Probuditi se. On se vazda budi s osjećajem dezorijentacije. Dezorijentacija ne dolazi od sumnje o mjestu na kojem se nahodi, nego od apsolutne sigurnosti. Nahodi se u svojoj kući, u kojoj već mnogo godina živi. Činjenica buđenja tu, na mjestu koje je već doživio kao ravnodušno, dosadna mu je, lagano ga gnjavi, kao neki posve umanjen osjećaj, umanjen tako da se može primijeniti na bubu. Tijekom noći on je upoznao ne sreću, nego odnos s nečim središnjim. Sanjao je, i premda sada ponovno promišljeni, snovi izgledaju bez smisla, u času kad ih je snivao bili su središnji; dakle sa stanovišta onoga koji je budan, središte počiva u odsutnosti smisla. Misli ponovno na svoje snove, na nepredvidive događaje, na likove čiju pojavu i nestajanje razaznaje u nepronicljivu i raskošnu tkanju. Ponovno proživljava čuvstvo da je u bunovnoj noći bilo značenja, a da je svijet kojemu se svakog jutra vraća naprosto odsutnost smisla. Odsutnost smisla koherentno je i predvidljivo, a smislenost je enigmatična i zbunjujuća. Tamo gdje ne razumijemo, blizu smo središtu, gdje razumijemo, na ekstremnoj smo periferiji, vani smo. Želio bi dan započeti molitvom; ne zna što da moli ali zna što razumije pod molitvom: u dnevnu koherenciju uvesti inkoherenciju smislene halucinacije. Možda bi mogao izgovoriti riječi bez smisla, ili naprosto ispuštati zvuke. No, jer je budan, on ne može simulirati da je drugdje, da je u središtu svijeta gdje je sve slika. Njegov dan počinje osobnom higijenom i ispražnjenjem. S velikom nuždom on izbacuje i značenja koja su kontaminirala njegovo tijelo tijekom noći. Onda se pita ne skrivaju li se u njegovu izmetu one nevjerojatne slike, nije li njegov izmet očaj ili neprilična molitva. Nasmije se bez veselja. Sada mora ustati, a ne zna zašto, neovisno o tomu što mu dan donese, on će vazda, u osnovi, biti u iščekivanju. Ujutro se sprema za onaj neproziran trenutka dana, za onaj čas mira i samoće, kada očekuje da će ući u noć, i da će biti pripušten onom mjestu gdje se izmjenjuju bezoblične nepronicljive slike središta.



G. Manganelli, Ottantacinque, da Centuria

s talijanskog Mario Kopić

Objavi komentar Blogger

 
Top