DARKO CVIJETIĆ

PROZOROVI, PRIZORI OSTAJANJA


(Jod uz dramaturški skalper - TRI SESTRE, Anton P. Čehov)

za Ferida Karajicu, za Marka Misiraču



Bilijar nikuda ne vodi i nikuda ne ide.
Stoji na pozornici igre ostajanja.
"Dok se zemlja još okreće", kugle se nemičući samoubijaju o sopstvene martinele.
Od dim na slikama.
U Moskvu, u Moskvu - takt je za ostajanje, veliko je kliktanje nemicanja.

Jer otići se ne može.
Godot neće doći isto tako, i ostaju samo prividi i međusobna laganja.
Nijedna sestra Prozorova neće nikuda - "dok se zemlja još okreće."
I nijedna neće imati djece jer biće da stalno rađaju, djecu koja nestaju...
Sva su njihova pomicanja samo marionetareva htijenja, bilijarski paradoks o laganju
odlaženja.

U malom provincijskom ratnom utočištu, gdje se odmaraju i provode bataljondžije, gdje se
brloži oficirština.
I to srednje rangirana oficirština - potpukovnici, poručnici, isluženi vojni doktori (možda akušeri,
poslije, u penziji), izlapljeli osiromašeni njemački doseljenici na radu pri vojsci...
To su sve kugle na bilijarskome stolu u provinciji, možda i ovdje, na čohi skorenoj od sperme,
žudnje, straha, strasti, rata i pogibije, kugle s marionetarevim prstima na vratu.

Pansion kod Tri sestre, odmorište kod Prozorovih, utočište madam Anfise na crvenom tepihu -
tako bi zvučala reklama o njima.
Melankolično kraljevstvo-sestrinstvo triju generalskih kćerkica.

Prizorište je bilijarsko, i u njem dječija roba, igračke, benkice, kapice, pelene, haljinice -
djeca se tu akušerski pobacuju, sve tu ima nestati već začećem.
I taj starac- otac među njima, Čebutikin, vojni liječnik, zato i jeste tu, istrošen i nepotreban.

Kod Prozorovih nema prozora, nema ni vremena.
Ima smjenjivih vojski, ima uplakanih curica, ubojica ima.
Napolju je rat ili požar ili poplava...
Izvana se zemlja još okreće, unutra sve stoji, već godinama, već desetljećima.
Topovi se čuju, zavoji vise, pominju se izgorjele ulice, ali laž da ih nema je veća.
Veća fijukom, veća volumenom.

Između tri sestre sve atrofira.
Ne može uspjeti ni brat među njima, vajan od njihovih iluzija, varan od svojih strasti.
Svana može samo voska doći, jer je ta vojska kod Prozorovih zapravo oduvijek, i drugoga
svijeta one i ne znaju pa Moskvom zovu svoju smrtnost.
Nikuda vojska nije odlazila još od generala oca, još dok je Ferapont bio mlad i željan
svoje Moskve.

Jedan je konopac, moja gospodo, za koji se svi držimo.
Za njega se držeći maršira vojska za Poljsku, iz Poljske, za Irak, za Libiju, za Gruziju, za Siriju,
za Moskvu, iz Moskve...

Prostor bez majki.
Majke su Madam; majke su beketovske ruševine.

Odmaraju se ratnici, zavoji se oprani suše preko cijelog bilijarskog prizorišta.
Kod Tri sestre se melakolično filozofira, zaljubljuje, šampanjira, pleše valcer a neki
vladajući civilni Protopopov sve to brižljivo nadzire.
Uvijek neki Kuligin bilježi se policijskim štovanjem da se svakovrskoj prostituciji
dade civilni oblik, da joj se prizna građanski duh.

A tuge su u dimu, u slikama koje dišu u dimu, guše se u dimu, rasplinu se, prije nego se
i dovrše u bilo kojoj agregaciji.
Na maskama je da se bore za lice pod sobom.

Kod Tri sestre se sanja između snošaja, dvoboja, ljubavi i topovskih salvi.
Jer i u bilijarskim rupama je tama.
Svejedno, i bijelim kuglama je tama.
Jedino ako bijele kugle ne ukotrljavamo u krv, usirenu ratnu krv.

Jedino je volja za vladanjem - volja.
No, to je već dan, isti dan, kada Nataša, postajući nova vladarica, nova Madam Anfisa
još ne zna da taj tron nije nikakav tron, već invalidsko sjedište, veliki privid za bilijarsku
kuglu koja se osjetila odlazećom.

Objavi komentar Blogger

 
Top