U predvorju Zagrebačkoga kazališta mladih susrela sam se s jednim od najzanimljivijih kazališnih redatelja srednje generacije Oliverom Frljićem (1976.).
Nakon “Swiftovih Gulliverovih putovanja” (2008.) i “Wedekindova Buđenja proljeća” (2010.) u ZKM-u postavlja Shakespeareova “Hamleta” s Krešimirom Mikićem u glavnoj ulozi.

Razgovarali smo o današnjoj Hamletovoj simbolici, kazalištu kao aktivnom promatraču društvenih zbivanja, odnosu individualnoga i kolektivnoga te ulozi pamfletizma u stvaralaštvu.


Shakespeareov je Hamlet doživio mnoge interpretacije u hrvatskim kazalištima. Moja su osobna iskustva povezana s Dubrovačkim ljetnim igrama i tradicionalnim kazalištem. Kako se vaše postavljanje Hamleta razlikuje od dosadašnjih?

U samome tekstu nismo radili nikakve intervencije osim kraćenja. Danas nema smisla integralno igrati Hamleta. Moj koncept je bio da su svi od samog početka u jednoj vrsti urote protiv Hamleta jer je on legitimni nasljednik prijestolja i kao takav predstavlja opasnost onima koji su uzurpirali vlast. Hamletova drama se sastoji u tome hoće li tražiti ono što mu po nasljednom pravu pripada ili samo pokušati što duže preživjeti. Što se tiče dijela vašeg pitanja o tome koliko je ova inscenacija tradicionalna, odnosno koliko to nije, moram priznati da ne znam što bi značilo tradicionalno postaviti Hamleta. Vjerojatno ga ni na koji način dovesti u vezu s političkim vremenom i prostorom u kojem živimo? Mislim da nijedan ozbiljan redatelj ne radi ovaj komad zato da bi postavio ono što je Shakespeare napisao. Značenje se napisanoga mijenja u različitim kontekstima. Redatelj se odlučuje za Hamleta jer mu je taj tekst medij kojim artikulira ako i što ima za reći.

Problem kolektiva postaje snažnim simbolom u vašoj interpretaciji. Društvo, odnosno masa ubija i kuje urotu protiv protagonista. Kako je došlo do svojevrsnoga okretanja drame u kojoj se prožimaju ludilo, strast i ubojstva?

Odnos individue i kolektiva je pitanje vremena u kojem živimo. Individua uvijek gubi u igri koja treba zaštiti kolektivne vrijednosti. Individualne smrti, hrpe pojedinačnih, nesankcioniranih zločina su temelji društava, pa i onog u kojem upravo živimo. Ako je Hamlet metafora za pojedinca, ono što taj pojedinac može ili ne može, onda mu kolektiv mora dokazati da je dobra individua samo ona koja je odustala od svoje individualnosti. Brisanje Hamletove individualnosti ovdje se događa kroz kolektivno ubojstvo. Ako ga svi ubijemo, onda nema zločina jer nema tko koga optužiti.

Pokušavate li s tekstom kao medijem propitivati, slobodno rečeno, individualnu i kolektivnu krivnju koja je na neki način prisutna u ostalim Vašim radovima?

Kolektivna krivnja ne postoji kao takva. Hannah Arendt govori o kolektivnoj odgovornosti. Moramo razlikovati te pojmove da bismo izbjegli nesporazume. U Hamletu problematiziram društvo koje se konstituira na zločinu i kasnije proizvodi narative koji ga objašnjavanju te mu daju ideološki predznak. Možemo to povezati s današnjicom, ali i klasičnom situacijom iz Antigone u kojoj određene smrti imaju dnevno-političku uporabnu vrijednost, a određene baš i ne, takve guramo pod tepih. Ovaj Hamlet postavlja i pitanje vrijednosti i učinkovitosti individualne pobune. Individualna pobuna je uvijek samo ojačavala sustav protiv kojeg se bunila, sofisticirala njegov totalitarizam. Neoliberalni kapitalizam i njegov teror permisivnosti je najbolji primjer za to. Svaka individualna pobuna, prije nego što je izvedena, je već ušla u proces komodifikacije.

U individualnoj se stvaralačkoj, umjetničkoj pobuni može javiti sukob između politike i pamfletizma. Neki su za određene vaše radove skloni reći kako je riječ o pamfletizmu. Trpi li umjetnost?

Ako umjetnost trpi, meni je jako žao. Jer zašto u umjetnosti prikazivati bijedu i patnju ljudi, ako će zbog toga patiti umjetnost i građansku ukus. Te optužbe za pamfletizam, iza kojih se krije malograđanski kukavičluk, vjerojatno su najveći komplimenti koje sam dobio za svoj rad. Kad bi me oni, koji su od društvene stvarnosti u kojoj žive bježali kao vrag od tamjana, hvalili i razumjeli, onda nešto s mojim radom ne bi valjalo. Ali hrvatsko glumište ostavljam njegovom estetskom rafinmanu, a ovdje bih htio posjetiti na još jednog kazališnog pamfletistu, vjerojatno najvećeg dramskog autora svih vremena. Riječ je o Aristofanu koji se nije libio imenom i prezimenom prozivati nositelje političke moći koji su sjedili u prvim redovima na njegovim predstavama. A ta i takva umjetnost preživjela je do naših dana i vremenom nije izgubila ništa od svoje društvene kritičnosti.

Osim uloge kolektiva kao ubojice Hamleta, promjena u interpretaciji je razvidna u dvostrukosti uloga. Naime, Nina Violić igra majku Getrudu i ljubavnicu Ofeliju, a Sreten Mokrović očevog duha i Klaudija. Nekima je to nespojivo zbog karakterne različitosti likova, a s druge se strane može povezati s psihoanalitičkom teorijom i Edipovim kompleksom.

Meni je puno zanimljivija od psihoanalitičkih interpretacija jedna činjenica koju će većina gledatelja previdjeti, a to je da Hamlet ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje to što mu majku i djevojku igra ista osoba. Naravno, to je moguće interpretirati kao Hamletovu psihičku poremećenost, ali i kao pristanak na društvenu igru u kojoj su takve zamjene dio plana da se Hamletovo ludilo proizvede te ga se na taj način diskvalificira kao pretendenta na prijestolje.

Kakav je onda taj Hamlet za razliku od šekspirijanskoga pomalo neodlučnog i duboko sumnjičavoga novovjekovnog mladića?

Odlučan da preživi, ali ta njegova odluka se pokazuje kobnom. Problem leži u Hamletovom golemom simboličnom kapitalu. Sin je staroga Hamleta i po nasljednoj bi liniji trebao doći na prijestolje, no događa se uzurpacija vlasti, on je još uvijek prisutan i u svakome trenutku može postaviti pitanje svog nasljednog prava. Zbog toga kolektiv Hamletu postavlja “mišolovku”. Ta “mišolovka” treba dati legitimaciju za njegovo uklanjanje.

Odnos je kazališta i publike neodvojiv. Riječ je o klasiku i sasvim slučajno lektirnome naslovu, ima li stoga u tome Hamletu mjesta za srednjoškolsku kazališnu publiku?

Ako se srednjoškolcima ne da čitati lektira, onda ga ne trebaju dolaziti gledati. Izvorni dramski tekst i dramski tekst za predstavu različito funkcioniraju. Ne bih preporučio dolazak onome tko nije pročitao djelo. Po mome sudu, kazalište ne treba biti mjestom u kojem se postavljaju lektirni naslovi. Igrom je slučaja riječ o lektirnom naslovu, ali i jednom od najboljih dramskih tekstova koje poznajemo.



Razgovarala Anđela Vidović, arteist.hr

Objavi komentar Blogger

 
Top