DARKO CVIJETIĆ



DEKONSTRUKCIJA GARNIZONSKE SVEČANE AKADEMIJE




(taksonomija o "Aleksandri Zec" Olivera Frljića, HKD Rijeka,
gostovanje u Narodnom pozorištu Republike Srpske, Banja Luka, listopad/oktobar 2014.)





Mogla je svakako biti garnizonska gala.Neka proslava vojne obljetnice, osmoljetka pobjede kod Salamine, recimo.
U prvim su redovima prvoborci, dakako, heroji bez udova i komandanti, svježe su oprane zastave i pozornica, prizorište za prvu napisanu dramu koju historija pamti - PERZIJANCI.
Pisac, oh pisac, Eshil (Aiskhylos, grč.) u blagoj je nervozi, iza zadnjega reda viri na atenske građane, većma vojne prvake, svoj ovovečernji, prvovečernji zapravo kazališni publicum.
Prva je drama, naravno, ratna.
Prva napisana drama morala je biti ratnička.
Ali, drago sklopljeno oružje, prva napisana drama je empatijska!

Grčki su glumci, grčki gledatelji, pisac grčki (još i borac s prve linije), ali tema je perzijanska, likovi suparnički kraljevi, protivničke princeze i glasnici, neprijateljev zbor staraca.

Ali naša je pobjednička armada podavila perzijanske pse u talasima kod Salamine, čemu sad pjevanje o podavljenoj tuđoj vojsci - pita se kakav major, brigadni general u prvome redu?

"Mrtvaca samih pun je salaminski žal."

Tako se garnizonska svečana gala, u čijem se sklopu dogodila praizvedba prvodrame - postala okvirnim svjedokom velikog javnog milosrđa; potreba za javnim milosrđem rodila je dramski tekst.Pred Atenjanima jeca neprijateljski kralj Kserks, žaluje i sjena njihovoga oca Darija, njihov Glasnik dojavlja njihovom narodu zlu vijest - našu pobjedu, moja gospodo.
I još ti leševi plutaju.
Od vode nabrekli, može ih se u gledalištu napipati.Bol raste jer zrno bi da se pokrije nebom.
Jasno je, morali smo tada pobijediti, branili smo Peloponez, branili slobodu od barbara.

Ali, oni plaču!Vidi ih.
Njihova kraljica mater nariče.

Iz bitke završene i odlučene prije osam ljeta, uklizili smo u teatar, u tminu govornog izvođenja, u predstavu tužaljku, u kojoj žalobnost samo raste, scena se natapa jecanjima.

Što je grčka pjesma o brodovima, perzijanska je saga o davljenju.

Kserks drhti.Gledamo ga.Garnizonska publika ne diše vidjevši im kralja kako plače.Mogao se i uzdah oteti beznogom heroju u loži ili bezrukom mineru u parteru s kćerkama.Mrtvi otac Darije zaziva sina na stratišnici, zborovi staraca bezubi cvile:

Sve su pobjede krvoliptanja, krvoskoci i pošalice čelika u noževima.

Eshil, borac-pisac, stavio je i maske na glumce, lica im plagirao i u gledalištu svečane vojne akademije morao se prolomiti prvi aplauz, talas buduće oluje nakon predstave.
Zavjesa još nije pala, a atenskoj publici (koja napokon izmiče imenu akademijske) sve je žalije izginulog poroda Darijevog, silne te podavljene i poklane vojske, tih barbara što se usudiše da nas izazovu.
I aplauz biva počast milosrdnosti.To je Grčka sebi aplaudirala, jer je upravo naučila silu napisanog pokoriti igrivom na daskama.
Tako se dogođeno u napisanom rafiniralo iz osjećanja pobjede u viši čin - estetiku suosjećanja.!

Prvi pljesak otišao je protivnikovoj Žrtvi!
Naš je borac-pisac oplakao im stradanje za vječnost, Klali smo ih po volji njihovih bogova.
Mač je naš bio samo naoštrena ideja njihove smrti.

Kada se publika smirila, pisac-borac-dramatičar sa Salamine, Aiskhylos, Eshil, iza zavjese najprije je provirio a onda i posve hrabro istupio, zadovoljan pošao u foaje s vinom, gostima, sušenim mesom i ciliktanjem escajga.

Onda su glumci, njih pet, uzeli lopate i glumicu koja je igrala ubijenu djevojčicu Aleksandru Zec, potpuno i doslovce zatrpali zemljom, koja je cijelo vrijeme na pozornici, mirišljava i teška.
Pa su došle četiri prave dvanaestogodišnje djevojčice i ručicama otkopale ubijenu Aleksandru Zec.
Pa su tako na prosceniju razgovarale.

Pita mrtva Aleksandra Zec ostale (žive) djevojčice - znaju li one tko su oni koju su nju ubili?
Znamo, kažu dvanaestogodišnje djevojčice.
A da upalimo svjetlo u sali, kaže mrtva Aleksandra Zec, da vidimo da nisu i sada ovdje, u publici, možda gledaju predstavu "Aleksandra Zec"?

I, tako, svjetlo su lagano upalili i mi smo u publici počeli zagledati jedne u druge.
Mrtva Aleksandra Zec otišla se otresti zemlje i presvući.

Lopate su ostale u holu, među Atenjanima.






(esej za  List za književnost, kulturu i društvena pitanja "BOSANSKA VILA", Nova serija, br.63, decembar, 2014. Sarajevo)

Objavi komentar Blogger

 
Top