DARKO ALFIREVIĆ


Iz nedovršenog romana "Pseudologia Phantastica"-Fotografije iz Raja 


O čemu ću pisati Mentore. O leguminosama. Znate da je bagrem leguminosa. A u mojoj ulici gdje su mi stari roditelji je drvored neke vrste bagrema. Hoću li pisati o svojoj dobroti, svojoj visprenosti? Plahosti i strahovima? O svojoj mladosti ili Vašoj starosti. Mojoj starosti. O mojoj vratolomiji od života koja će se zasigurno fatalno okončati. Kako fatalno? Mojom smrću. Toplom ili smrdljivom, šutljivom ili dosadnom. Koja će se, molim Vas lijepo, dogoditi tamo u neki oker utorak ili zeleni petak. U predosadnoj veljači. Ujutro, 12-og. Ili u nigdje smještenom početku listopada.O mojim roditeljima u ulici gdje je, kako sam već rekao, drvored neke vrste bagrema? O mojoj supruzi? O mojim ljubavima? O dragim prijateljima? O mojoj pancirki? O mom zovu i pozivu? Jel to mislite ili priželjkujete? Nisam Vam možda dovoljno jasan Mentore? I Vi me teško pratite. Kao i ona gomila beskorisnika koji su moja publika. I koji bi htjeli biti Ja. Stalno se budale pravdaju sebi zašto nisu Ja. A ja mogu do u beskraj pisati o mom boravku u kući Andersonovih te vragoliji koja mi se dogodila u njihovom zahodu u srpnju 1979 godine. I potpuno sam O.K. *** Nastavio bih Mentore. O svom prepunjenom mjehuru uz vrlo jasan osjećaj sada već puke stvarnosti i razumijevanja potrebe da se trebam pomokriti. A znate, moja mlada majka bi nekako empatično i dalje nastavljala, ali odlučnijim glasom, pitati kako sam spavao. Ali, ja znate, ja to ne mogu ponoviti riječima. Možda sada ne nalazim najbolje riječima. Možda bih ih našao kad biste mi dali vremena, ali sada nije ni bitno. Ja smatram da znate, razumijete već. Gotovo kao uvijek, odgovor je bio:"Dobro, dobro mama, dobro mama!" Veselo ili tiho i sporo. Brzo. Svejedno. Ponekad tugaljivo, s čime bih, naučio sam to, izazvao i zabrinutost. Nije bio dobar ni prebrz odgovor s okretanjem glave kao da lažem. Kao, ja sam u redu mama, ja sam dobro, ne brini. Kao mir za moju mladu majku, znate i mog mladog oca u drugoj sobi. Mir za Mene. Tad bi se moja mlada majka digla i udaljavala od mene govoreći o doručku koji me čeka. Opet odlazak kroz hodnik iz sobe, iz one sobe gdje bismo ja i otac radili brojanku, gdje me učio kao maloga, kao predškolca, rekoh Vam. Kažem majci da sam nešto sanjao, a ona znate, uz stanku i kratki poluokret prema meni popraćen stanovitim nespokojom u glasu pita što sam to sanjao i da ću joj ispričati kad sjednemo za jutarnji stol. Iz druge sobe nadoilazi glas mog mladog oca ublažavajuće ignorantskim tonom. Ignorantskim tonom naspram mog i majčinog razgovora o snu. Tonom kojim kao da nastoji osloboditi taj naš dio jutarnje, ritualne, stanovite simbiotičke anksioznosti opsjedajuće patnje prisile, opsesivno kompulzivnog boležljiva pritiska tog našeg obreda. Znate ono,...... kao da ga je to u biti, mislim,..... jednostavno gotovo nepodnošljivo uzrujavalo. Jednostavno, poput zarazna zova za pridruživanjem, činilo ga je napetim i nervoznim u uvjeravanju besmilenosti takove zornice. Kao da nam je oduzimao taj gotovo uvijek postojeći, na neki način zloslutan ton zabrinutosti u majčinom pitanju i tumačenju mog sna, kao njenog sna koji je dobro ili loše sinton s mojim snom.. Jest, u potpunosti Mentore. I danas majka kada oca već godinama nema, kada je otišao uz posljednji ispraćaj u krugu obitelji, kada smo u tišini bez glazbe uz svećenika, u obiteljsku grobnicu spuštali kovčeg s njegovim tijelom, na groblju i svetištu Gospe na Hladi . Moja potreba. Moj mir. I prije zatvaranja grobnice pločom nakon polaganja kovčega sa očevim mrtvim tijelom, majka, ja i Dani dodavali smo plavokosom suhonjavom momku iz naše bratovštine, svako po crvenu ružu. Crvena ruža. U miru i tišini smo krenuli na misu zadušnicu. Bila je relativno kratka, jezgrovita i svrhovita, zaključih već tad, slušajući je tako ispunjen osjećajem pomirenosti u sebi i potpunom predanošću, zatvaranjem jednog ovozemaljskog kruga kojeg je površina bila uvijek iznova mjerena kao jedna od mojih polaznišnica o razumijevanju vlastita postojanja i smrtnosti, o kojoj slušah te čitah priče sveprisutnosti kroz kako eksplicitnost, onu biološku tako i uz paralelizam sa duhovnom, od dječjih, pred večernje spavanje, razgovora ispovjedna te mojih formulacija molitvi kojoj su prethodili razgovori ispovjedna sadržaja u onom ko općepoznatom tonu zavjeta šutnje, sa mojom slikovničarskopripovjednoj uobličenosti lika Boga te mojim upitima u kojima je bilo blagog tona, više općeophođujuće odgojne nego usmjereno vjerske servilnosti, a za besmrtnost meni mojih najbližih i najvoljenijih, jezgrovita, relativno kratka i svrhovita. Osjećao sam svoj mir ko očev. Ja moj Otac. I moj Otac Ja. I danas majka traži naše zajedničke demone u mom snu i one koje je ona stvorila. 


Darko Alfirević, 2008.



 SONET O ESEJU 

Kako dugo o kratkoj formi pisat. 
Ispočetka ljutit zanijekah tvrdoglavost svoju. 
Tvrdoglavost njegovu, njenu, ne, ne, ma moju. 
Pa njega tako kljasta mogo sam i tek narisat. 

Al' hodmo pisat, žurno mi je, o formi kratkoj, 
Vrijeme nemilosrdno teče. 
Bez buke nestaje svjetlo, da l' stići ću, već sumrak je, veče, 
A u kratkoj formi, čekajuć me, ćuti spokoj. 

Ona znanost, zakonitost znakovlja i brojki. 
Ona sloboda, gospodina profesora M.M. psovki. 
Nemoćan bijelinu pisalom netaknutu gledam. 

I počeh pisat da esej jest kratka forma, 
Pismo il' slika, ona je uz činjenično i moja odbjegla misaona norma. 
Već je devetnaest, al' stigoh jer to večernjih je, molit ću, tek sedam. 








 POSLJEDNJI USPON GRBAVIH LOSOSA 


 I KADA SE BUDEMO PONOVNO SRELI, 
OVDJE NA OVOJ SMETENOJ ULICI MEĐU TISUĆAMA I ZVONICIMA, 
ODIGRAVAT ĆEMO UVELIKO NOVE ULOGE I BIT ĆEMO JUNACI NEKIH NOVIH PRIČA. 
TI NE DAJI NIKAKVA ZNAKA, JER BILO JE I PROŠLO NAŠE VRIJEME POPUT ZADNJEG USPONA GRBAVIH LOSOSA. 

TEK S MRAKOM KAD SE VRATIŠ SVOJOJ SOBI, 
POGLEDOM KROZ PROZORSKI OKVIR SLIKE NOĆNA NEBA, 
POTRAŽI MEĐU PRASTARIM ZVIJEZDAMA TRAG, ZAUSTAVLJEN I ZAMRZNUT ZA SVA VREMENA IZMEĐU LUNE I ORIONA. 

NAŠA PRIČA U MEĐUPLANETARNOM SARKOFAGU TEČE SA SVEMIROM U BESKRAJ OVDJE NA ZEMALJSKOM SIALU NAS VIŠE NEMA. 






 NA ŠTRIKU 


SADA STRANIH LICA NEKIH NOVIH USKRSNUĆA, 
NIJEMO LUPKAJU NAPUKLE DOBOŠE NEKOĆ TRI SVATA BLISKA. 
SA SLIKOM KOJA VRTI SVIJEŠĆU DAVNA POTONUĆA, 
POPUT RASCVALA TRNJA, MUTNA IM SE SLUTNJA RASTANKA ISTKA. 

TAD TIHO TRENOM ISCURILE PO TLEHU DUŠE PROŠLOSTI SLAVNE, 
TE VEČERNJOM SOBOM KO DAHOM ISPARILE, 
TEK PREOSTALE SU LJUŠTURE MIRISA VINSKA, 
ONE SUSRETOM BEZ ZBORA I RITMOM NOVA DOBA, 
TRENOM SU MINULE. KO NA SUŠILA ŠTRIKU, UGASLA SJAJA OD BIJEDE PORAZA, MOKRA I PRLJAVA, PODERANIH PONJAVA NISKA.





 POPODNE S VENEROM U MENI ("Hommage â Stančić“) 


Naranča po meni mužu 
Kasna sumraka svjetlo sjena 
Putanju svoju počne 
Pukoh a ja i razlio se O ej bože 
Sa svom ljubavi slave moje 
Slavom sile volje tvoje 
 Proli se ko vjedro 
Po tlehu vode 
Nesta u zemlji 
Žrtvom imena moga. 

Putujuć to zlatno svijetlo 
Obasja dječaka lik 
Ma smješak i bezgrešnu bezbrigu 
Koja će tek bolom odraslom se otkrit 
Ko žena ja naga 
U sebi će meni ženi se poklonit 
Ko žena naga sred 
Varáždina Pharosa Srinje kole 
Stisnut se i pokrivač molećivo molit.

 I popodnevna misa 
I popodnevna smrt 
Popodnevna kuća mirisa dunja i jabuka 
Zaustavljenih satova i ura, 
Mraka 50-tih, 30-tih 

Lagano se pokreće poput kugle uobličena 
Moćna majstorska uobrazilja 
Tek prislonjena na napukle jasle iskušeno dotiče 
Bolnu bratsku smrt i san ukazanja vlastita tjemena 
 Iz rodnice svoje majke svete Bogorodice, 
Iz rodnice svoje majke Venere iz potkrovlja. 
Jedra tijela i duše ko odrazom rariješenja u lokvi 
U redu ispred svoje ispovjedaone 

Početka i kraja će se tu začeti krug njedriti vrtjeti 
Pohođenje vlastitog i tuđeg za naše vrtove i godove 
Pohođenje nepoznatog kroz krajobraze natural umbre i okera 
I tamnim zakutak kadmij žutog prozora 
Među stegnima lagano krvarećeg ophoda 
Besmrtne mistifikacije života i smrti 











 PREKO ŽUTA SNA



Ko ugledah rođenje moje nerođene kćeri 
Poklonih ljubav,san konca blizu 
Ko otrov sladak mi strana 
Prijatelju pokazah iz dizala neka 
Gle uvis koje bez zvuka i riječi naših 
Tornjem teče visokim međ dva zida 
Brod bez krme i pramca. 
A nije nerođena mi kći već žena neka 
Ko znam je pripit uz stušnju svoju 
Dal majka mene il našeg mrtvih potomstava 
Pa to ljubav onoj koju poklonih 
Šutnjom i ona me očima pomirenim uzme 
Tek kratko sijevne malo tegobe neke 
Brižnje skrivene u tamo gdje pogled joj ide 
Kišno kobaltplavo polje uz mirisnje ljetna pred olujom polja 
A s druge strane luka ljeska ljuljom ona broda 
Broda bez pramca i krme u stara zlata boji povečernjijeha sad. 
Gdje se uputih izgubljena srca svejedno iz sna il jave 
Uskrsnut već ću negdje duše čiste ko bijele plahte majke moje.

Objavi komentar Blogger

 
Top