(Ulomak)

I dok smo hodali Ilicom, Albert mi je pokazao ulaz u dvorište gdje je bila njegova radiona koju mi je sinoć nudio u nasljedstvo, ali to više nije spominjao, vjerojatno se još za večerom ugrizao za jezik. Niti sam ga tjerao da to priča, niti bih takvo što prihvatio. Ljudi vode svakakve razgovore, često i besmislene. Albert je pozdravljao prolaznike na ulici, a u više navrata izustio je “klanjam se”, ili damama “ljubim ruke”; neke je pozdravljao “serbus”, “poštovanje”, “živjeli”, neke samo kratko i brzo “bok, bok”, “bok stari”, ili otegnuto “booog”, a dvije švore koje su naišle držeći se podruku, pozdravio je “hvaljen Isus”. Ne znam zašto, ali mi je godilo toliko različitih pozdrava. Kod nas se u gradu pozdravljalo sa “zdravo”, seljaci su najčešće vikali “pomoz Bog”, otpozdravljalo se s “dobra ti sreća”, premda se i kod nas pokatkad čulo “hvaljen Isus” i to među katoličkim pukom, a kad bi netko od nas ušao u muslimansku radnju, stariji bi nas dočekali s “merhaba”, a ja sam od svih pozdrava najviše volio “selam ti”, sviđalo mi se njegovo značenje; mir, spas; ta zar se moglo nešto ljepše uputiti čovjeku na ulici, a i moj je otac volio taj pozdrav, samo što je on govorio “selamun”. Nisam mislio da ću ovoliko prostora posvetiti pozdravima, to je nešto svakidašnje; često nam promaknu stvari koje su stalno prisutne. Ja podjednako volim rijetkosti, kao i ono što je izlizano od uporabe.


Vrijeme koje se udaljava, roman-memoari, 2013.
 

Objavi komentar Blogger

 
Top