Trenutak u kojem Aleksandra kaže kako svaki put kad se počne povlačiti njeno ime, ona ima osjećaj kako je "primila još jedan metak", istinski je strašan. Zašto vučemo njeno mrtvo tijelo kroz predstave, medijski prostor i javni diskurs? Zašto sam i ja uključen u inicijativu koja pokušava imenovati jedan park po Aleksandrinoj obitelji? 

Koja bi 12-godišnja djevojčica htjela predstavu o sebi u kojoj se prvenstveno tematizira njezina smrt?

Dugo iščekivana predstava o Aleksandri Zec, ubijenoj djevojčici od 12 godina i njenoj obitelji, napokon je ugledala svjetlo dana. Puno kontroverze, javnog bunta i kritika danih prije izvedbe obilježile su ovu predstavu i prije same premijere. Na dan premijere, skupina građana i branitelja izvela je mirni prosvjed protiv predstave, povlačeći paralelu s 400 hrvatske djece ubijene u Domovinskom ratu i protiveći se konceptu "ovakvog" suočavanja s prošlošću.

Kontekst oko predstave je, po mojem mišljenju, bitan za doživljaj koji ona ostavlja. Nakon pogledane predstave te nekoliko dana razmišljanja i promišljanja svakog njezinog segmenta, još uvijek nisam siguran jesam li ju uspio pogledati s izuzimanjem cijelog ovog konteksta. Iskreno, mislim da je taj teret bio i na leđima samog redatelja Olivera Frljića.

Kako s jedne strane ostati ustrajan na putu prema svojem cilju, ne skliznuti u patetiku i ne "pasti u zamku" pod optužbama o profitiranju nad smrću nevinog djeteta? Kako uopće prikazati smrt jednog nevinog djeteta, izraziti emocije, naglasiti zašto je ubijena, ne ispustiti izrazito važan politički kontekst i još pokrenuti suočavanje s prošlošću, s njenim najtamnijim mrljama? Poslati poruku kako je rat pojava koja nije i ne može biti sveta, a ujedno ne pasti u klišej, teška je zadaća.

Također, treba biti pošten i priznati da je izrazito teško ocjenjivati ovu predstavu uzimajući u obzir njezinu društveno važnu temu, širi kontekst njena nastanka, kao i mnoge političke konotacije koje se vežu za nju. Nije lako reći kako "predstava nije dobra" bez da se određena politička, ili čak ideološka, značenja upišu u tu kritiku. Nije lako biti objektivan i probati kritizirati bez da se stekne dojam kako se vrijednosno ne podupire ideja o kazališnoj obradi smrti Aleksandre Zec. S druge strane, primjećuje se određen broj onih koji pod krinkom "objektivne kritike" zapravo kritiziraju samu ideju i pokretačku misao predstave. Iza nekih njihovih formalnih primjedbi krije se sadržajno neslaganje. Međutim, ova zadnja je skupina u manjini.

U samoj predstavi naišao sam na nekoliko momenata koji su izrazito zanimljivi iz ove perspektive. Činjenica da Aleksandra Zec i njeni roditelji znaju kako će biti ubijeni, čini ovu predstavu stravičnijom. Kasandrin kompleks od kojeg "boluje" obitelj Zec stvara atmosferu prave grčke tragedije, s likovima kojima jednostavno nema spasa, a s kojima se gledatelj solidarizira. Isto tako i publika zna kako je ta obitelj završila, bez obzira na to što likovi govore. Svi čekaju smrt Aleksandre i samo je pitanje kako će njezina smrt biti prikazana.

Trenutak u kojem Aleksandra kaže kako svaki put kad se počne povlačiti njeno ime, ona ima osjećaj kako je "primila još jedan metak", istinski je strašan. Ta se misao dodatno potvrdi kada Aleksandra djevojčicama, svojim vršnjakinjama, kaže kako ne bi voljela da se o njoj radi predstava. Tu predstava postavlja pitanje. Što mi to, svi skupa, radimo s Aleksandrom? Zašto vučemo njeno mrtvo tijelo kroz predstave, medijski prostor i javni diskurs? Zašto sam i ja, osobno i profesionalno, uključen u inicijativu koja pokušava imenovati jedan park po Aleksandrinoj obitelji?

Na ova pitanja nema jednostavnih i jednostranih odgovora. Kao jedan od odgovora na ova pitanja, nameće mi se jedno protupitanje. Koja bi 12-godišnja djevojčica htjela predstavu o sebi u kojoj se prvenstveno tematizira njezina smrt? Generalno gledajući, koja bi to osoba uopće htjela? Kao što bi bilo nemoguće raditi predstave i/ili filmove na tematiku ubijenih žrtava kad bi se moralo uvažiti (čak kad bi to bilo i moguće) mišljenje tih žrtava. To je s jedne strane svojevrsna dehumanizacija samih žrtava, s druge strane omogućuje da individualne žrtve shvatimo u širem kontekstu koji omogućuje shvaćanja univerzalne važnosti te jedne žrtve. Zbog toga shvaćam kritike koje govore o "profitiranju" nečijom smrću, patnjom, boli. Tanka je granica Ubojice nisu osuđene, ubojice nisu u zatvoru, ubojice su među nama. I mogu najnormalnije doći i na ovu predstavu između "prostituiranja" tuđe nesreće i promicanja suočavanja s prošlošću, kako bi društvo išlo naprijed. Predstava Olivera Frljića ne prelazi tu granicu.

Za ovu je predstavu izrazito važna njezina faktičnost, potkrijepljena dokumentima i predmetima. Usred predstave spuštaju se fotografije ubijenih članova obitelji Zec. Neki kritičari su ovaj trenutak proglasili svojevrsnim kičem i pornografijom, pod izgovorom kako se fotografije ubijenih mogu naći na internetu i kako su ih svi već ionako vidjeli. S tom tvrdnjom ne bih se mogao složiti. Razumijem kako pokazivanje fotografija mrtvih ljudi može biti okarakterizirano kao kič, ali što se tiče obitelji Zec, to je nužno. Počinitelji tog ubojstva nisu pravomoćno osuđeni i zato to ubojstvo nema pravnu težinu potrebnu za kolektivno suočavanje s prošlošću. Isti primjer vidimo na primjeru žrtava u sklopu akcije Oluja, koje zbog nedostatka pravomoćne presude još uvijek ne "postoje". Nužno je za konceptualiziranje toga što se zaista dogodilo i razbijanje kolektivnog javnog mnijenja koje prikazuje samo "naše" žrtve. Ova predstava govori kako su oni "naše" žrtve koje smo mi ubili. I s obzirom da posjedujemo fotografije, red je da ih pokažemo. To nije lako za gledati, ali ova predstava ni ne pokušava biti laka.

Utemeljenost predstave na činjenicama, a ne samo na emocijama, pokazuje i to da likovi čitaju iskaze ubojica obitelji Zec. Iskaze koje su članovi te grupe dali bez prisutnosti odvjetnika, što je postala činjenica koja ih je oslobodila svake buduće krivnje. Kriva primjena izmijenjenog zakona bila je presudna za to da su ti iskazi ostali samo priča koja govori sve, a pravno ne znači ništa. Sve o ubojstvu što čujemo od likova dolazi iz iskaza ubojica. Gole činjenice (ukoliko sami nisu lagali da su i kako su ubili članove obitelji Zec) koje čujemo dodatno pridonose stvaranju dojma stvarnosti koji predstava ostavlja. Jezovitost tih iskaza pokazuje kako je naša mašta, ma koliko bila strašna, samo romantizirana stvarnost. Stvarnost je u ovom slučaju daleko mračnija od svih novinarskih članaka i interpretacija ubojstva obitelji Zec. U ovoj predstavi je zapravo publika ta, koja iz mašte, iz zemlje koja živi u poricanju više od dvadeset godina, voajerski gleda na stvarnost ubijanja jedne zagrebačke obitelji. I upravo zato nekima to nije lako gledati.

Završetak predstave uprizoruje otkapanje tijela Aleksandre od strane četiri njezine vršnjakinje. Djevojčice odgovaraju na pitanja koja im Aleksandra postavlja te sami postavljaju pitanja Aleksandri. Ovaj završetak predstave nudi perspektivu 12-godišnje djevojčice: hobiji, prve simpatije, rođendanske zabave, planovi za budućnost. Nudi sve što je Aleksandra mogla i morala doživjeti, samo da je ostala živa. Također, taj moment simbolizira mlade generacije koje ne znaju za Aleksandru. Tanka je granica između "prostituiranja" tuđe nesreće i promicanja suočavanja s prošlošću, kako bi društvo išlo naprijed. Predstava Olivera Frljića ne prelazi tu granicu Ne zna niti većina moje generacije, a pogotovo ne mladi ljudi i djeca rođeni poslije 1991. godine. Zadnja od ovih djevojčica se izjašnjava kao Srpkinja po nacionalnosti i time nudi poziciju djevojčice koja je na izravne i neizravne načine diskriminirana na temelju svoje etničke pripadnosti. Na pitanje Aleksandre bi li se htjela osvetiti ubojicama, odgovara da nije sigurna i time savršeno prikazuje dvojbu "oprostiti ili osvetiti". Time se problematizira bijes i osveta koje svako suočavanje s prošlošću može donijeti, što sam proces čini izrazito osjetljivim i kompliciranim. U zadnjoj sceni Aleksandra i djevojčice zaključuju kako bi ubojice mogle biti i na predstavi te do gašenja svjetala gledaju u publiku i pogledom traže ubojice. Ta scena sažima čitavu bit zašto se Oliver Frljić odlučio napraviti predstavu temeljenu na ovom slučaju. Ubojice nisu osuđene, ubojice nisu u zatvoru, ubojice su među nama. I mogu najnormalnije doći i na ovu predstavu.


izvor H-ALTER

Objavi komentar Blogger

 
Top