INTERVJU OSLOBOĐENJU


razgovarao Đorđe Krajišnik




Ovo je društvo, ovako temeljno opustošeno, konstanta naše frustracije ratom i nacionalističkim diskursom. Bosna, Prijedor je TEBANIZIRAN. Militariziran prostor je svuda i Feničanke su trajno ponižene jednim ratničkim svijetom. Taj, ženski diskurs, zapravo je pretapanje vojničkog svijeta u svijet etičnosti; civilne etičnosti. Ove Feničanke vraćaju smrt imenima ubijenih, to i jest antigonalan posao, to posipanje zemljom. Feničanke su posao humaniziranja žrtve, prije svega.



Na sceni Pozorišta Prijedor ovih je dana premijerno izvedena predstava "Feničanke, materijali".Riječ je
o autorskom projektu Darka Cvijetića u kojem učestvuju glumci Jelena Seksen, Tatjana Binjaš, Mirela
Predojević, Sabina Halilović, Zlata Kogelnik, Zorica Jojić, Rade Stupar, dječak Miloš Romčevič i maestro
fotografije profesor Igor Motl.Cvijetić spada u red onih umjetnika o kojima se u bh javnosti ne govori mnogo, ali čiji stvaralački opus, teatarski i pjesnički, ostavlja ogroman trag na cijelom postjugoslovenskom
prostoru

Knjiga pjesama “Masovne razglednice iz Bosne” Darka Cvijetića jedan je, sa sigurnošću možemo tvrditi, od najsnažnijih pjesničkih zamaha koji se u našoj književnosti javio u posljednjih dvadeset godina.
Na sceni Pozorišta Prijedor postavili ste predstavu “Feničanke, Materijali”, riječ je o Vašem autorskom projektu. Možete li nam reći kako ova klasična tema funkcioniše danas u Vašoj izvedbi?

- Tema funkcionira, nažalost, vrlo aktualno, jer u našem predpolitičkom i plemenskom društvu antičke paralele otkrivaju dubinu i suštinske naše dvojbe oko najelementarnijih pitanja. Priče koje Feničanke čuju u Tebi, o njezinoj zloj sudbini, priče su ratno-poratne. Sve se već odigralo. Scena je prepuna nesretnika, uplakanih sestara i nepokopanih vojnika. Naše je društvo, s ovolikom količinom patrijahalnosti – moralno degeneriralo do plemenskih odrednica – naprimjer – treba li mrtve uopće pokopati, ako nisu “naši”  mrtvi?

U razgovoru prije intervjua rekli ste mi da se niste držali Euripidovog teksta, da je tekst Vaših Feničanki nastajao zapravo na probama kroz deformaciju izvornog teksta.

- Ako smo i krenuli od Euripidove priče iz ciklusa drama o Edipu, vrlo brzo smo na probama uočili da ovdašnja tebanska apokalipsa ima identičan narativ, vidljiv svakome tko svoj vid preusmjeri unutar sebe, kao Edip na koncu. Naše Feničanke nisu nipošto prepričavanje Euripidove naracije, nego transponiranje totaliteta, te priče u ovdašnje i prepoznatljive kodove. Arhetipove se ne prepričava, ako ih se dotiče.

Šta je u konačnici nastalo kao krajnji oblik ovog, da tako kažemo, teatarskog eksperimenta?

- Posljedice tog transponiranja su slike, svjesnom dekonstrukcijom izazvane slike – metapriča o pet ženskih istina, dječaku, starici i starcu. To bi mogli biti Euripidovi likovi ovdje i sada – od vojske silovana mater, sestra raznesenog brata, neobješena Jokasta, Antigona koja bi da pokapa, dječaci zaigrani municijom, Edip koji stresa zemlju s kostiju svojih sinova, dječak koji rastavlja automatsku pušku i citira Brechta, ili puni tegle za zimnicu čahurama, govoreći imena ovoratnih mrtvih i njihove godine – praveći IMENOZIMNICU (možda za zimu naših sjećanja na sve te izginule ljude).

Takođe, pomenuli ste da su namjesto teksta zapravo proizvedena emotivna stanja na sceni. Možete li nam to pojasniti?

- Emotivna stanja su izvirala nakon što smo uklonili tekst kao tradicionalno uporište za glumačku kreaciju. Glumstvenost je iz likova izvlačila zagledanost u dubine sebe. Nije bio rijedak slučak da na probama, u procesu rada dođemo do suza ili krikova kao jedine moguće konkluzije iz premisa ovdašnjih “tebanskih situacija”. Okružili smo se u jednom dijelu scene ribarskom mrežom, kao kakvom Brechtovom zavjesom – i zaigrali se na crnome najlonu (kao i svi prenošeni leševi). Dobili smo pušku u perju, cabarett i nar koji curi iz usta uplakane sestre, zemlju u šljemovima, kao da se neko dijete bog razigralo na forenzičkoj pustopoljini nakon antičke drame.

Imajući to na umu, koliko Feničanke odražavaju duh vremena u kojem živimo?

- Značenje napisanog, znamo, uvijek se mijenja u ovisnosti od izmjene konteksta. Ja ne znam što bi značilo postaviti Euripidove Feničanke tradicionalno. Ovo je društvo, ovako temeljno opustošeno, konstanta naše frustracije ratom i nacionalističkim diskursom. Bosna, Prijedor je TEBANIZIRAN. Militariziran prostor je svuda i Feničanke su trajno ponižene jednim ratničkim svijetom. Taj, ženski diskurs, zapravo je pretapanje vojničkog svijeta u svijet etičnosti; civilne etičnosti. Ove Feničanke vraćaju smrt imenima ubijenih, to i jest antigonalan posao, to posipanje zemljom. Feničanke su posao humaniziranje žrtve, prije svega.

Tu su takođe, u predstavi, forenzičke rukavice i hor koji je sav u čahurama. Šta nam to govori?

- I forenzičke rukavice i diskrepancija između čahure i imena, krede i vagine silovane, zemljice u kacigi i udarne igle u perju, starice i njezinog sjećanja razorenog Alzheimerom, pregutane riječi i novooformljenog krika u grlu, fotografije i njezinog pokreta fremovanog umorom…

Pozorište Prijedor, iako mala teatarska kuća, iz godine u godinu pruža, zaista, pažnje vrijedne predstave. U čemu, da tako kažemo, leži recept uspjeha ovog pozorišta? Koliko su oklonosti u kojima teatar danas opstaje nakonjene ili ne naklonjene ovoj umjetnosti?

- Pozorište u Prijedoru pokušava da fenomen teatra održava budnim u odnosu na stvarnost. Samo teatar koji se kinestezira u svojem vremenu – ostavlja tragove. Estetika pozorišta poziva društvenost na etiku. Naš je teatar u ovoj sezoni proizveo osam pozorišnih projekata koji mogu biti na repertoaru svake teatarske kuće u regionu. Od “Ničijeg sina” Mate Matišića, “Helevrove noći” Ingmara Vilkvista ili “Draga Jelena Sergejevna” Ljudmile Razumovske, ili” Večere budala” F. Webera… Svaka umjetnost u ovoj nesretnoj zemlji, pa i umjetnost teatra, postoji gotovo kao incident. Recimo to potpuno ogoljeno – ako bismo sva kazališta ovdje i zatvorili, mislim da to ne bi primjetili niti svi glumci.

Da pomenemo na kraju i Vaš književni rad. Objavili ste protekle godine dvije knjige poezije: Karatvit – zbirka sevdalinki i tvitovki i Konopci S otiskom vrata. Poetički one su nastavljači Vaše knjige Masovne razglednice iz Bosne. Čini se da još uvijek ne odstupate od istog ritma?

- Konopci i Karatvit su sigurno ista metrika i isti mizanscen kao i u Masovnim razglednicama iz Bosne. Ponekad riječi djeluju otriježnjujuće i u stanju su da vas smrve naglom spoznajom, naglim uvidom. Iz mojeg kratkotrajnog grumena blata – poušavam iscijediti vodu u jezik i ogledati komadić neba u njemu. To su mucanja spremljena u GENIZU, u onaj kovčeg u kojem Židovi čuvaju stare i nečitke knjige, jer bi u njima, ipak (o, ipak) moglo biti zapisano Božje ime.


Izvor: oslobođenje.ba

Objavi komentar Blogger

 
Top