Dok smo te godine, 2008. radili u gradskom pozorištu ZLOČIN I KAZNU, Dostojevskog, po Vajdinoj adaptaciji i u režiji Gradimira Gojera, pored nas, u tzv. stvarnosti, izvjesni Rade Radinović (27) ubio je djevojčicu Doris (23) u kukuruznom polju na periferiji grada.
Rade Radinović.Rodion Romanovič.
(“Ubio si!Ubio! – uhvatila se rukama za lice”)
U Pozorištu, ispred Crvenog krsta, sjekiravi Rodion izmučen nesanicama i davitelj Radinović. (“…23 godine, Doris je nestala u subotu 12/13. IX 2008. nađena četiri dana kasnije, četvrtak, 17.IX 2008. zadavljena…) koji je odmah po hapšenju i dovođenju u ćeliju zaspao, pored zapanjenih specijalaca.
Patrijaršijski park.Premijera predstave ZLOČIN I KAZNA, petak, 17. listopada 2008. 20 sati pred prepunom salom.
Upravo te noći, u KPZ Tunjice kod Banja Luke, u svojoj se ćeliji ubio Rade Radinović.
Još dok je trajao aplauz Rodionu Raskoljnikovu, koji su u ćeliji preobratio, Lazara otkrio, spasio i sa Sonjom otišao u sumrak, kao u loše završenom stripu, Rade Radinović  pojeo je omču žičanu i otpremio se s onu stranu kazne i kažnjavanja, pretuđen i proklet.
Raskoljnikov se naklonio publici.
Radinovič se naklatio sam.
Na premijeru nam se ubio, govori Porfirij, istražitelj, u garderobi, još znojan i našminkan.
Kakva raskošna pustoš se zadimila nad tek pražnjenim gledalištem, i samo još Doris, Jelizaveta i svečano odjevena lihvarka sjede u loži.
Možda da ih pozdraviš, Rođa, a dragi?





SELFIE S BERHARDOM


Na GradPrijedor.com/Portal grada Prijedora, kratka vijest – ” Gradačac je pred svojom
publikom sa 32:23, poprilično lako, savladao Prijedor, i tako osigurao opstanak.”
U ligi.
Ali to tek otvaranjem linka postaje jasno.
Rukometni klub Gradačac i Rukometni klub Prijedor, u Rukometnoj ligi Bosne i Hercegovine, 26. kolo.
A eto, 1992. do 1995. sve do potpisivanja kraja rata, prijedorska je vojna brigada
Vojske Republike Srpske bila na položajima oko gradića, gradačića – Gradačac.

Gotovo tri godine.
Na brdima oko čaršije, s topovima, iz nečijeg vojnog ludila i imbecilnosti.
Tih je godina u Prijedoru ne otići “na Gradačac bilo vrh”, da te ne dopreme u sanduku sa zastavom.
Ginulo se za brdo, voćnjak je padao “iz ruke u ruku”, linije rovova su se pomicale kao brazde na njivama.
Tenkovi su noćivali u šumi jablana, proplanci s potokom postajali igra školice odskočnim minama, protupješadijskim.
Pintzgauerima su se prevozili i trudnice i crijeva raznesenih.
Na prijedorskom vojničkom groblju gotovo je polovica s Gradačca – mali Rambo Mrša, Lida, Baja, Miki…
Sad sinovi vojski rukometiraju.
Dobacuju se tvrdom loptom, uguravaju se u sedam metara igrališta, ograničeni branjeni prostor.

Nakon utakmice rukometaši Gradačca pozvali su rukometaše Prijedora na zajedničku večeru.
Gradačačani su uz pjesmu proslavljali opstanak.
U ligi.
Večeri je, negdje u kutu, morao prisustvovati neki Altzheimerom pogođen bog, koji se šunja po gradićima Bosne, neki ostarjeli Stalker.
S dobačenom loptom u rukama.

Vijest je na portalu GradPrijedor.com jedini komentirao neki Stefan P. ukazavši na posvemašnju grubost
rukometne igre i čestitavši Gradačcu opstanak.
Izboren na granici ispadanja.

Objavi komentar Blogger

 
Top