SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ


ČETIRI SEKUNDE

U grad su jutros stigli Palestinci i Izraelci. Opet će otpočeti mirovne razgovore. Nema više ni jednog čovjeka na planeti koji u te razgovore vjeruje, niti više ima i jednog novinara koji na spomen mirovnih razgovora ne slegne ramenima i pomisli: Opet! Ali, iza tog planetarnog političkog beščašća stoje životi nevinih koji i u ovoj noći ginu nadomak jeruzalemskih zidova, i već zbog toga, kad dani novih mirovnih pregovora dođu, prati ih glumljena nada i vjera da će ovaj put, eto, odnosi među ljudima izdobriti.
U potrazi za snimcima mirovnih pregovora iz Madrida, Washingtona i Osla, danas sam u arhivi premotavao stare trake iz 1991, 92, 93. godine. Trake premotavam brzo, a tamo gdje je kakvo nasilje, gdje je kakav divlji plamen, usporim se, pomišljajući da je to snimak s okupiranih palestinskih teritorija. Ali, svaki put se ukaže poznati bosanski pejsaž, ili poznata gradska ulica na kojoj neko gine, ili fasada eksplodira, nakon čega neko nervozan puši pred ulazom u gradsku bolnicu. Tad se, po inerciji, usporim. To jeste pogled u vlastitu prošlost. Nekad te prizore gledam s velikim zanimanjem, a nekada me ispune turobnim osjećanjem, nalik na vrtoglavicu. Svaka je prošlost beskonačna.
Ali sada, pred kamerom je pusta Titova ulica, čuju se glasovi ljudi kojih u kadru nema. Dozivanje, i smijeh. Potom, iz Dalmatinske ulice izlazi mladić i kad je vidio kameru, mahnuo je instinktivno. Postoji ta reakcija kod ljudi da, kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ga prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi. Mladić koji je mahnuo kameri je B., konobarisali smo u istom kafiću. Kad je počeo rat, kafić je bio zatvoren. Došao je jednog dana s prijedlogom da ga opet otvorimo, zato što je kafić imao idealan položaj, bio je ispod nivoa ulice, i zbog toga zaštićen od granata. Njegov prijedlog je bio dobar. Potražio sam ga tih dana, ali njega više nije bilo. Ubijen negdje ispod Trebevića. Na snimku sada maše objektivu kamere i to traje četiri sekunde. Vratio sam te četiri sekunde nekoliko puta.

Nakon osamnaest godina, opraštamo se. On maše meni, i ja mašem njemu iz daljine.




*   *   *



 
S prozora mi je pokazala krošnju koja podsjeća na siluetu Mao Ce Tunga s podignutom rukom, i rekla: “Poklanjam ti ono drvo”. Pitao sam: “Zašto je drvo važno da bi bilo poklon?” A ona je rekla: “Zato što smo život mogli provesti ovdje i da to drvo nikada ne vidimo”



*   *   *




Na mjestu s kojeg je Gavrilo Princip pucao u Franza Ferdinanda, slikar Vojo Dimitrijević je, umjesto klasične memorijalne skulpture, u asfalt utisnuo stope. Zbog njih se u rano proljeće ponavlja jedna meteorološka neobičnost: kad se snijeg sasvim otopi na pločniku, led se još neko vrijeme zadrži u tim stopama
Jezero je zaleđeno, po ledu je pao novi snijeg, kao puter nožem poravnat na šniti kruha: tako živo sam u mislima tamo, želio sam nazvati nekoga da kroz prozor pogleda i provjeri vide li se otisci mojih cipela u snijegu?



*   *   *



Ona snima televizijske reportaže, ali odskora ima ljekarsku zabranu da gleda slike nasilja. Sada u mračnoj sobi bez prozora piše tekst za video važnog događaja, koji nikada neće vidjeti



*   *   *



Kiša je ujutro prestala, na pločnicima su ostale lokve, a na jedna vrata iz niza kuća izlazi muškarac gol do pasa, nosi živu ribu koja mu se iz ruku otima, pažljivo je spusti u lokvu na asfaltu, a onda se okrene prema otvorenim vratima i nekome koga se s ulice ne vidi (ženi?) kaže: “Jesam li sada dobar?”



*   *   *



Danas u restoranu, E. detaljno opisuje očni problem jednog Montanjara u Vijetnamu. Zbog oslabljenog vida, taj mladi čovjek je zatražio pomoć od američke medicinske jedinice. To je bilo u ratu. Montanjari su lovci, ovisni o zdravlju svojih očiju. Nije bilo prevodioca da mladiću objasni rutinsku stvar: nakon bezazlene očne operacije izvjesno vrijeme neće vidjeti. I kad je nakon operacije shvatio da ne vidi: ubio se. Nije bilo prevodioca – kaže E. – da nama objasni jednostavnu činjenicu: Montanjari kad ne vide, svijet za njih više i ne postoji



*   *   *



Assateague Island. Turisti hrane divlje konje, a to je zakonom zabranjeno. Jer ako konji prestanu biti divlji i turisti će prestati dolaziti na ostrvo



*   *   *



Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati





Objavi komentar Blogger

 
Top