Ravnatelj berlinskog kazališta Schaubühne i plodni kazališni redatelj piše o dvostrukoj, materijalnoj i estetskoj, krizi kazališta u doba neoliberalnog prezira spram javnih institucija. Nasuprot tome, naglašava da nema kazališta bez dugoročnog javnog ulaganja i usidrenosti u društvu te navodi “materijalne i duhovne” uvjete jednog izmijenjenog kazališta, koje neće bježati od konfrontacije s vremenom u kojemu djeluje

U tobože zapadnim demokracijama očuvanje općeg interesa obvezuje svaku državu na ubiranje poreza čiji prihod onda razne institucije preusmjeravaju onako kako misle da je pravedno ili nužno. Neka mi se oprosti plitkost ovog uvoda, no čini mi se važno podsjetiti na to koliko je pojam javne misije upisan u samu srž naših društava, da bi se omogućilo pojedincima i društvenim skupinama da… Što točno? Da budu sretni? Uspješni? Da uče? Da se otvore drugim idejama, drugim osobama, drugim kolektivima?
Trijumfalni marš neoliberalizma, započet u Chicagu 1970-ih godina i ubrzan rušenjem “realnog socijalizma”, odražava se kao deregulacija financijskih tržišta, ali i kao privatizacija službi i institucija koje su prije ovisile o javnoj sferi. Ta promjena paradigme nije nepovezana s gubitkom legitimiteta koji je tijekom istog razdoblja zadesio kazalište. Velik dio zapadnoeuropske ljevice, tradicionalno nepovjerljive prema institucijama, da ne kažem antietatističke, nalazi se dakle pred bolnom obavezom obrane države od napada novih pristaša tržišta.
Što se mene tiče, sanjam o društvu oslobođenom jarma privatnog vlasništva, u kojemu bi dobra i bogatstva ravnopravno dijelili svi njegovi članovi. Nažalost, miljama smo daleko od takve utopije. Još gore, ideologija tržišta svako promišljanje o toj temi automatski sumnjiči za totalitarizam. Čak se i princip djelomične redistribucije bogatstava, koji je pobjednička buržoazija ustanovila u 18. i 19. stoljeću, sada nalazi u opasnosti.
Nedugo nakon stvaranja Njemačkog Carstva 1870. i 1871. godine, u periodu nazvanom “razdoblje osnivača”, izmišljeno je ili u najmanju ruku institucionalizirano, odnosno povjereno na odgovornost javnoj upravi sve što je danas ozbiljno ugroženo: javni prijevoz, škole, sveučilišta, knjižnice, parkovi itd. U to je doba buržoazija smatrala državu izrazom svoje materijalne i duhovne moći. Danas je vidi samo kao prepreku vlastitom blagostanju. Javno financirane kulturne ustanove, koje su nekoć predstavljale ponos elita, istodobno gube dobar dio svoje legitimnosti.
U Njemačkoj je od 1992. osamnaest kazališta moralo zatvoriti vrata ili se međusobno spojiti. Za razliku od Francuske, financiranje kulture isključivo je stvar saveznih zemalja i općina. U Berlinu, koji se svejedno razmeće kao raj za mlade umjetnike, budžet za kulturu ne prelazi dva posto javnih rashoda. Ako uzmemo u obzir da na kazališni dio, uključujući operu, otpada samo 1,1 posto javnih rashoda (0,7 posto za samo kazalište), rasprave o dodatnim rezovima budžeta djeluju nastrano. Brojke nisu mnogo ljepše ni u Hamburgu, drugom po veličini njemačkom gradu: 2,1 posto za kulturu, 0,9 posto za kazalište i operu. Bacimo li pogled na francusku situaciju, vidjet ćemo da su predviđeni javni rashodi za kulturu u 2013. za 4,3 posto manji u odnosu na prethodnu godinu.
Buržoazija je odbacila temeljnu ideju reprezentacije sebe same kao klase koju pokreću i drugi motivi osim pohlepe za zaradom. S druge strane, dubinsko i često opravdano nepovjerenje narodnih klasa prema “buržujskim hramovima”, kakvima doživljavaju kazališta, savršeno se poklapa s općom društvenom klimom. Prije godinu i pol jedan mi je amsterdamski taksist, pošto sam rekao da radim u kazalištu, podrugljivo dobacio: “Now it’s payback time!” (“Vrijeme je za povrat duga!”) Tamošnja je nova vlast taman započinjala nikada žešću operaciju pustošenja nizozemskoga kulturnog krajolika.
Takva se klima danas širi Europom. Slabije ili jače razaranje kulture primjetno je na cijelom kontinentu, jača i u Italiji, a pogotovo u Mađarskoj, gdje je antiintelektualizam vladajuće klase, pomiješan s otvoreno antisemitskim i homofobnim diskursom, doveo do toga da je ravnatelja budimpeštanskog Narodnog kazališta zamijenio namjesnik Fidesza, stranke nacionalističke desnice.

Bratoubilačka logika kompeticije

 

Tom se fenomenu pridružuje još jedan, koji već desetak godina nagriza kazalište poput gangrene. Pod izlikom ohrabrivanja neovisnih struktura, protagoniste kazališnog miljea huška se jedne protiv drugih. Promotori slobodnog ili off kazališta na sve moguće načine daju do znanja da bi oni bolje iskoristili svote koje gutaju javne institucije, doprinoseći time, nesumnjivo protiv svoje volje, apologiji duha vremena: nudimo vam više umjetnosti za manje novca. Ne čudi činjenica da takva bratoubilačka retorika nailazi na sve veći odjek u gradskim vlastima i kod odgovornih u kulturi. “Slobodno kazalište” naime predstavlja dvostruku prednost: njegov atraktivan naziv podsjeća na mladost, neposluh i romantizam, a istodobno se nevjerojatno dobro prilagođava financiranju. Ništa zapravo ne sprječava političare koji imaju moć odlučivanja da ukinu subvencije ili da se okrenu drugim umjetnicima.
Zbog te fleksibilnosti svaki projekt mora odmah donijeti uspjeh, u suprotnom njegovi autori mogu ostati bez svake potpore. Fleksibilnost istodobno stoji na putu dugoročnom umjetničkom razvoju kazališnih družina i redatelja. Da bi spojili kraj s krajem, umjetnici koje se naziva “slobodnim” često su prisiljeni loviti jedan mali posao za drugim, nauštrb osobnog umjetničkog razvoja. Što se različitih scenskih zanimanja tiče (izrađivači dekora, šminkeri, slikari itd.), njima prijeti potpuni nestanak.
Umjetnici moraju prihvatiti ogroman izazov: godinu za godinom, generaciju za generacijom, davati novo značenje institucionalnom kazalištu. Brojni autori nisu svjesni koliko su sretni što imaju subvencionirana mjesta. Kao i ja, većina ih se kupala u kulturi neprijateljstva prema institucijama, pa s nepovjerenjem promatraju velike prestižne pozornice gdje se tako dugo kočoperila građanska taština. One nam međutim nude neusporedive mogućnosti rada i produkcijska sredstva da bi se čula i drugačija društvena priča.
Da, mi jesmo moderne dvorske lude jedne elite koja prihvaća da joj se izrugujemo i tako uživa u povlastici da djeluje kao tolerantna i sposobna smijati se samoj sebi. Pa ipak, napustiti ove institucije svejedno bi značilo skresati si krila i olakšati zadatak onima koji sanjaju o tome da nam otmu kruh iz usta. Nakon 2008. velik se broj kazališnih kompanija u SAD-u povukao iz mecenatstva koje vedri i oblači američkom kulturom. Umjetnici su to skupo platili.

Kriza sadržaja

 

Osim što su se materijalni uvjeti srozali, proživljavamo estetsku krizu i krizu sadržaja. Posljednjih se godina kazališno stvaralaštvo rado povezuje s ne uvijek jasnim teorijama o postdramaturgiji i performansu. Začudo, inovativni oblici koji su se pojavili sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljaju ravnati estetskim kredom brojnih javnih kazališta i festivala, iako po tom pitanju imitatori nisu ni do koljena svojim uzorima. Sastojci te obljutavljene avangarde čine scensku kašu koja prolazi kao model modernog teatra.
Poetologija takvog teatra počiva na ideji da je dramska radnja nešto zastarjelo, da se čovjeka ne može smatrati gospodarom svojih postupaka, da je broj subjektivnih istina jednak broju prisutnih gledatelja, da događaji predstavljeni na pozornici ne izražavaju istinu koja bi vrijedila za sve, da se naše fragmentirano iskustvo svijeta mora prevesti u jednako tako raskomadano kazalište, u kojemu se žanrovi naslaguju jedni na druge: tijelo, ples, fotografija, video, glazba, govor… Taj sudar osjetila gledatelja uvjerava da će mu ovaj kaotični svijet zauvijek ostati nedokučiv te da stoga nema razloga u njemu tražiti uzroke ili krivce.
Kao i njegov socijalistički ekvivalent, taj “kapitalistički realizam” estetizira pobjedničku ideologiju, na ništa manje kategoričan način. U svijetu kojim dominira neoliberalna doktrina ništa ne može više obradovati one koji iz nje izvlače korist od sljedećih pretpostavki: nitko ni za što nije odgovoran i složenost svijeta čini iluzornim svaki pokušaj da se utvrde njegovi mehanizmi.
Razumljivo, ne pristaju svi predstavnici postdramskog teatra na takvu viziju. Rad pojedinih predstavnika dokumentarnog kazališta, kao što je njemački kolektiv Rimini Protokolli ili švicarski dramaturg Milo Rauii, često blizak novinarstvu, osvjetljava više toga od većine komada koji se inače postavljaju. Njihov uspjeh svojevrsna je ilustracija krize tradicionalnog kazališta. Usredotočivši se na klasični repertoar, ono se odvojilo od stvarnosti. Ne mareći za to da publici pruži i najmanji odraz njezina svakodnevnog života, klasični esteticizam se posljednjih trideset godina ukopao u pobožno štovanje prošlosti.
Unutar tog zatvorenog kruga ili silazne spirale, pakt koji veže kazalište s političkim i socijalnim pitanjima vremena neumoljivo se slama. Čak i gluma osjeća posljedice toga, budući da glumci crpe emocije iz velikih klasika više nego iz vlastitog tijela. Posljedica toga je da stručnjaci iz svakodnevnog života nadahnutije svjedoče o stanju svijeta od klasičnih glumaca, kojima bi to bila uloga.

Zadaci kazališta doraslog stvarnosti

 

Dotakli smo se čvorišta krize. Da bi ga raspetljalo, kazalište bi trebalo misliti na to da svojim glumcima ponudi početno i stalno obrazovanje. Kao redatelj Berliner Ensemblea, Bertolt Brecht je od svojih glumaca zahtijevao da se suoče sa stvarnim, da prisustvuju sudskim saslušanjima, da se zavuku u tvornice i tako postanu kadri prenijeti ponašanje svojih suvremenika, prvo ga dobro upoznavši. Isto činim i ja sa svojim glumcima, pozivajući ih da se inspiriraju vlastitom biografijom i svojim svakodnevnim zapažanjima.
Koje učinke nad nama i nama sličnima proizvodi strah od društvene nevažnosti? Kako obaveza da uspijemo utječe na naše emocije, osjećaje, želje? U kojoj se mjeri naš privatni život podčinjava diktatu učinkovitosti? Koliko avantura propadne u sudaru s društvenim položajem fleksibilnog zaposlenika? Zbog čega raspolažemo vrlo sofisticiranim vokabularom da bismo analizirali naše bračne, ljubavne ili seksualne odnose, a riječi da opišemo naš politički krah (“truli sustav”) tako nam okrutno nedostaje? Zašto uživamo razmećući se jeftinom psihologijom? Zašto se jednako strastveno ne bavimo socijalnim pustošenjima kojih je posljednjih dvadesetak godina sve više, a toliko snažno djeluju i na naša tijela i naš duh: rastezljivo radno vrijeme, digitalizacija svakodnevice, obaveza stalne dostupnosti, poslovna pošta koja pristiže do u gluho doba noći, potpuna identifikacija s poduzećem koje me zapošljava, kao da sam s njim u braku? Vidimo da se ti realiteti ukorjenjuju u same temelje ljudi koje susrećemo. Kako inače objasniti porast broja novinskih članaka o bolestima rada, stresu, depresiji, sindromu profesionalne iscrpljenosti? Prodiranje ekonomske filozofije u najintimnije pore modernoga društva izobličuje naša tijela, oneprirođuje našu afektivnost.
O tome bi kazalište trebalo govoriti. To bismo mogli prikazati na sceni, i to s talentom, pod uvjetom da naš imaginarij hranimo na izvorima koji su posvuda oko nas. Idealno kazalište, po meni, sadrži tajno obećanje da će se pozabaviti svim ovim temama.
Svojim javnim financiranjem institucionalno kazalište još uvijek izmiče logici kompetitivnosti, čak i ako je točno da razmatranja o rentabilnosti uzimaju maha. Možda bi društvo povratilo povjerenje u samoga sebe kada bi si priuštilo nekoliko hrabrih dvorskih luda koje bi ga konfrontirale sa zrcalom, dovele ga u pitanje, ismijale ga bez zadrške.
Kazalište bi moglo biti upravo to: svetište puno regenerativne snage, u doba u kojemu su industrije posvećene opisu svijeta izložene napadu zahtjeva za rentabilnošću, proporcionalnom njihovu manjku slobode. Dovoljno je uključiti televizor da se u to uvjerimo. Frustracija koju izazivaju sve manje i manje neovisni mediji djelomično objašnjava zašto toliko ljudi, uglavnom mladih, hita u Schaubühne s uvjerenjem da tamo pronalaze mjesto gdje još mogu igrati i misliti slobodno. Mjesto gdje na sceni mogu vidjeti tjelesna izobličenja ljudi dresiranih za fleksibilnost.
Svemu tome treba dodati činjenicu da se u teatru sve odvija u trenu: nemoguće je napraviti više snimaka ili promijeniti nešto u montaži, kao na filmu. Glumac nosi svoju ulogu ovdje i sada, a gledatelj, kao stručnjak za vlastitu percepciju, odlučuje hoće li se prepustiti igri. U našem suviše informatiziranom životu, gdje se stvarnost drži na distanci pomoću dvodimenzionalnog ekrana, misiju i izazov kazališta čine ti rijetki trenuci u kojima virtualna radnja objedinjuje svu realnost svijeta.





 
S francuskog prevela: Mirna Šimat


izvor - LE MONDE diplomatique, hrv. izdanje, svibanj, 2013.

Objavi komentar Blogger

 
Top