odozgo iz aviona,
kao da nema dovoljno zraka nad njom,
sastoji se od nekoliko slijepih ulica,
u njima vreba javno mišljenje,
najglasniji su gadovi i luđaci,
ako ne lažeš nisi moćan,
domaćice rado vješaju tegle s cvijećem na balkone,
bogati gazde podižu vile, betonske lavove, volte,
pod njima tuku svoje ženke domaćice, kurve jebu u hotelu,
kod obližnjeg gazde, kojem čestitaju Božić,
Tuđman i križ na zidu njegove kancelarije,
u provinciji žene šute, u Metropoli ih nitko neće,
tu je život beznačajan izvan medija,
za koje potplaćene dirinče plavuše iz vica
i nevidljivi tv osvjetljivači čija sperma
redovito završava u offu, u suhom mraku
besmisleno rashodovane scenografije.
Ne volim putovati Hrvatskom,
nikad nisam vidio ni jednu nasmijanu sobaricu,
ni jednu lijepu ženu u uniformi McDonaldsova restorana,
nitko mi nije izjavio da je homoseksualac,
nitko nije htio iz čista mira napisati pjesmu,
nitko nije odbio napojnicu,
premda na nju nema pravo,
i nitko nije znao koliko upravo ima sati u Istočnom Timoru,
ne volim putovati Hrvatskom,
ja sam pjesnik opremljen slabim pjesničkim moćima,
nepoznati ljudi obraćaju mi se na nepoznatom jeziku,
koji razumijem stjecajem nevjerojatnih okolnosti,
ne volim putovati Hrvatskom,
u istome pronalaziti različito,
ne mogu se oteti lošim stihovima i zubobolji,
no i oni me čine manje nesretnim u odnosu na nju,
kojoj, nameće se dojam, nikad neće biti dobro.
COMMENTS