Već je prošlo devet sati ujutro kada je Dražen Erdemović sa svojom jedinicom stigao na farmu Branjevo. Toga jutra, kada su ih pokupili iz baze u Vlasenici, nije im rečeno kakav ih zadatak očekuje. Zapovjednik Bruno Gojković nije baš bio razgovorljiv – za čitave vožnje autobusom nije svojim vojnicima rekao kamo idu. Draženu se to nije sviđalo. Zadaci njihove Desete inženjerijske jedinice Vojske Republike Srpske obično su bili jasni – izviđanje ili postavljanje eksploziva na neprijateljski teren, o čemu su uvijek bili unaprijed detaljno obaviješteni. Ali ovaj zadatak bio je obavijen velom tajne. Dražen je samo znao da sa sobom nose mnogo municije za pištolje i automatske puške.

Nakon kraće vožnje iskrcali su se u blizini neke farme. Bila je to svinjogojska farma, ali sve su zgrade bile napuštene; nije bilo životinja niti ljudi, osim jednog stražara. Nekoliko je vojnika sjelo u sjenu velikog hrasta u dvorištu. Iako je bilo rano prijepodne, već je bilo vruće. Dražen je promatrao okolna polja, šumu obasjanu suncem i plavičaste planine u pozadini. Pogled je bio divan. Podsjećao ga je na seoce gdje su mu živjeli roditelji i gdje je kao dijete provodio ljeta. Bosnu je uvijek smatrao prekrasnom. Nije baš previše putovao da bi mogao uspoređivati, ali to je čuo i od drugih. Bilo mu je vruće. Kada bi barem mogao zaplivati u rijeci! Baš kao kada je bio mali i s prijateljima se išao kupati u potoku kraj sela, s rajčicom i kruhom namazanim mašću koji bi mu baka dala za užinu. Dražen se još sjećao kako je to bio dobar osjećaj, vruć od trčanja skočiti u hladnu vodu i poslije zagristi rajčicu ugrijanu suncem.

Ali u Branjevo nije došao plivati. Nesigurno je zapalio cigaretu. Što čekamo, upitao je Ivan, vojnika pored sebe. Ali ni Ivan nije bio dobro raspoložen. Ne pitaj previše, promrmljao je. Dražen je odustao i ispružio se. Trava ispod drveta bila je još hladna i vlažna od jutarnje rose. Nebo je iznad njega bilo tako plavo da su ga skoro zaboljele oči. Sklopio ih je i odlutao u mislima. Kada bi se samo uspio izvući iz svega ovoga, rata, uniforme, pucanja. Nikada mu se nije sviđalo biti vojnik i u tome nije bio dobar. Nije pokazivao entuzijazam i zato nikada nije ni napredovao. Jednom su ga unaprijedili, ali to je unapređenje trajalo samo dva mjeseca, jer su nadređeni ubrzo primijetili koliko je neodlučan. Nikada mu u životu nije išlo dobro, kao da je o njemu odlučivala neka viša sila. Trebao je ostati u Tuzli, ali tamo nije bilo posla za bravare. Uostalom, svi su muškarci njegovih godina već bili mobilizirani u srpske, hrvatske ili bosanske vojne jedinice. JNA je služio u Beogradu 1990. kao vojni policajac, ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske. Kada se 1992. vratio u Tuzlu, mobiliziralo ga je Hrvatsko vijeće obrane i poslalo u Hercegovinu. Nakon godinu dana izašao je iz HVO-a i životario izbjegavajući rat. 

Potom se oženio. 
Zatim je dobio i bebu. 
Činilo se kao da mu se stvari naprosto događaju, kao da nema mogućnost izbora. Kao i sada. Umjesto u Branjevu, trebao je već biti u Švicarskoj. U Republiku Srpsku je došao sa ženom jer je uspio organizirati da dobiju dokumente, kako bi mogli pobjeći iz ove poludjele zemlje. Ali kada su stigli u Bijeljinu, čovjek s njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio! Bili su bez novca i s malim djetetom. Dražen je trebao posao. Prije tri mjeseca čuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro plaća, da daju i stanove. Draženu su uskoro dodijelili napuštenu muslimansku kuću. Ali za njega je vojska bila samo privremeno rješenje, najvažnije mu je bilo da njih troje dođu do dokumenata potrebnih za izlazak iz zemlje. To je bio najlakši put, barem je tako Dražen mislio; ali ponekad se ljudi nađu u zamci i za to mogu kriviti jedino sebe. I tako, umjesto u Švicarskoj, završio je u Branjevu.

U početku njegova jedinica nije sudjelovala u borbama. Već je četiri godine bio vojnik, u različitim vojskama i na različitim područjima Jugoslavije, ali rat mu se još uvijek činio nestvarnim. Draženu je izgledalo kao da u svojoj uniformi nije do kraja prisutan.

Dok je ležao na travi, osjetio je lagano podrhtavanje tla. Sjetio se kako je jednom kao dijete stavio uho na željezničku prugu. Iako na vidiku nije bilo vlaka, mogao je čuti zvuk lokomotive mnogo prije nego što se pojavila iza susjednog brda. Ustao je i obazreo se. Ostali još nisu ništa čuli, ali bilo je to samo pitanje vremena. Upravo je pristizao prvi autobus. Bio je to prilično derutan autobus, jedan od onih koji voze od sela do sela i često se kvare. Dražen je vidio natpis “Centrotrans” i nekoliko vojnika na prednjim sjedalima. Autobus se zaustavio pred glavnom zgradom, petnaestak metara od njih. Njihov je zapovjednik izmijenio nekoliko riječi s vozačem, a dva su vojnika za to vrijeme otvorila stražnja vrata. Izašao je prvi muškarac. Dražen ga je zauvijek upamtio, jer je u tom trenutku shvatio što im je zadatak i zadrhtao. Čovjek je bio visok i vrlo mršav. Imao je brkove, ali Dražen mu nije mogao odrediti dob jer su mu oči bile prekrivene prljavim povezom. Na sebi je imao plavu košulju natopljenu znojem, plave hlače od trenirke i tenisice. Ruke su mu bile vezane iza leđa. Izašao je iz autobusa i nesigurno zakoračio na tlo. za njim je izašlo još pedesetak zarobljenika. Jedan ih je vojnik odveo u polje iza zgrade.

Njihov ih je zapovjednik sakupio i rekao im da će sada sačekivati autobuse s civilima iz Srebrenice. Mislio je na zarobljene Muslimane koji su se predali jedinicama Vojske Republike Srpske. Naš će ih vod strijeljati, rekao je zapovjednik. Draženu se to uopće nije svidjelo. Nikada prije nisu imali takav zadatak, ali nitko nije progovorio niti riječ. Samo se jednome od njih, Peri, žurilo da počne, ali Dražen je vidio da pije rakiju pa je pomislio kako je to zbog pijanstva. Pogledao je zarobljenike. Stajali su okrenuti leđima. Jedan je čovjek glavu napola okrenuo prema njima kao da nešto očekuje. Je li nešto htio? Draženu je to sve bilo odvratno i bojao se da će povratiti.

Ne želim u tome sudjelovati! Ne mogu se ljudi ubijati samo tako – pomislio je. Dok je hodao prema zapovjedniku, osjetio je kako mu se tresu ruke. “Ne želim to raditi”, rekao je. Brano Gojković okrenuo je glavu prema Draženu kao da ga nije dobro čuo. “Šta?” Dražen je znao da Gojković želi da on glasnije ponovi svoje riječi kako bi ga svi mogli čuti, tako da ima svjedoke. Pogledao je vojnike. “Drugovi, ja to ne želim raditi. Jeste li normalni? Znate li šta radite?” Osjećao je kako ga hrabrost napušta dok su ostali izbjegavali njegov pogled. Pero mu se glasno nasmijao. Nakon toga uslijedila je neugodna tišina. Draženu je odjednom palo na pamet da cijeli dan nije čuo cvrkut ptica… Gojković ga je gledao netremice, ozbiljnog izraza lica. “Erdemoviću, ako nećeš to da radiš, idi tamo i stani kraj zarobljenika pa ćemo strijeljati i tebe”, napokon je izustio.

Dražen je istog trenutka shvatio da zapovjednik to misli ozbiljno. Ali bio je zbunjen, takvu reakciju ipak nije očekivao. Na trenutak se nadao da će se izvući samo ako kaže “Ne”. Što je očekivao? Sada se sjetio jednog ranijeg slučaja kada je vojnik zbog neposlušnosti pogubljen po naredbi potpukovnika Pelemiša, i shvatio da je prekasno da kaže “Ne”. Trebao je to reći još davno prije. Srce mu je tuklo tako snažno da ništa drugo nije mogao čuti. Jedan čas stajao je tamo nepomično s kalašnjikovim u rukama. Pomislio je da pobjegne u šumu. Kad bi barem bio sam. Ali pred sobom je vidio lice svoje žene i osjetio se bespomoćnim. Vojnici bi se mogli osvetiti njoj i djetetu. Odgovoran sam za tri života, pomislio je. I već dok je to mislio, bio je svjestan da je to samo izgovor, istina je da je ispao kukavica i to je dobro znao. Ali što je mogao učiniti. Gojković bi ga dao ubiti bez oklijevanja, a Pero bi to izvršio sa zadovoljstvom, iako Dražen nije shvaćao što ima protiv njega. Možda to što Dražen nije bio čisti Srbin, zbog čega je Gojkovićevu prijetnju morao uzeti još ozbiljnije.

Zapovjednik ga više nije gledao, kao da ga Erdemovićeva odluka ne zanima. Naredio je vojnicima da stanu iza zarobljenika, a ovima je naredio da kleknu. Dražen je stao na kraj streljačkog voda. Srce mu je još uvijek glasno tuklo kada je pušku uperio u jednog starijeg čovjeka, čije lice na sreću nije vidio. Brzo, grozničavo, odvagnuo je svoje mogućnosti. Mogao je pucati između zarobljenika. Ali onda bi jednog od njih morali naknadno ubiti. Morao bi umrijeti dvaput. Uostalom, njihov je streljački vod bio mali, jedva desetak vojnika, i vrlo bi ga brzo otkrili ako ne bi dobro ciljao. Zapovjednik bi znao tko sabotira i odmah bi ga ubili. Ne, mora dobro ciljati. Tada je pala komanda “Pucaj!” i čovjek mu je nestao iz vidokruga. Sjećao se samo da je na sebi imao sivu majicu. Dražen je sklopio oči pokušavajući se smiriti. Ali nije bilo odmora, novi su zarobljenici već stajali pred njima. Jedan je od njih viknuo: “Jebite se…”, ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je opet pala zapovijed. Jednom kada je počeo, Dražen je pucao i pokušavao ne misliti. Jedino je pokušavao ciljati u starije ljude – činilo mu se da je šteta manja. Uskoro je prvi autobus bio prazan.

Kada je pogledao na sat, bio je šokiran: trebalo im je samo petnaest minuta da ubiju pun autobus muškaraca! U međuvremenu, sljedeći je autobus već stigao. Zarobljenici nisu mogli vidjeti što ih čeka jer su i njima bile vezane oči. Draženu je to bilo draže, smatrao je da je to čin milosrđa prema tim jadnicima. Ali uskoro su počeli stizati autobusi puni ljudi kojima oči nisu bile vezane. Nisu im vezali čak ni ruke. Izgledalo je kao da su ih na brzinu pokupili, ugurali u autobuse i poslali na Branjevo. Čemu takva žurba? Dražen to nije razumio. Muškarci bez poveza preko očiju mogli su vidjeti što ih čeka. Vidjeli su leševe i vojnike s automatima koji su na njih čekali. A ipak su izašli iz autobusa i hodali pokorno za vojnicima do streljačkog stroja. U blizini je bila šuma, bilo bi logično da pokušaju pobjeći, pomislio je Dražen. Začas bi se izgubili u gustome drveću, imali bi barem šansu da prežive. Nikada nije vidio tako nešto, zarobljenici su mirno hodali prema streljačkom vodu, poput životinja u klaonici. Jesu li očekivali da ih netko spasi? Da su svi odjednom potrčali, neki od njih bi sugurno uspjeli pobjeći. Čak i ako bi svi bili pobijeni, barem bi umrli pokušavajući se spasiti. Nisu imali što izgubiti, jer su već u trenutku izlaska iz autobusa morali znati što ih čeka. Dražen se nadao da će početi bježati, to bi mu barem dalo razlog da puca. Bilo bi lakše i pravednije, barem bi imali šansu pobjeći. Ali zarobljenici su se ponašali kao oduzeti, koračali su naprijed, mirni i poslušni.

Možda više ništa nisu osjećali? A onda je Dražen ugledao nešto što ga je šokiralo: dok je čovjeku ciljao u glavu, ugledao je izdajničku mrlju na stražnjoj strani hlača. Mokra se mrlja sve više širila. Začuo je komandu i opalio. Kada je čovjek pao, Dražen je vidio da je još živ, još je mokrio od straha. Odjednom mu je postalo neugodno, baš kao da se to njemu dogodilo. “I meni se to moglo dogoditi”, pomislio je, ali je neugodnu pomisao brzo potisnuo. Bio je umoran i ljut na sebe, na Gojkovića, na sve. Nije bilo pravedno pobiti sve te ljude. Ako su to bili vojnici, onda su ratni zarobljenici, ako su civili, onda se to ničim ne može opravdati. Znao je da griješe. Da ima pravde, ti ljudi ne bi samo tako stradali, bez suđenja, bez dokaza da su krivi. Stotine ljudi ne mogu samo tako nestati. Rođaci će ih tražiti i na kraju će krivicu za njihovu smrt snositi Draženova jedinica. Ako Gojković ne želi svjedoke, što će biti s njegovim vlastitim vojnicima? Zar oni ne mogu svjedočiti o pogubljenjima? Kako može biti siguran da niko neće progovoriti?

U tom je trenutku začuo neku buku. Među zarobljenicima u polju stajao je čovjek od oko šezdesetak godina, prosjed i uredno odjeven. ,,Nemojte me ubiti!” – vikao je. ,,Ja sam spasio živote mnogih Srba u Srebrenici. Mogu vam dati njihova imena, oni ćevam garantirati za mene.” Počeo je izvlačiti neki papir iz džepa. Dražen mu je prišao i odveo ga na stranu. Dao mu je cigaretu i čašu soka od naranče. Čovjek je sjeo i zapalio. Ruke su mu se tresle dok je Draženu pružao papir. ,,Ovdje su imena i brojevi telefona, možete ih provjeriti, govorim istinu…”, rekao je. Ali Dražen je znao da ga vojnici neće ostaviti na životu jer je bio svjedok strijeljanja, a to se moralo izbjeći. Zašto ga je onda odveo na stranu? Čovjek ga se dojmio jer nije poput ostalih šutke prihvatio smrt. Činio se iskren i hrabar i Dražen mu je htio produžiti život koliko je god mogao. ,,Svi smo živjeli zajedno, Muslimani, Srbi, Hrvati – rekao je. Što se to dogodilo nama, običnim ljudima? Zašto smo to dozvolili?” ,,Da, što se to s nama dogodilo?” – ponovio je Dražen. ,,Kada bi mi netko to mogao objasniti, kada bih mogao znati. Ne znam ništa više nego ti”, rekao je. ,,Ja sam napola Hrvat, žena mi je Srpkinja.”

Dražen je shvatio da on i taj čovjek pred njim imaju nešto zajedničko: nemaju ništa protiv ljudi drugih nacionalnosti. ,,Ali kako možeš to raditi?” – pitao ga je čovjek duboko uvlačeći dim, osjećajući da mu je to zadnja cigareta. Što mu je Dražen mogao reći osim da ni sam nije imao izbora. Zvučalo je glupo, tako nešto reći čovjeku koji će uskoro izgubiti život, zvučalo je prokleto glupo. Ali bila je to istina. Draženu je bilo jasno kako je jedini grijeh tog čovjeka pripadnost pogrešnoj naciji.

Nije više bilo vremena za razgovor jer im je Pero prišao s još jednim vojnikom i njih su dvojica naprosto odveli čovjeka. Svjestan da ništa drugo ne može učiniti, Dražen ih je ipak pokušao zaustaviti. ,,Šuti, ne budi glup”, rekao mu je Ivan. Minutu kasnije, sve je bilo gotovo, čovjek je bio mrtav.

Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja. Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati. Ponekad ga je majka slala u mesnicu po meso, ali trudio se to izbjeći. Ljeti mu je smrad mesnice bio nepodnošljiv, gadile su mu se debele zelene muhe koje su sljetale na meso i ostavljale svoja jajašca. Mesar bi se zabavljao hvatajući ih i bacajući ih u čašu vode. Dražen bi brzo odjurio kući, želeći se riješiti smrada. Kakav ti fini nosić imaš, zezala ga je majka. S polja je sada dopirao isti smrad i vidio je iste zelene muhe kako slijeću na svježe leševe.

Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. “Ali to je dječak, samo dječak”, mrmljao je Dražen više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. “Mama”, prošaptao je, “mama!” Toga je dana Dražen čuo ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac, automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo, samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.

Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta. Osjećao se kao lutak na žici koji jedino može dizati ruke i pucati, ponovo i ponovo. Sjedio je i buljio u daljinu. Čuo je kako netko jauče, zatim pucanj. Nije okrenuo glavu, nije više ništa želio vidjeti, bilo mu je dosta ubijanja. Koliko će još autobusa doći?
Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus.

Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. “Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno”, pomislio je, “dobiti žulj od ubijanja!” Izračunao je da je pucao oko stotinjak puta. Ubio je oko stotinu ljudi i dobio žulj! Odjednom mu se to učinilo toliko smiješnim da se glasno nasmijao, kratko i histerično.

Konačno su napuštali Branjevo. Polje pored zgrada bilo je puno leševa. Tko će ih sahraniti? Okrenuo je glavu. To više nije bila njegova briga. On je svoje obavi, za njega je to bilo gotovo. Po prvi put tog dana duboko je udahnuo.

Kada su došli u susjedne Pilice, zapovjednik im je rekao da je u Domu kulture pet stotina muslimanskih zarobljenika i da ih također treba strijeljati. Ovoga je puta bilo lakše odbiti, jer Dražen nije bio jedini. Svi su bili umorni od ubijanja i odbili su nastaviti. U Pilicama je bilo odmornih vojnika koji su se dobrovoljno prijavili za zadatak, pa je zapovjednik pristao. Dražen je sjedio u kafiću preko puta Doma kulture. Naručio je jaku crnu kavu. Prije nego što je njihova jedinica stigla, neki su zatvorenici pokušali pobjeći, ali su svi pobijeni dok su trčali niz ulicu. Neki vojnici su još pretraživali leševe nadajući se novcu ili zlatu. Dražen je buljio u njih, samo je buljio i pio svoju kavu. Bila je preslatka.

Znao je da nikada neće zaboraviti taj dan, to će biti njegovo prokletstvo: miris svježe kave, plavo nebo, zvuk prvog autobusa, mršavi čovjek s brkovima, hlače natopljene mokraćom, smrad leševa, tamnocrvena krv koja kulja iz rane, dječak koji zove majku. Osjećao je da će mu taj dan promijeniti čitav život, da ga već mijenja. Osjetio je kako mu nadiru suze. Dječaci ne plaču, govorio mu je otac kada bi došao kući s krvavim koljenima. Ali gdje je otac sada kada ga treba? Gdje su svi oni – roditelji, njegova žena, prijatelji? 

Dražen se nikada nije osjećao tako usamljenim, sam s 1.200 leševa koji će ga pratiti gdje god da krene.






Srebrenica, sjećanje za budućnost, Heirich Boll, Sarajevo 2005 / Oni ne bi ni mrava zgazili, Kultura i rasvjeta, Split, 2003.

via GLEDIŠTA

Objavi komentar Blogger

  1. Da u Potočarima nisu sahranjene srebreničke žrtve dokaz je zapis koji su postavili muslimani na spomen kamenu, kod samog ulaza, gde je navedeno da je reč o muslimanima iz 13 opština (Vlasenica, Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Sarajevo…)Svake godine broj opština iz kojih su u mezarju pokopani mrtvi muslimani – proširuje se!…..Egzekucija nekoliko stotina ratnih zarobljenika (MONSTRUMA,a ne žrtava,… ubijali su žene,djecu i starce) u Srebrenici je pretvoren u simbol koji je nadvisio i Holokaust.Amerikanac Filip Korvin,najviši civilni zvaničnik UN u BiH u vreme sukoba, kaže da broj muslimana ubijenih u poslednjoj bici za Srebrenicu meri se stotinama a ne hiljadama….“Štaviše, broj ubijenih muslimana verovatno nije veći od broja Srba koje je u Srebrenici i njenoj okolini u prethodnim godinama ubio Naser Orić sa svojim predatorskim bandama“,rekao je Korvin.Kanadski general Lewis MacKenzie, komandant UNPROFOR-a je u svom izvještaju naveo da u Srebrenici nisu stradali civili i da genocid nije počinjen u Srebrenici nad muslimanima.Broj prikazan na spomen-ploči Memorijalnog centra u Potočarima je „8.372…“ , međutim taj broj ne predstavlja broj utvrđenih žrtava, već broj „nestalih“.Broj dosad sahranjenih u Potočarima iznosi 3.749. Da li ovo, pak, predstavlja broj dosad utvrđenih žrtava? Ne. To je samo broj dosadsahranjenih za koje se tvrdi da su „žrtve genocida“.Ljudi koji su sahranjeni u memorijalnom centru su: 1) poginuli tokom rata, 2) poginuli tokom operacija zauzimanja, 3) poginuli tokom izvlačenja jedinica ka Tuzli, 4) streljani zarobljenici kao odmazda za zločine nad Srbima, 5) pobijeni od strane mreže ‘Pauk’ (francuski legionari). Tamo su pokopani ljudi iz najmanje 15 opština!Mirsad Tokača, predsednik Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, izneo je dosad nedemantovanu tvrdnju da se na spiskovima „žrtava“ nalazi „500 živih Srebreničana“, dok je dodatnih 70 lica na tim spiskovima stradalo na drugim mestima i u drugo vreme.Po proceni načelnika Generalštaba armije BiH Envera Hadžihasanovića na suđenju generalu Krstiću (6. april 2001, Transkript s. 9532) u povlačenju mešovite kolone 28. Divizije iz Srebrenice za Tuzlu samo vojnika i oficira ABiH poginulo je 2.628....

    OdgovoriIzbriši

 
Top