( o autorskom projektu Olivera Frljića "ALEKSANDRA ZEC" )


Frljić se ne bavi se dokumentarističkom rekonstrukcijom ubojstva obitelji Zec 1991. godine, niti je riječ o kazališnom realizmu, već je u prvom planu žrtva dvanaestogodišnje Aleksandre. Ta je predastava logičan nastavak njegova kazališnog bavljenja prešućivanim temama koje različite narode s prostora bivše države suočavaju s tamnim mrljama njihove nedavne prošlosti

Autorski projekt »Aleksandra Zec« Olivera Frljića već i prije praizvedbe, dakle bez da je pogledan, izazvao je kritike i negodovanja iz određenih krugova. To se zapravo i očekivalo, te potvrdilo Frljićevu tezu da nedužno stradala djevojčica Aleksandra Zec i dalje služi isključivo za uspostavljanje razlike između »naših« i »njihovih« žrtava. Predstava o Aleksandri Zec unaprijed je osuđena i prizvana je njena zabrana, premda su redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević nekoliko puta ponovili da je »Aleksandra Zec« posvećena svakom djetetu žrtvi rata, bez obzira na nacionalnost.

Ovaj Frljićev autorski projekt, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke, treba sagledati i u kontekstu njegova dosadašnjeg rada. Podsjetimo, godine 2012. u beogradskom Ateljeu 212 postavio je kontroverzni rad »Zoran Đinđić« o atentatu na premijera Zorana Đinđića, a već sljedeće godine u Prešernovom gledališču u Kranju postavlja autorski projekt »25.671« o izbrisanima iz registra stalnog prebivališta u Republici Sloveniji.

Dodiri s »Jamom«

Predstava o Aleksandri Zec stoga je logičan nastavak Frljićeva kazališnog bavljenja prešućivanim temama, koje različite narode s prostora bivše države suočavaju s tamnim mrljama njihove nedavne prošlosti. Jer kako ističe Oliver Frljić, Aleksandra Zec i njezini roditelji jesu »naše žrtve« jer su ih ubili pripadnici »naše vojske« u »našoj zemlji«.

Na naslovnici programske knjižice »Aleksandre Zec«, ne bez razloga, stoji citat iz antiratne poeme »Jama« Ivana Gorana Kovačića, koji je u njoj na umjetnički način progovorio o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda. To je upravo ona točka u kojoj se dodiruju »Aleksandra Zec« i Kovačićeva »Jama«. I samu predstavu Frljić gradi na poetski način, kroz svega nekoliko prizora reduciranih na bitno i sažetih u koncentrat emocija. Autorski projekt Olivera Frljića ne bavi se dokumentarističkom rekonstrukcijom ubojstva obitelji Zec 1991. godine, niti je riječ o kazališnom realizmu, već je u prvom planu žrtva dvanaestogodišnje Aleksandre Zec.

Predstava počinje monologom Jelene Lopatić, koja se publici obraća zapjenjenim govorom, po uzoru na protivnike predstave, postavljajući pitanje gledateljima zašto se »Aleksandra Zec« ne bavi hrvatskom djecom ubijenom u ratu? U prvom prizoru glumci, kao članovi obitelji Zec, sjede za stolom, zapravo za školskom klupom, čiji svakodnevni razgovor o pisanju školske zadaće i pranju zubiju prije spavanja prekidaju zloslutna predviđanja skore smrti. Detalj školske klupe, kojim se predstava dramaturški i zaokružuje, sugerira da je stradanje obitelji Zec tema o kojoj djeca ne uče u školama. Zato tu zadaću sada preuzima kazalište, čime predstava »Aleksandra Zec« ima i edukativnu ulogu.

Brutalna tema

Osim školske klupe i nekoliko stolica, scenografkinja Ljerka Hribar scenski je prostor minimalistički naznačila s nekoliko lopata i krampova, uspostavljajući simbolički odnos između motiva zlokobne jame i tragične sudbine djevojčice koja je praktički iz školskih klupa odvedena na Sljeme, tamo mučki ubijena i bačena u jamu. Zvukovima sirena za uzbunu, taktovima rekvijema i stihovima iz »Lili Marleen« Frljić priziva atmosferu straha, panike i ratnog kaosa. U jednom trenutku na pozornicu se spuštaju uvećane fotografije smaknutih članova obitelji Zec, a žrtve na temelju detaljnih opisa ubojstva same progovaraju o vlastitoj egzekuciji, čime Frljić ovim nijemim svjedocima daje pravo na glas.

U kazališnoj obradi ove izrazito brutalne teme, Frljić priziva i Antigonu, odnosno motiv pokapanja mrtvih, jer prema Oliveru Frljiću: »Mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani«. Iz jame, koju polako prekriva snijeg, ubijenu Aleksandru Zec izvlače djevojčice, Aleksandrine vršnjakinje. U dirljivom prizoru glumica Ivana Roščić, koja je utjelovila Aleksandru Zec, i djevojčice Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić – članice kazališne radionice ZiM – ponovno sjedaju oko školske klupe i s nevinim kapicama u obliku zečjih ušiju (kostime je osmislila Sandra Dekanić) razgovaraju o svakodnevnim preokupacijama jedne dvanaestogodišnjakinje, koliko je Aleksandra imala u trenutku svoje smrti.

Mrak i muk

Uz Ivanu Roščić u naslovnoj ulozi, u »Aleksandri Zec« majku emotivno tumači Tanja Smoje, oca Igor Kovač, a Aleksandrinu braću Jelena Lopatić, Nikola Nedić i Jurica Marčec. Oni su utjelovili i egzekutore, koji su, kako sugerira kraj predstave, možda još uvijek među nama, negdje u gledalištu – nikad osuđeni za zlodjelo koje su počinili.

Poput Kovačićeve »Jame«, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić predstavu gradi na kontrastu svjetla i tame, a redatelj Oliver Frljić na opreci umjetnosti i zločina. Predstava završava u tišini i mraku. Pljesak se zbog toliko mučne teme čini neprimjerenim, a glumci i autorska ekipa nisu izišli na poklon.

Nakon odgledane predstave u zraku je ostalo pitanje može li jedna predstava išta promijeniti? Možda i ne može, ali makar može ukazati na problem koji još uvijek postoji i koji u hrvatskom društvu dosad nije dobio pravu katarzu. Naravno, tu je i opomena da se takve stvari više nikad ne bi trebale ponoviti, a nažalost događaju se svakog dana, na raznim stranama svijeta. U tome je autorski projekt Olivera Frljića univerzalan svojom porukom.


Novilist.hr

Objavi komentar Blogger

 
Top