(ogled o jezičkom bajanju Darka Cvijetića)
Poezija pjesnika Darka Cvijetića jeste ništa drugo do
čarobnjaštvo. Sirovo i nepatvoreno, istisnuto i izvrcano iz
najmračnijih utroba zemlje, iz praiskona riječi. Stoga i oponašamo govor
njegove poezije pišući o njemu. Jer samo tako, hvatajući se za rubove
njegove poezije mi možemo porinuti u taj svijet. Ne-svijet. Pjesnički
sistem koji je Cvijetić u svojoj poeziji uspostavio gotovo je nenadmašan
u našem novo-jeziku. Pa iako on nije lako svarljiv, iako od njegovog
beskrajnog kruženja u svom zatvorenom krugu metafora i simbola može
nastati ozbiljna mučnina, čak i gađenje spram poezije, veličanstven je i
zarazan. U te krugove Cvijetićeve poezije ponekad nije lako ni sići,
iziskuju stalnu napetost i borbu. Hrvenje sa sobom, i hrvenje sa ovim
pjesnikom
Poezija može graničiti sa magijom i biti magija. Iako je to
neknjiževno zapažanje, ono je ipak u srži razumijevanja onoga što
stihotvorenje jeste. I govori nam da poezija nije ništa drugo do
vještičarenje u jeziku; njegovo iskušavanje, lomljenje i ritualno
čerečenje do granica ne-mogućeg.
*
Prospe se užareno olovo u vodu,
zacvrči i zajauče voda, čuvarkuća se u uho iscijedi, vrelo ulje zatomi
ušnu školjku, jaja se u pšenicu ostave četrdeset dana, da okrile i
oljušte pile, svadba se obavi prije nego se otac sahrani, a onda unuka
oblače u odjelo davno umrlog djeda. Iz njega, pred ogledalom, prolomi se
istost, crte lica se poklope, ruke i linije života u isti stisak se
uobliče, bolesti se iste prenesu i zapiše na čelu dan, sat i godina
susretanja.
Salili su mu stravu, baka je isplela džemper sa likom
medvjeda, noću više ne mokri u krevetu, strah od mraka se povremeno
javi, ali veliki je sada dječak, u mraku nema ništa i nikoga. Mrak u
sebi potisne, nekad podivlja i zaarlauče, na trenutak stvori neizdrživu
pometnju i buku, ali ga zatuče u potiljak razum. Potom ostaje praznina,
prostor koji treba grčevito ispuniti riječima, razgovorom, pričom, tim
zvečanjem jezika između vilica, dok ne porazbija sve zube od želje da
sve ispriča. Da ispriča i ispiše život, da se ispiše i ispriča iz života
i zapjeva melanholično, kao da zavija, gledajući u mjesec.
Kad se tako, pod mjesecom, u koštac, u okoštavanje, sa jezikom pisac
uhvati, i u makabričnom tonu počne razmjenjivati plesne korake sa
jezikom, zavarniči i zaiskri na sve strane. Užari se i kamen na kojem se
potkovice jezičke kuju, užari se i čekić, užari i kovačeva ruka. Svijet
se cijeli zažari i varnicama ozvjezda nebo, sjajnije nego to kiše
metorita na noćnom nebu učine. Tektonski se pomjeraju materične kosti
jezika i šire se za svako rođenje, mučno, teško, ali uz konačni
blagoslov istiskivanja čeda jezičkog. Da udahne prvi dah plućima, onaj
probadajući kao oštrica bodeža, strgne sa sebe materičnu košuljicu,
zubima prekine pupnu vrpcu i sakrije se u jamice grudi – pokušavajući
preživjeti kao kužno nedonošče. Dršće i dahće od hladnoće svijeta, bori
se za svaku kap vazduha, za svaki pokrivač svjetlosti, ne bi li ostalo i
potrajalo. Gorilo, dovoljno dugo dok od hartije ne načini palimpsest,
dok se ne upiše i ne tetovira u moždane hemisfere, a potom prosulo s
pjeskom u vjetar.
Kovitlalo se, uznemiravalo i strašilo pustinjama poput
fatamorgane, pećinama poput utvare, masovnim grobnicama poput oštre i
zarazne kosti. Od smrti zarazne, neiskopane ispod ašova generala mrtve
armije, nesaprane suzama, nego izbačene vodom i bujicom. Ribe su se
hranile njome, glodale je i sisale joj srž, pa su im škrge postale
vilice, ojezičile se i oglasničile, pa pod vodom, podvodnjem, pričaju
priče o nezaraslim humkama. Mrijeste se i prenose ljudskokost u gene
novih naraštaja. Umjesto tupog hvatanja vazduha, sad im između usnica
pjevanje izbija. Kad lovac na udicu uhvati ih one se s njime ko s
najrođenijim ispričaju, pa on nema srca pojesti supatnike i subraću
riblju svoju. Već ih skida sa udica i u plićak s dlana položi. Nek žive,
biće im gore.
Istisne se iz jezika materinskog često i
mrtvorođenče, zavije se u crnu plahtu metafora i ritma, te vrati zemlji
kao jalov plod, jalove utrobe. Tad se mjesecima ne pjeva, šuti se i
žali. Čak i ribe zausne, guše se, ali neće da remete lanac šutanja.
Vraćaju pjesniku darovanu moć govorenja. On je potom zamrzava u mislima,
nisko spuštajući temperaturu, do granice rasprskavanja. U stanju
hibernacije strpljivo se čeka, na znak, na zvuk, na oživljavanje. A onda
se kao pucanje ledenjaka na Antartiku prolomi krik, misao ubrza i kroz
smrznute vene prokola vrela krv govorenja. Jezik ponovo u svom rasulu
sipa kao tuča po tek izbrazdanoj crnici, po tek posijanim plodovima
jezika. Svaku riječ koju silinom svog pada ne ubije zavija u svilu,
njiše je, tepa joj i tješi je od života. Svaku tako spašenu polaže
svilenu na policu. Zaliva ih Sanom, Savom i Unom. Jastuk im načini od
mahovine sa Kozare. Policu omekša ljubijskom rudom. Umjesto uspavanke
kazuje im Skendera, dok ih rakijom poji zmijanjskom.
*
Poezija pjesnika Darka Cvijetića jeste ništa drugo do
čarobnjaštvo. Sirovo i nepatvoreno, istisnuto i izvrcano iz najmračnijih
utroba zemlje, iz praiskona riječi. Stoga i oponašamo govor njegove
poezije pišući o njemu. Jer samo tako, hvatajući se za rubove njegove
poezije mi možemo porinuti u taj svijet. Ne-svijet. Pjesnički sistem
koji je Cvijetić u svojoj poeziji uspostavio gotovo je nenadmašan u
našem novo-jeziku. Pa iako on nije lako svarljiv, iako od njegovog
beskrajnog kruženja u svom zatvorenom krugu metafora i simbola može
nastati ozbiljna mučnina, čak i gađenje spram poezije, veličanstven je i
zarazan. U te krugove Cvijetićeve poezije ponekad nije lako ni sići,
iziskuju stalnu napetost i borbu. Hrvenje sa sobom, i hrvenje sa ovim
pjesnikom. Koji je u jednom trenutku rođeni brat, dok je već u drugom
slutilac velikog mraka, nepodnošljivi predskazivač i podsjetilac na
nesreće.
No, uprkos svemu tome poezija Darka Cvijetića jedan je od
najsvjetlijih pjesničkih poduhvata koji je izrastao iz naše nesuvislosti
i užasa. Toliko se razgranao i raširio, toliko pustio svoje korjenje u
ilovaču po kojoj gacamo, da se neprestano saplićemo o te krake riječi.
Bježimo od njih, ali opet ih neodoljivo želimo iščupati. Kao da srce iz
grudi nastojimo noktima odvojiti. Cvijetić u svojoj poeziji baja. On
svijetu ovakvom kakav jeste suprotstavlja jedan naopako postavljen
svijet. Sve u tom pjesničkom sirklu ovoga pjesnika, u svim tim njegovim
hartijama, kreće se suprotnim smjerom. Metafore se dave u metaforama,
simboli bajonetama kolju jedni druge. Riječi idu unazad, leđima se
strovaljujući niz padine, uz kratak krik i potmuo zvuk pada. Sve kao u
nekom naopakom, predsmrtnom i posmrtnom, kolu se talasa. Pod stupanjem
nogu tog kola i zemlja se naopako kreće, iskače iz svoje ose, nezadrživo
hrleći ka praizvoru svjetla i mraka. Umirući i rađajući se utopljena u
Suncu.
Časopis Putevi
COMMENTS