ELIS BEKTAŠ
EKSKURZIJA
Damir je imao osamnaest godina i lijepo lice koje bi postajalo još ljepše kad god bi se nasmiješio. Imao je dobre ocjene u školi, nekoliko dvojbi i strahova sasvim uobičajenih za mladiće njegove dobi, a od prije desetak dana imao je i djevojku. I veoma se radovao ekskurziji. To ne treba da vas čudi, mladići se obično raduju ekskurzijama, čak i ukoliko nemaju djevojku.
Tačno sedam dana prije polaska na ekskurziju Damir je ušao u zbornicu da uzme dnevnik. Dvoje starijih profesora vodili su šaljiv razgovor.
- Zamisli, reče profesor fizike profesorici istorije, da mi sad vodimo ove naše pačiće na ekskurziju u Mađarsku.
- Kakva ti je to luckasta ideja? usprotivi se profesorica istorije. Ta ko bi nas ovako matore slao da vodimo djecu?
- Dobro, matori smo, ali zamisli da je direktor pomjerio pameću i poslao nas da vodimo ekskurziju. I tako mi stignemo u Mađarsku. E sad, pitam ja tebe, šta ću ja bit kad uđemo u Mađarsku?
- Pa fizičar, pobogu, šta ćeš drugo bit, odgovori zbunjena profesorica istorije.
- Tačno! skoro uzviknu profesor fizike. A šta ćeš ti biti tamo?
- Pa istoričarka, odvrati napola uvrijeđenim glasom profesorica istorije, vrhom prsta dotičući okvir naočala.
- E vidiš, nećeš, nimalo svađalački reče profesor fizike. Imaju Mađari svoje istoričare.
Damir je jedva suspregnuo glasan smijeh – on je, naime, nalazio da je ovaj razgovor veoma smiješan, ali nije bio posve siguran da ga u potpunosti može razumjeti. Da je znao nekoliko činjenica o svojim ostarjelim profesorima – recimo da je profesor fizike ratno siroče i da ga je upravo istorija bacala tamo-amo sve od rođenja, na kraju ga zaboravivši u Damirovom rodnom gradu, a da je profesoricu istorije upravo fizika dovela u taj isti grad, kao suprugu jednog od uglednih i značajnih fabričkih inžinjera – zasigurno bi njihov razgovor ocijenio ne samo smiješnim.
Na kraju krajeva, ekskurzija uopće neće ići u Mađarsku, a vodiće ih profesori marksizma i opštenarodne odbrane i profesorica njemačkog.
Došao je i dan polaska – tri dobra i pouzdana autobusa tiho su brektala, ne ometajući učeničku graju i pridonoseći posebnosti trenutka. Neke su učenike ispraćali roditelji, dajući im čitave svežnjeve savjeta o ponašanju i čuvanju zdravlja i dostojanstva. Damir je svoj svežanj savjeta dobio kod kuće, rezolutno odbivši roditeljsko prisustvo na školskom platou. Oca bi nekako i podnio, ali nipošto nije htio da ga mater cmače pred Sandrom. A savjete je svakako kanio poslušati samo u mjeri u kojoj ne ometaju slobodu i sazrijevanje.
Autobusi su ukrcali ozarene i neispavane učenike i postrojili se u neveliku kolonu prije prvih sunčevih zraka. Po dvaput su zatrubili razmahanoj roditeljskoj četi i praznim ulicama krenuli u petodnevnu avanturu.
Damir je potegao nekoliko dobrih gutljaja votke iz flaše koja je kružila unaokolo, a onda ga je stigao umor, pa je spustio glavu u Sandrino krilo i slatko zaspao. Kada se nakon par sati probudio, motor je već bio ugašen.
- Hajde, diži se. Svi na tebe čekaju, reče Sandra ljupko se kikoćući. Zatim dodade – pijanice, pa ga poljubi u čelo.
Profesor marksizma, ruku na srce, nije insistirao da učenici obiđu postavku memorijalnog kompleksa u Jasenovcu, ali je diskretno stavio do znanja da bi to bio lijep i hvale vrijedan gest. Još uvijek ošamućen od votke ispijene u rano jutro, Damir potraži toalet u zgradi sa eksponatima. Onako poluzamračena i tiha, zgrada mu se doimala poput kakvog lavirinta. Najednom se obreo u nevelikoj projekcionoj sali. Na platnu se odmotavao crno-bijeli film prepun kadrova čistog, supstancijalnog užasa. Dvije nevidljive ruke ščepaše Damira za ramena i spustiše ga u stolicu.
Od čitavog filma, Damiru su se u dušu najdublje usjekli prizori izdišuće djece i sablasno mršavih, obeščašćenih ženskih leševa. Da se dvije godine kasnije, kada je tokom fakultetskih dana čitao Ezenštajnov esej o montaži atrakcija, mogao prisjetiti čitavog filma, Damir bi ga zasigurno bolje razumio nego tog mahmurnog rujanskog prijepodneva. On će, međutim, sa ove ekskurzije ponijeti drugačije sjećanje.
Treću noć putovanja proveli su u Rovinju. Sandra je vjerovala da im se posrećilo, a Damir joj nipošto ne bi priznao da je dijelom džeparca i šibicom trave podmitio drugare iz sobe da te večeri ranije odu u disko i kasnije se vrate iz njega.
Damir je upalio svijeću, a potom se propisno spetljao oko buteljke traminca. Sandra mu priđe otpozada i poljubi ga u vrat.
- To može i da pričeka, mazno prošaputa.
Damiru zazuja u ušima i osjeti da mu se ud propinje, da napušta gaće i odlazi gore, put pupka. Prvo su se jedan čitav eon nježno doticali usnama i pipkali po vratu, stomaku, koljenima... Drugi eon su potrošili na strasne poljupce i valjanje po krevetu, čija škripa nije mogla nadjačati Sandrino dahtanje. Kada je otpočeo treći eon, čitav svijet zaustavio se i utišao. Sandra je ležala na leđima, bez suknje i majice, zatvorenih očiju i poluotvorenih usta što su ih obrubljivale sočne, od ljubljenja nabrekle usne, otkrivajući niz beskrajno simpatičnih zubića, kao u kakvog glodara.
Pažljivo, kao da od njegove smirenosti zavisi sudbina čitavog svijeta, Damir uvuče prste ispod ruba Sandrinih gaćica. Pažljivo pređe preko brežuljka obraslog kratkim, gustim dlačicama i dodirnu početak ljepljivim sokom već oblivene pukotine. Blagi titraj prostruji djevojčinim tijelom i završi negdje na vrhovima nožnih prstića. Ona napola otvori oči gledajući uvis, tako da su se mogle vidjeti samo bjeloočnice, i jedva primjetno pridiže glavu, nudeći Damiru usne na poljubac.
Da nije zaboravio ugasiti neonsku sijalicu na balkonu i da prije tri dana nije odgledao onaj poučni i opominjući crno-bijeli film, Damir bi zasigurno prihvatio ponuđene usne. Ovako, jer joj je lice bilo prekriveno bjeličastom svjetlošću, pod kojim usne više nisu bile rumene, već skoro modre, a oči djevojke u iščekivanju izgledaše kao oči zadavljene starice, Damir nije mogao ništa drugo nego da se ukoči od gađenja i nečega što je bilo nalik na strah.
Ne shvatajući šta se dešava u mladićevoj duši, Sandra rukom posegnu za njegovu muškost, na šta Damir odskoči sa kreveta uz prigušen krik – ta ne očekujete od leša da vam dotiče genitalije.
Sandra je, srećom, sve pogrešno razumjela. Buteljka vina, noćna lampa kraj uzglavlja i to pogrešno razumijevanje spriječili su da se noć pretvori u fijasko. Neki su ožiljci, ipak, ostali i na jednoj i na drugoj duši.
Tri godine nakon ekskurzije počeo je rat i Damir je obukao uniformu, bez nekog golemog zanosa. Dio ekipe već je nosio oružje, a kod kuće je bilo dosadno. Uskoro mu je povjerena komanda nad izviđačkim vodom. U jednoj akciji zarobili su četvoricu neprijateljskih vojnika. Stigavši u pozadinu, Damir uze da ih na brzinu ispita, prije no što ih preda obavještajnom organu brigade. Kada je trećeg vojnika upitao čime se bavio prije rata, a ovaj odgovori da je bio nastavnik istorije, Damir, koji nikad nije zlostavljao zarobljenike, trgnu svoj Makarov i uperi ga nesrećniku u čelo, procijedivši novo pitanje
- Znaš li izračunat kinetičku energiju zrna na ustima cijevi ovog ljepotana?
Zarobljenik je šutio. Damir spusti cijev do njegovih očiju, a potom je vrati na čelo i ponovi pitanje, još strožijim glasom.
- Ne znam, gledajući u vrhove čizama jedva izusti zarobljeni nastavnik čije je lice bilo bijelo kao kreč.
- A kad je bio Berlinski kongres, to znaš, jebem li ti majku majčinu! zaurla Damir i stade pretucati zarobljenog nastavnika rukohvatom pištolja po licu. Nakon četvrtog udarca zarobljenik pade na zemlju, no Damir se nije zaustavio.
- A znaš i kad je bio atentat u Sarajevu, đubre istoričarsko! vikao je šutajući ga čizmama svud po tijelu. Jebala ti Oktobarska revolucija sve mrtvo i živo! A fiziku ne znaš, a frajeru?!
Damirovi vojnici zbunjeno su posmatrali svog komandira, koji se zaustavio tek kad je prebijeni nastavnik, pljujući krv, zacvilio
- Nemojte više, molim vas... molim vas...
- Vodi ova govna u brigadu, naredi Damir jednom od desetara i sjede na panj. Dok je pripaljivao cigaretu, po glavi mu se vrzmala ideja da svojim vojnicima ponudi nekakvo obrazloženje, ali je odbaci kao besmislenu. Nakratko probuđeno sjećanje na Sandru odbacio je zajedno sa opuškom cigarete.
Od završetka rata prošlo je osamnaest godina. Da u međuvremenu nije napustio skladan bračni život i otišao živjeti sa kolegom s posla, otkrivajući posve novi sadržaj riječi ljubav, Damir bi svom jedincu, koji je jutros krenuo na ekskurziju, zacijelo znao dati savjet da u memorijalnom centru u Potočarima ne izlazi iz autobusa ili barem da ne traži toalet unaokolo.
COMMENTS