(ogled o jezičkom bajanju Darka Cvijetića)


Poezija pjesnika Darka Cvijetića jeste ništa drugo do čarobnjaštvo. Sirovo i nepatvoreno, istisnuto i izvrcano iz najmračnijih utroba zemlje, iz praiskona riječi. Stoga i oponašamo govor njegove poezije pišući o njemu. Jer samo tako, hvatajući se za rubove njegove poezije mi možemo porinuti u taj svijet. Ne-svijet. Pjesnički sistem koji je Cvijetić u svojoj poeziji uspostavio gotovo je nenadmašan u našem novo-jeziku. Pa iako on nije lako svarljiv, iako od njegovog beskrajnog kruženja u svom zatvorenom krugu metafora i simbola može nastati ozbiljna mučnina, čak i gađenje spram poezije, veličanstven je i zarazan. U te krugove Cvijetićeve poezije ponekad nije lako ni sići, iziskuju stalnu napetost i borbu. Hrvenje sa sobom, i hrvenje sa ovim pjesnikom


Poezija može graničiti sa magijom i biti magija. Iako je to neknjiževno zapažanje, ono je ipak u srži razumijevanja onoga što stihotvorenje jeste. I govori nam da poezija nije ništa drugo do vještičarenje u jeziku; njegovo iskušavanje, lomljenje i ritualno čerečenje do granica ne-mogućeg.

*

Prospe se užareno olovo u vodu, zacvrči i zajauče voda, čuvarkuća se u uho iscijedi, vrelo ulje zatomi ušnu školjku, jaja se u pšenicu ostave četrdeset dana, da okrile i oljušte pile, svadba se obavi prije nego se otac sahrani, a onda unuka oblače u odjelo davno umrlog djeda. Iz njega, pred ogledalom, prolomi se istost, crte lica se poklope, ruke i linije života u isti stisak se uobliče, bolesti se iste prenesu i zapiše na čelu dan, sat i godina susretanja.


Salili su mu stravu, baka je isplela džemper sa likom medvjeda, noću više ne mokri u krevetu, strah od mraka se povremeno javi, ali veliki je sada dječak, u mraku nema ništa i nikoga. Mrak u sebi potisne, nekad podivlja i zaarlauče, na trenutak stvori neizdrživu pometnju i buku, ali ga zatuče u potiljak razum. Potom ostaje praznina, prostor koji treba grčevito ispuniti riječima, razgovorom, pričom, tim zvečanjem jezika između vilica, dok ne porazbija sve zube od želje da sve ispriča. Da ispriča i ispiše život, da se ispiše i ispriča iz života i zapjeva melanholično, kao da zavija, gledajući u mjesec.


Kad se tako, pod mjesecom, u koštac, u okoštavanje, sa jezikom pisac uhvati, i u makabričnom tonu počne razmjenjivati plesne korake sa jezikom, zavarniči i zaiskri na sve strane. Užari se i kamen na kojem se potkovice jezičke kuju, užari se i čekić, užari i kovačeva ruka. Svijet se cijeli zažari i varnicama ozvjezda nebo, sjajnije nego to kiše metorita na noćnom nebu učine. Tektonski se pomjeraju materične kosti jezika i šire se za svako rođenje, mučno, teško, ali uz konačni blagoslov istiskivanja čeda jezičkog. Da udahne prvi dah plućima, onaj probadajući kao oštrica bodeža, strgne sa sebe materičnu košuljicu, zubima prekine pupnu vrpcu i sakrije se u jamice grudi – pokušavajući preživjeti kao kužno nedonošče. Dršće i dahće od hladnoće svijeta, bori se za svaku kap vazduha, za svaki pokrivač svjetlosti, ne bi li ostalo i potrajalo. Gorilo, dovoljno dugo dok od hartije ne načini palimpsest, dok se ne upiše i ne tetovira u moždane hemisfere, a potom prosulo s pjeskom u vjetar.

Kovitlalo se, uznemiravalo i strašilo pustinjama poput fatamorgane, pećinama poput utvare, masovnim grobnicama poput oštre i zarazne kosti. Od smrti zarazne, neiskopane ispod ašova generala mrtve armije, nesaprane suzama, nego izbačene vodom i bujicom. Ribe su se hranile njome, glodale je i sisale joj srž, pa su im škrge postale vilice, ojezičile se i oglasničile, pa pod vodom, podvodnjem, pričaju priče o nezaraslim humkama. Mrijeste se i prenose ljudskokost u gene novih naraštaja. Umjesto tupog hvatanja vazduha, sad im između usnica pjevanje izbija. Kad lovac na udicu uhvati ih one se s njime ko s najrođenijim ispričaju, pa on nema srca pojesti supatnike i subraću riblju svoju. Već ih skida sa udica i u plićak s dlana položi. Nek žive, biće im gore.

Istisne se iz jezika materinskog često i mrtvorođenče, zavije se u crnu plahtu metafora i ritma, te vrati zemlji kao jalov plod, jalove utrobe. Tad se mjesecima ne pjeva, šuti se i žali. Čak i ribe zausne, guše se, ali neće da remete lanac šutanja. Vraćaju pjesniku darovanu moć govorenja. On je potom zamrzava u mislima, nisko spuštajući temperaturu, do granice rasprskavanja. U stanju hibernacije strpljivo se čeka, na znak, na zvuk, na oživljavanje. A onda se kao pucanje ledenjaka na Antartiku prolomi krik, misao ubrza i kroz smrznute vene prokola vrela krv govorenja. Jezik ponovo u svom rasulu sipa kao tuča po tek izbrazdanoj crnici, po tek posijanim plodovima jezika. Svaku riječ koju silinom svog pada ne ubije zavija u svilu, njiše je, tepa joj i tješi je od života. Svaku tako spašenu polaže svilenu na policu. Zaliva ih Sanom, Savom i Unom. Jastuk im načini od mahovine sa Kozare. Policu omekša ljubijskom rudom. Umjesto uspavanke kazuje im Skendera, dok ih rakijom poji zmijanjskom.

*

Poezija pjesnika Darka Cvijetića jeste ništa drugo do čarobnjaštvo. Sirovo i nepatvoreno, istisnuto i izvrcano iz najmračnijih utroba zemlje, iz praiskona riječi. Stoga i oponašamo govor njegove poezije pišući o njemu. Jer samo tako, hvatajući se za rubove njegove poezije mi možemo porinuti u taj svijet. Ne-svijet. Pjesnički sistem koji je Cvijetić u svojoj poeziji uspostavio gotovo je nenadmašan u našem novo-jeziku. Pa iako on nije lako svarljiv, iako od njegovog beskrajnog kruženja u svom zatvorenom krugu metafora i simbola može nastati ozbiljna mučnina, čak i gađenje spram poezije, veličanstven je i zarazan. U te krugove Cvijetićeve poezije ponekad nije lako ni sići, iziskuju stalnu napetost i borbu. Hrvenje sa sobom, i hrvenje sa ovim pjesnikom. Koji je u jednom trenutku rođeni brat, dok je već u drugom slutilac velikog mraka, nepodnošljivi predskazivač i podsjetilac na nesreće.


No, uprkos svemu tome poezija Darka Cvijetića jedan je od najsvjetlijih pjesničkih poduhvata koji je izrastao iz naše nesuvislosti i užasa. Toliko se razgranao i raširio, toliko pustio svoje korjenje u ilovaču po kojoj gacamo, da se neprestano saplićemo o te krake riječi. Bježimo od njih, ali opet ih neodoljivo želimo iščupati. Kao da srce iz grudi nastojimo noktima odvojiti. Cvijetić u svojoj poeziji baja. On svijetu ovakvom kakav jeste suprotstavlja jedan naopako postavljen svijet. Sve u tom pjesničkom sirklu ovoga pjesnika, u svim tim njegovim hartijama, kreće se suprotnim smjerom. Metafore se dave u metaforama, simboli bajonetama kolju jedni druge. Riječi idu unazad, leđima se strovaljujući niz padine, uz kratak krik i potmuo zvuk pada. Sve kao u nekom naopakom, predsmrtnom i posmrtnom, kolu se talasa. Pod stupanjem nogu tog kola i zemlja se naopako kreće, iskače iz svoje ose, nezadrživo hrleći ka praizvoru svjetla i mraka. Umirući i rađajući se utopljena u Suncu.




Časopis Putevi

Objavi komentar Blogger

 
Top