BOŽO KOPRIVICA




MIHAILO LALIĆ, KRLEŽA SA NAŠIH STRANA



U pričama Mihaila Lalića postoji motiv časne smrti. Kao refren. Izabrana ili časna smrt kao u Njegoševoj poeziji, u prozi Marka Miljanova, ili Stjepana Mitrova Ljubiše. Čast i smrt kao rima, kao rāna i kao ‘rana. I Lalićeva rana priča “Čobanica”. Čista smrt i čisti ponedjeljak. Ne bira Lalić slučajno prvi dan u tjednu, u nedjelji. Ponedjeljak i pramaljeće.
 
“Na izmaku proljeća 1942. jednog ponedjeljka baš pred veliki pokret uhvatiše četnički stražari na samom ulazu u Kolašin dvoje njih…”

Starina Vjeko Brujić krenuo je u Kolašin da osveti sina. S revolverom u njedrima. Došao da ubije četničkog komandanta Minića. Došao starac da se замијени. Ili stas kao vrhunski, estetski princip smrti:
“Pogrbljen i oronuo u tom poslednjem trenutku se bio испрсио i rekao: Milo mi je što ginem u dobrom društvu zajedno s valjanim i poštenim ljudima i junacima dva lijepa crnogorska plemena…”

Smrt Vjeka Brujića je prolog za herojsku smrt, Đurđe Vlahović koja skriva partizanske letke, u njedrima.
Hapšenje Đurđe Vlahović i dvije polarne samoće. Usamljenost čobanice koju sprovode da tamnog ulaza u kolašinski zatvor, a sve to gleda otupjela, zblaznuta gradska čeljad. I samoća Đurđinog malog stada jagnjadi. Jagnjadi koje ona vodi da se одлуче odvoje od majki. Tjeraju “u nepoznate ovce da tamo zaborave na mlijeko i nauče da se hrane isključivo pašom.” Jagnjad, mlijeko, majka, Biblija.
Kakva riječ одлуче – jagnjad – i riječ pritrčkuju – jagnjad – da stignu čobanicu. I zaustave se pred kapijom, иза решетака, kolašinskog zatvora.

Suđenje je u Kolašinu bila farsa jer su sve odluke, uglavnom smrtne, bile unaprijed određene. Jedan detalj sa suđenja Đurđi Vlahović i motiv tišine kao refren u Lalićevim pričama, u njegovom opusu.
Tišina i leptirovi. Od ulaza u tržnicu jagnjad prelaze(i) preko partizanskog groblja na kome nijesu obilježeni grobovi (bezimene humke). Malo utočište nalaze, na livadi, kod mršavog kočijaševog konja koji pase, na suncu. Jagnjad prostor prelaze “pretrčavajući kao leptirovi.”

Lalićeva pristrasnost kao dokumentarost, kao istina. Lalić je bio zatočenik kolašinskog zatvora u zlo vrijeme. Lalićevo svjedočanstvo, pominjanje autentičnih imena i prezimena je upiranje prstom u zločin, u zlоčince koji su presuđivali i ubijali partizane, komuniste. To je prst u oko ovom, današnjem, svebujajućem fašizmu.
Nijesam zaboravio ону тишину, ali prije toga Lalić majstor dijaloga.
Kad je uhapšena Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović:
” – Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe: juče nijesi hramala, a danas cotaš?
I ti si lani bio Crnogorac a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”
Lalić majstor promjene ritma, i evo me do one тишине i do trećeg sudije kolašinskog suda: “Vuksanoviću ispade olovka iz ruke i zakotrlja se po podu. Sagnuo se da je traži, a u prestravljenoj tišini čulo se kako škripi stolica i kako grebe drhtava ruka po podu olovkom.”

Đurđa Vlahović bila je osuđena na smrt vješanjem. Ali je u istoriji četničkog, izdajničkog beščašća već imala uzor, primjer časne smrti. Odlazak u smrt partizanske doktorke Ruže Rip.
Ruža, (Roža, Roze) i bol kad daje sve je za bol dala i živjet valja, kad se život grsti. Pa dalje Ruža Rip, Jevrejka i mladi Kamov:I digni snagom uma volju bonu. I bol je tvoja bol s nirvane. Partizanske nirvane: “Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je pada niz leđa, da je prebaci preko omče…”
Novo pozorište novi teatar ritualnog vješanja. Telal poziva mještane na čin pogubljenja djevojke.
U “Čobanici” se, prvi put, javlja veliki motiv u prozi Mihaila Lalića: revolucija, partizanski rat kao karneval, kao svadba. Гладна kao страст, проклета kao пјесма наша i крвава kao љубав наша:
“Ovo on meni saziva svatove, čuste li ga? Majko moja, jadna moja male, (рефрен за “Пусту земљу”) da si znala kako ću ti se udavati.”

Ulicom do gubilišta djevojka je hitala da su je četnički pratioci morali sustizati. Đurđa Vlahović osjetila je žalac užasne usamljenosti. I tu zluradu, preplašanu gomilu svijeta, oguglala na zločin, na pasjaluk: Glava joj klonu i noga poklecnu..” ali djevojka je znala da pred četničkim huljama i pred tom obnevidjelom ruljom mora stas držati među oblacima: “Jednim skokom se vinu na stočić među direcima.”
Niko kao Mihailo Lalić ne umije da udari taj bratsvenički, taj lični žig na izdajnike. Žig koji žeže do današnjeg dana, i nek žeže, neka prži u ovo vrijeme četničkog povampirenja i izlaska miševa iz mišjaluka: “Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Četnici su bili, u cijelom Kolašinu, ostavili dva Muslimana. Džodana kovača da okiva i raskiva, pred smrt, zatvorenike. I Mehmeda, maloumnog uličnog čistača. Mehmed je, iz straha od smrti, prihvatio ulogu dželata. Đurđa je, s visine, predsmrtne visine, nastavila da čašćava četničke glavešine. Onda su Mehmedu podvikinuli da trže uže, a on se pred nevinošću i ljepotom ušeptrljao. Djevojka dželata laktom, odlučno, odgurne i on odleti sa “zaljuljane klupe”:

“Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do po pojasa… proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom.
- Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj тишини i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe.

Svjetina je brzo ispraznila trg. Poslednji je išao Mehmed – u glavi mu se mutilo, noge su mu se potsjekle, nešto ga je privlačilo da se okrene a nije imao hrabrosti…”
Ove filmski kadrirane slike časne smrti… младо жито… uvod su u finale priče. Usamljenoj Đurđi Vlahović, koja visi na konopcu, prvo su prišla jagnjad, njena jagnjad, prorijeđeno stado:
“Buljila su u čobanicu ukočenim, začuđenim, žalosnim pogledom.”
I taj poslednji, divlji akord partizanske elegije:
“Tih vjetar s Ključa (пaзи, име планине) zaljulja obješenu, pokrenu se kao жива njena sjenka na travi, i to ih uplaši. Zbijena u gomilu, podivljala, sama i napuštena, trčala su prema Tari, mutnoj vodi, koja nije zapamtila goreg proljeća.
Zlog proljeća, ili
А што дрхтну сад хартија бијела
то дрхтнух и сам и
поломих перо
и избa моја задрхтала цијела.
Soba zadrhtala, soba i po.

Iz partizanske smrti Đurđe Vlahović, kad bol postaje zanos, ogromna će izrasti nada ko sjeme ljudsko. Ili:

Чест рањена жеже храбра прса
у њима јој нема боловања.


Lalić za svoj gotovo cio opus bira 1942. kada je pet stotina ilegalaca-partizana-komunista ostalo u Crnoj Gori, dok su se proleterske brigade prebacile u Bosnu.
U borbi partizana (hajka, hajka, hajka…) sa mnogobrojnim neprijateljem Talijanima i četnicima u okupiranoj Crnoj Gori (žica): hrabrost, čojstvo, izdaja, licemerje, kukavičluk, zločin, junaštvo, drugarstvo… ostavljaju čist trag, kao trag na snijegu. Cijelcu snijegu. Ostavljaju trag koji se, kao na glinenim pločicama, ne da, ne može izbrisati…

Mihailo Lalić je pouzdan, neupitan svjedok. Mnogo bolji nego zvanična i nezvanična povijest.
U njegovim pričama dozivaju se, rimuju motivi, detalji kostima, lica, tišine, svjetlosti, zvuka (huka i tišine Lima), erosa, pejzaža, vatre, sumnje, kaštiga, vjere, ljubavi, gadluka, kuraži, dostojanstva, gladi, smrti, prijateljstva… Te dokumentirane priče dobijaju snoliku auru. Ritam soneta.

Lalić je majstor portreta. Soneta-portreta, ha ha, ili hm. Priča “Rade Bašić” počinje u ramu zakovanog prozora, kolašinskog zatvora. S likovnim akcentom Rade Bašić: Dlanom je zagladio srebrni vijenac sijede kose… izbrijan je i кошуља му је под грлом бијела као снијег.”

Bijeli se ta košulja u cijelom kolašinskom zatvoru. To nije, samo, otmjenost kostima, to je otmjenost duha junaka, Rada Bašića iz prohujalih ratova. Bijela košulja kao čist obraz. Obraz su Crnoj Gori, u vrijeme izdajstva i poganluka, sačuvali i stari ratnici Rade Bašić, Jovan Drobnjak, Mlađo Bošnjak…
Kakav je Lalić portretist vidi se iz jedne slike koja dolazi, ne slučajno, dan prije nego što će Rada Bašića sprovesti u kolašinski zatvor. Iz “telegenc-kauše”, iz ćelije koja čeka Bašića, pustilo je na slobodu, posle, samo dva mjeseca, seljaka iz Rovaca Mata Minića: “.. Očajali starac, koščato i muklo strašilo čađavih obrza, mutnih očiju i dubokim jamama pod čelom..”

U svađi oko brazde na međi Mato je iz puške ubio jednog brata, a bombom mu “poravnjao porodicu”.
Kakva urednost u inventaru ubice, krvnika; ljudske pogani. Или Криву клетву на дом не понеси/јер је мука с богом ратовати: “Starac je pažljivo pokupio svoje stvari, pregledao ih da što ne zaboravi, извадио из зида и ставио у џеп ексер на коме му је “раније висила торба.”

Likovnost, osamljenost, dostojanstvo Bašića uznemiravalo je i junake-zatvorenike. Pa ga zadrti, nervozni Marko Pavićević (pri)upita: “Tebe su sigurno zbog džamadana uhapsili…? … Ili zbog sina komuniste? Valjda ti, star čovjek, nijesi išao u partizane?
- A što nijesam? Možda sam baš išao, išao i nijesam bio među poslednjima, a nijesam se ni pokajao. A što sam star… Pa ni starcima nije zabranjeno da se bore za slobodu i za pravdu… A sin mi je malen, pozdravlja pesnicom, ali za partizane još nije dorastao…”
Godine su mi kao u Rada Bašića, ali rad sam da krenem(o) u borbu. Protiv ove nove novofašističke, nakazno-kapitalističke-tranzicijske pošasti. Ili: Пренеси од гроба до срца, пренеси кроз тишину/пјесму што не гине: слобода, слобода… Pa da krenemo u borbu, tamo gdje je žestoka partizanska tradicija (Dalmatinci su ginuli na Sutjesci – Šibenčani ginuli za oslobođenje Nikšića, Podgorice, Beograda…) iz Dalmacije: 

Tko će odbiti mahniti vjetar što se strmoglavo
vrtloži kroz crne rupe neba?
Šum mra
čnih voda plamti
u mome zaboravu
a u nevidu: otvoreno plavetnilo.


Kakav je Rade Bašić bio hajduk od junaka vidi se po njegovim podvizima sa Mlađom Medovićem Bošnjakom. I njihovom sukobu sa austrijskim narednikom “vakmajstorom” krvavim policajcem Brenđom. Smakli su tog zločinca krvavijeh ruku do lakata.

Došla su druga vremena, vrijeme ratnih skrivalica i jadova. Zaboravljeno je junaštvo Rada Bašića i Mlađena Bošnjaka. Njihovo prijateljstvo je iščiljelo. Evo ih, ponovo da se sretnu, među mladim partizanima:
“Gledali su se odozdo do gore čudeći se kako je mnogo vremena prošlo, kako su ostarjeli za sve sem za pušku, kako je čudno i lijepo što su se eto opet našli.

Žurim sa ovom parafrazom priče “Rade Bašić” da bih došao do naslova, jednog od mogućih naslova, eseja o pričama Mihaila Lalića: “Na ta dva studena konaka bez sna i odmora pri mučnom, uz borbu, povlačenju preko snježnih visova – stari drugovi ne samo što se više nijesu sreli, nego nijesu imali vremena ni da se sjete jedan drugog… Tri mjeseca kasnije, u kišljiv i studen dan, na kraju zakašnjela proljeća (мени више ништа не касни… све што дође ја сам му наредан…) nađe jedno četničko odjeljenje u pećini nad rijekom oslabljela, skoro već ohlađena ranjenika. Vodiči iz Zatarja lako prepoznaše Bašića i pokušaše da mu se narugaju:
Ti li si to, komadiru partizanski, a kamo ti četa? Sad nek ti pomognu petometkovići, udarniče! De sad reci “smrt fašizmu”, kao zimus!
Ranjenik nije mogao da makne tijelom, samo mu na nebrijanom licu zaigraše bore i uskipje čudan grč. Nabuhnuše mu vratne žile, iskolačiše se zakrvavljene oči… kroz stisnute zube, savlađujući bol i nemoć, kupeći svu snagu preostalu u grlu i grudima i muteći njome i onako promukao glas prihvati i zagrmje: – Sad i vazda smrt fašizmu!

Goran Kovačić, August, Cesarec, Oskar Davičo, Vitomil Zupan, Edvard Kocbek, Radovan Zogović, Mirko Banjević, Slavko Vukosavljević, Mihailo Lalić… životom i poezijom borili su se protiv fašizma i zla domaćega. Podsjećam u оvoj fusnoti na заборављени, odličan film, “Kaja ubit ću te” Vatroslava Mimice. O zločinu ustaša u Trogiru. To je prvi film o fašizmu na Mediteranu prije filmova, izvrsnih filmova, De Sike, Felinija, Bertolučija… Zafranovića. Na licu Mediterana, na suncu Mediterana, na plaveti, na velikom plavetnilu fašizam se bistrije, preciznije vidi.
Lalićev opus: priče, romani, dnevničke bilješke “Prstom po vodi”… može nositi (nad)naslov: Sad i vazda smrt fašizmu.

U vrijeme krivotvorenja povijesti, četničkog podvriskivanja i televizijskog junaštva u Srbiji i Crnoj Gori, rascvata fašizma u Jugoslaviji nasušni je svjedok Mihailo Lalić, kao биг чињеница historijski, kao veliki pisac, Krleža нашијех страна.

Kakav je nesoj prionuo za fašizam Lalić pokazuje u sceni dolaska u kolašinski zatvor četničkog (nad)doglavnika. Fašizam ili folklorni kič:

“U gradu, koji se već prilično ispraznio, zatvor je ostao kao jedina kuća koja se uporno puni. Dolazak dželata bio je najavljen od Džogaza kovača ili od njegova pomoćnika… Oštar metalni zveket otkivanja prodirao je tada u sve sobe, prekidao igre i razgovore, brisao boju sa lica i sjaj iz očiju… tmurna zatvorska boja rđe i memle upijala se ne samo u lica i poglede, nego i u haljine, njihove zakrpe i šavove, u svaku stvar koje se ukleta zatvorenička ruka maši… Svakom od tih ljudi u krivom luku od pojasa do članka visi težak gvozdeni lanac, klati se, vuče k zemlji i zveči pri koračanju. Masivna alka, stegnuta iznad zgloba kao griva na kosištu, završava i drži lanac i dušmanski steže golijen. Pod tom alkom brzo tamni koža, trune meso i crni kost u dubini i zato svi okovani hramlju ili ranjavo koračaju…”

U atmosferi kolašinske proklete avlije Rade Bašić zabrinut (je) da ga ne mimoiđe čaša časne smrti:
“Najbolje ubijaju, one za njima okivaju, a mi smo ti, Minja, tek na trećem mjestu. Još me strah da me ne puste, morao bih da se ubijem, od sramote… Radu Bašiću pristoji samo jedno: smrt od puške… Sad bi bio red da se i za mene nađe neki metak i da čistu čast.”

Čistu smrt.

I evo te scene kinđurenja fašističkog bašibozluka koja izaziva starog partizana, ratnika za sva vremena:
Drvene stepenice opet škripnuše, pred vratima spolja doletje slobodnjak (svi su poznali njegove uplašene pseće skokove) i otključa ih. Iza kratke pauze ta vrata se otvoriše i na njima se pojavi … nekakvo predugačko i čupavo biće obučeno u novu i bogatu šumadisku narodnu nošnju… Prvo promjeri visinu tavanice u kaušu, uspravi se i ćutke, kao bauk, poče pogledom da mjeri ljude. Pogledi zatvorenika, u očekivanju nečeg strašnog, padoše na pod pretražujući zaostalu prašinu po njemu. Zatim su se peli uz nesrazmjerno visoke teške čizme sa kamama; uz čohane čakšire sve do pojasa okićenog crvenim talijanskim bombama; uz ukrštene redenike preko kojih je visio dogled, električna lapma, nekakva ogledalca i medelje, broševi i džidže…”

Četnički fašizam i danas šljašti džidžama, krešti, prenemaže se, pocupkuje, grokće, cijuče… I kad je četnički nadinspektor “htio nešto da reče ili da se glasno nasmije to se ne zna, (мало Лалиćева постмодернизма, ха, ха, ха), jer u tom trenutku Rade Bašić snažno udari dlanom o dlan… Vikao je kao zgranut:
Jesi li ti to, Kićune, došao u inspekciju? Hahahaha… Kako drhti zemlja kud moj Kićun prolazi! Došlo njegovo vrijeme, zavladali pelenari i arhilupeži, ahahahaha! Sigurno ti, Kićo Golica,(и презиме, присмочак, deminutivčić…) ohohoho, sigurno si nadvojvoda postao… Samo si ti, Ki-hi-hi-hi-ćo, falio, pe-perjanico! Tebe bi četnici, tvoju sliku, ahahaha, trebali u grb da stave. Oho-ho-ho, ne mogu, ne mogu… ljudi božji, pogledajte ga!…”
Pokaćunila je Srbiji već dvije i po decenije pa se (samo)golica. Gordost i smijeh, neukrotiv smijeh Rada Bašića (i osmjeh Ljuba Čupića pred strijeljanje…) i nestade fašizma, nestade kao balon raspukao, nestade u ništa, nula od nule: “Bio je iščezao kao utvara vrata za njim zaključana i zamandaljena.”
Sad se i Bašić čudio:
“Kamo ga? Kad prije nesta? Ahahaha kidnuo… Ta – hahaho, lupež jedan, zna on mene! O, izroda! O, vaimja oca! O, kako se sve prevrnulo!”
I danas se prevrnulo: četničke dovojvode, na paradi, parada falsifikat, u Beogradu, s maskom antifašista blese u nebo, nebo nad Beogradom, u ruske avione. A Risto Radović polaže vijenac na Spomenik partizanu na Gorici: Licemjerstvo licemjerstva.
Opominjali su drugi zatvorenci Rada Bašića da će se njegov (o)smijeh grdno osvetiti svim zatvorenicima “telegenc-kauše”. Ali stari ratnik nije prestajao da se smije i smijeh je zarazio, preplavio cijelu ćeliju: “Ljudi koji se mjesecima nijesu nasmijali, od kojih se mnogi više nikad neće nasmijati, nijesu mogli da odole svojoj prirodi…”
U zatvorsku ćeliju došao je i upravnik zatvora major Kuković da pokaže kako страх природи каља образ често:
“Dakle ko je tu uvrijedio čovjeka? – zapita gledajući u tavan.
Ja sam uvrijedio – bez žurbe i uzbuđenja – reče Bašić. – Samo… On nije čovjek.
– Kako, molim?…
- Krao je i pelene s plotova iz mog sela. Majka mu je i vodu skočila i udavila se da ne gleda kako taj izrod sramoti cijelo pleme. A sad mi on došao u inspekciju. E, ne može to.”

Vidio je Lalić da će moći, i može, danas jer oslobođenje Beograda je za većinu novočetnika bila okupacija. Poslije sedamdeset godina Koča Popović i Peko Dapčević, dobiće ulice u Beogradu. Niko ne smije (ili neće) da kaže da je jugoslovenska, partizanska vojska oslobodila (s Crvenom armijom) Beograd, a da zapjeva ni slučajno, ali ja rado zapjevušim do basa: Pekova su divizije zauzele Terazije… Fali Šostakovič, ili uvijek netko fali, falimo mi sami…

I nastavljaju razgovor major Kunović i Rade Bašić:
“Mnogo si se osilio! Pustili smo te da se osiliš. Pokajaćeš se, ja ti kažem!
Ništa mi ne možete! Ništa mi ne možete! Čikam!”
Zato su i pobijedili ti zatočenici (slobode) mrijet naviknuti.
Zato je i prirodno, u Laićevom ritmu, da se Bašić dohvati nekih, na brzinu sklepanih, zatvorskih gusala:

Oj starosti, tamnico najcrnja,
od tebe su ključi izgubljeni,
Oj mladosti, narodno uzdanje,
kad mlad bijah daleko li stizah…


Čuju tu pjesmu prestrašeni građani, iza rešetaka, građani Kolašina, a Bašić nastavlja predsmrtnu baladu, partizanski rekvijem:

Svetio bih Vukmana Kruščića,
ubiše ga izdajnici mlada;
svetio bih Aleksu
Đilasa…
Sve
ćaće ih ko može da sveća,
osveti
će Prva proleterska…

Četnici su prije onog skandala, one šprdnje sa kič-vojvodom pokušali da pridobiju Rada Bašića… Sad su smislili drugu priču. Upravnik zatvora došao je, u sumrak, da saopšti Bašiću da se spremi da ide kući, da je slobodan. Iskusni komunista Jovo Radojević zna da tu nijesu čista posla.
“Ako te stvarno puste, ne kreći po ovoj magli iz Kolašina… I sjutra nemoj sam…”

Stari ratnik nije ga poslušao, bilo mu je zazor da traži pomoć:
“Prilazeći mostu učini mu se da se dolje za prvom kulom krije neko. Magla se kovitlala. Vladala je тишина , jednoličan šum Tare. Opet se pomače neko s druge strane kule. Bašić se sjeti opomene Jova Radojevića i sad mu bi krivo što ga nije poslušao. Oštar bol mu prekide misao, pucanj nije čuo. Pade bez glasa.”
Sad dolaze ti ljudi bez lica iz tmuše, te kukavice da ukriju tragove, da izbrišu krvav trag. Puno je, i danas, tih kukavelja, puno ih se nakotilo, tih nadriistoričara, tih lažova što prefarbavaju svoju biografiju, svoje krvave tragove. U slinu pero umaču. Lažunjaju. Prolivena krv je neizbrisiva: “Jedan za drugim iz magle izroniše četiri čovjeka i odvukoše krvavo tijelo na obalu Tare. Peti dođe za njima, zasu zemljom и погази ногама мрљу крви на путу.”
Taj peti… Peti su danas na vlasti. Ta mrlja vidi se na čizmama ovih novih crnokošuljaša, ljotićevaca, dražinovaca, đurišićevaca. Rez.

Uri Barabaš, izraelski reditelj snimio je film “Iza rešetaka”. Fest prije tri decenije. Žika Pavlović, Mirko Kovač i ja… U zatvoru su dvije na smrt zaraćene grupe Arapa i Jevreja. Ujedini ih nitkovnik upravnika zatvora. On organizuje ubistva zatvorenika pa ih podmetne jednoj, ili drugoj grupi. I oni to otkriju. Kakva je scena u zatvorskoj menzi kad dvojica vođa istovremeno prekinu objed – tresnu tacnama o pod, a ond to ostali, moraju, da prihvate. Neki, poneki, nevoljno.

Harizmatične vođe dvije grupe, imaju čiste biografije, kao Boris Davidovič

Pobuna u zatvoru dovodi u “pat” poziciju upravnika zatvora (prijetnja da se otkriju njegova nepočinstva). Zato on, u iznudici… otkucava časovnik, vođi Jevreja, osuđenom na doživotnu robiju, nudi slobodu, ako prekine štrajk. Finale filma: Otključavaju ćeliju Isama, visoki Jevrejin sa lijepim ožiljkom na licu i plavim, mirnim, opasnim očima. On izađe, vidi daleko na vratima: sina i ženu i vrati se u ćeliju. Onda Uri, vođa Arapa počne da udara dlanom o dlan, svi to prihvate i poziva ga da izađe… Izlazi Isam, ide kadar po dubini zatvorskog hodnika – vođa Izraelaca ide po toj dugačkoj stazi, prema vratima, iza rešetaka, gde ga čekaju sin-mališa i žena. Kakva persijska otmenost te gospođe, i otvorene oči, tamne duboke kao jezero Inisfri. I oči kao purpurni vir. 

Mali rez – vođa Arapa, Uri prekida hod Jevrejina i kaže mu licem u lice – zenicu u zenicu: “Lijepa ti je žena… Idi, idi… odavde”… Daje mu oprost, prijateljstvo se neće prekinuti, nikad. I hoda, hoda, nastavlja Jevrejin, dug je to put kao od Alhambre do Sarajeva. Sefardski put. Pristane do žene i sina, gleda u to blago, u sve što ima i kaže: “Maha, idi kući”

Vraća se u slobodu iza rešetaka. Ima još takvog soja ljudi – oči boje, plavog, čelika. Nisam siguran, da je ime te gospođe Maha, ali oprostiće ona. Poslednji kadar: suza, jedna, pa druga u očima Urija, vođe Arapa… led.

(Ni)je rez. Mišo Vuković, prijatelj Rada Bašića, tri dana nakon njegovog odlaska, bio je određen, sa još dvojicom osuđenika da nacijepa drva za zatvorsku kuhinju.
Na kapiji zatvora ugledaju djevojčurka sa šarenom obramicom na leđima. Kad su završili posao oko drva: djevojka i dalje stoji pred vratima zatvora. Vuković, uprkos upozorenju straže, prilazi, do kapije: “Kome si to donijela sestrice?
- Ocu Radu Bašiću…
Mišu klonu glava. On se udari po čelu i pokri lice dlanovima.
– Jadna mala, on ti više nije ovdje. Zar ne znate?
Djevojčica se trže uspravi se… Obramnicu spusti u uvelu travuljinu nečišćenog jarka pred kapijom, zgužva i baci bijelu krpu s glave (као Ђурђа Влаховић) i pođe kukajući opustjelim trgom kolašinskim…”

Bol je, lopovi, privatna svojina – bol je neotuđiv.
Taj glas čuju (u priči) “Podzemni svatovi”.
Ali, prije toga – te rime – dvije priče o stidu. Prva “Pusta zemlja”. I Vito Nikolić “Pismo učiteljici” to je (i) моја pjesma (i) моја učiteljica (i moj stid):

“Draga gospođo učiteljice
ne za
čudite se ovom pismu kasnom
podsjetiše me na Vas dvije male ptice
dvije obi
čne ptice na žili telegrafskoj
(…)
Ja se
često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljikeva žice
nije, botgme, tada bilo jednostavno
nau
čiti nekog da zavoli ptice.”

Moj otac bio je u Lovćenskom odredu, a stric, Jovan učesnik 13-julskog ustanka. On je bio u redakciji časopisa “Stvaranje”, na Cetinju, mislim 47, 48… U redakciji je bio i Mihailo Lalić. Mala fusnota o Nini Karelskoj: krajem osamdesetih bio sam, kobajagi urednik u Domu kulture “Braća Stamenković” u Beogradu. (Tu je, neku godinu ranije, Ivan Čolaković osnovao biblioteku “XX vek”) Trebalo je da se održi književno veče o knjizi “Apotekarkin raj i druge stvari”Miroslava Toholja, i trebalo je da o tom delu mladog pisca iz Sarajeva govore Snežana Brajović i Marko Vešović. Trudio sam se da pošteno radim svoj posao, a “radno vrijeme” provodio sam, uglavnom, na ulazu u zgradu Doma kulture. To je nekad bilo gotovo kultno mjesto u Beogradu sa čuvenim velikim studiom Radio Beograda, u toj zgradi bio je i ansambl “Kolo” (i djevuški, djevuški…) tu su imali probe “Sedmorica mladih”, filmske premijere u bašti. Rez. Ulazi Mihailo Lalić, maskiran, kao ilegalac, s kineskim kačketom i pita: Gdje će biti ovo veče, u kojoj sali, ima li ta sala dva ulaza (ulaz, izlaz) pa da Lalić nestane neprimjetno kad se završi veče. Lalić je pomislio da sam portir – neki vječiti student, pa me to žacnulo: – Dobro vam je lice… to poređenje… ta Nina Karelska… kavkaski tip crne kose, bijela lica sa uzdignutim vjeđama kao da se čudi, apotekarica iz Carigrada u romanu “Ratna sreća”. – To nije dobro, to je knjižno poređenje. Lako me otkačio Lalić. Baš u taj čas dolaze i mladi pisci Biljana Jovanović, Mile Perišić, Savić, Maksimović, Bratić… O, Bota Koprivica, na poslu… i ne prepoznaju Lalića: – A šta Vam je Jovan Koprivica – Stric. – Vaš otac Đorđije, branio je poštu u Ulcinju aprila 1941…

Ostalo mi je malo gorko od te priče, više zbog Nine Karelske. Ponekad vidio bih Lalića na šetalištu “Pet Danica” u Herceg-Novom i nisam se, usudio da mu se, javim. Da, još mi je Lalić, onda, rekao bio sam u Vašoj kući u maju 1967. Tog maja, 2. maja, moja sestra (od)igrala je Ofeliju… Bilo je puno svijeta, i ja nisam vidio diskretnog ilegalca, Mihaila Lalića, prijatelja naše kuće. Rez. Đorđijeva i Jovanova sestra, Femija poginula je na Sutjesci, Anđa Baćović, sestra moje majke, predratni član KPJ, izdali su je Baćovići-četnici, predali Talijanima. Udarali su joj brokvice pod nokte, boli oči iglama… i ništa nije, nikog nije odala… strijeljana je … ostavila je tri sina… Tako sam ja od rođenja u partizanima… Onda je došla 48…
Znala je sve to moja učiteljica, drugarica-gospođa Milena Kaluđerović. Lijepa žena, s osmijehom i tugom na zenicama sve do slepoočnica. Prigrlila me od prvog časa a da to nisam znao. Na jednoj fotografiji, kraj školske godine, nas desetoro odličnih učenika ispred naše škole II osnovna u Nikšiću. držimo knjige u ruci, to je bio dar škole. Na toj fotografiji držim knjigu “Sluga Jernej i njegovo pravo” Ivana Cankara. Mi muškadija, ispred djevojčica, u čučnju kao navalna petorka. Bos sam na toj fotografiji, a preko stopala i risa desne noge imam zavoj, bijeli. Nisam zbog tog zavoja mogao da obujem cipele, sandale… a nije, nijesam imao šta da obujem. I neka. Samo me je i, danas, stid zbog te dječije laži, nije partizanski. Knjige je za nas birala Milena Kaluđerović, u prvom ili drugom, više nijesam siguran, na dar sam dobio priče Mihaila Lalića. Nekoliko priča plastične, ne, ne, kartonske korice. A na koricama – akvarel – dvije motike, prvi plan, i dva tijela po dubini, leže na (ne)pooranoj njivi… Sjećam se samo priče o plavom dječaku, kose kao zrelo žito na vjetru. Mršav, proziran dječak, ćutljiv. To je dječak iz filma “Čovjekova sudbina” Sergeja Bodnarčuka. Poginuli su mu roditelji u ratu, a vojnik (igra ga Bondarčuk) koji se vratio iz njemačkog logora vratio se kući. Kuća zgarište i nikog na zgarištu. Pusto. Sad tu dva samotnika u nekom starom kamionu vitlaju Rusijom. I, ćute, uglavnom, šute. Kako je dječak sa filma “Čovjekova sudbina” prešao u priču Mihaila Lalića ne znam. Priča “Pusta zemlja”: “Godina 1944. poče u znaku slabljenja Njemačke na svjetskim frontovima… potpunog opadanja četništva na Limu…”

Zaseok Sjeverna bio je partizanski. Uprkos četničkim zločinima jedan dio pođe u Četvrtu proleterski, a drugi u terenski bataljon. Ostali su samo Otaš Nedić – partizanski odbornik i brat mu Sretko (vidi ime), koji je nekako želio da sačuva da odloži odlazak u partizane sina Momčila, dijete od petnaest godina. Sretko je imao poveliko imanje i hvatao ga je stah da mu ne ostane пуста земља.

Lalić tragično odlaganje radnje, sudbine… počinje odlaskom u partizane. Momčilove sestre, Jelisavke. Iskrala se, zamolila Momčila da pričuva ovce i nije se vratila. Otac je ubjeđivao sina da će i oni krenuti: “Čim zasijemo njivu na Kulini i ono malo krčevine u Tusti zasadimo krompirom.” Grijeh je da ostane zemlja neobrađena, da ne ostane pusta. Пуста земља. I krenuli su Sretko i Momčilo. Vrijeme je išlo na ruku ocu, kome je svaki dan bio dragocjen, kiša je danima lila i donosila “mutne potoke sa Troglave” (vidi ime). Svemu dođe kraj i nevremenu: dođe i taj sudbonosni dan. Dan počinje posvećenjem proleća:

“Nagnojena do dubine i odavno opitomljena zemlja je bila zgodna za kopanje. Uz lak zamah, skoro nečujno, motike su se zabadale do ušiju u mrku kaišavu mekotu. Kopači su bosim nogama osjećali kako se tiho krune meke grudvice pune proljećnog soka i svježine. Uskoro zaboraviše svoje brige, poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži.”

U tu idiličnu sliku, dok je otac sinu govorio kako je stare bukve zasadio njihov predak – čuveni ratnik – Vuk Neda, ulaze iz polusjene šume neki zli ljudi, utvare: “Na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi…” I Lalić majstor detalja “… i svi bez razlike imaju блатnу, izgaženu obuću.”

Rade Bašić i košulja bijela kao snijeg i ljudi bez lica sa prljavom obućom, prljavim tragom. Počinje igra – varalica, igra prepoznavanja, ta bagra se predstavlja kao da su partizani, Nedić zatečen, brani se da ne pripada partizanskoj Sjevernoj. Dječak zaćuti, i Sretko osjeća stid pred dječakom.
Često ulazak novog junaka, novog lica, Lalić počinje od kostima: “Vidje kako stazom iz šume izlazi konjanik u olinjaloj oficirskoj uniformi ispod koje vise plave talijanske čakšire.” Komandant četnički Arsenić , na konju, ulazi, u kadar, poslednji: “… mršav kao skelet: dugo lice, još duži nos, otomboljene modre usne Orčića. S kostimom i licem, ide i zvuk “otsječno naredi rukom i kreštavim glasom: Veži!”
Otac vidi smrtnu stupicu i počinje da moli, da preklinje da mu ostavi, bar dijete u životu. A dječak ćuti, ćuti i blijedi do bijele mrlje, od stida zbog oca i prokletstva proljeća:

“Dva kundaka pogodiše široka Nedićeva leđa, i dok je ukoso zaranjao glavom u ledinu, treći ga pogodi u lice. Seljak kao da zagrize zemlju – ispljunu plasu krvi i polomljene zube…
- Ubij me, i sve mi uzmi… Nek ti je prosta moja krv, ako mi ostaviš dijete. Jedinac mi je, ostaće mi пуста земља. Ne utuli svijeću, kumim te bogom velikijem!
– A jedinac je? A pusta, veliš – zahrza komandant glasom pobiješnjelog kljuseta…
De, je li gotovo?
- Ako si čovjek, mene prvo: da ne gledam – jeknu iskrvavljeni čovjek glasom muklim i teškim kao ispod zemlje.
Tada se prvi put ču tvrd i taman glas dječaka, riječi su siktale kroz stisnute zube, oštre kao noževi:
- Što moliš ovu paščad, što se brukaš! Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije…
Prva puška opali prije naredbe i prekide ga u govoru. Pogođen u grudi dječak pade ničice i … jeknu:
– Lele meni, majko!…
Muški bol, rimuje se sa onim: mila moja male Đurđe Vlahović:
“Tada Sretko natrča grudima na cijevi:
- Udrite, špijuni, udri, ološu i izrode ljudski! Imam kćer u Proleterskoj, grkljane će vam čupati… krdo lupeža, a ima vas ko i voditi: unuk nevaljaloga Rista Orčića i avetne ]one, sprdnja od sprdnje!”
Lalić kao majstor tišine, laboratorije zvuka: “Puče samo jedna puška. Čovjek pade ničice glavom okrenutom prema dječaku. Jedan od krvnika ga удари кундаком међу плећке, непријатно одјекну роротом из мртве људске лубине. Оdjednom zavlada kao neki strah na proplanku. Banda se žurno pokupi i zađe u vlažne šumske prostore.”

U vrijeme pozorišnog festivala MESS, general Jovo Divjak, Srbin koji je ostao da brani grad, Kavafijev grad i mali Lenjingrad. Vodio nas je, vodio me po obroncima Sarajeva, nišani, nišani… i tamo odakle su četnici granatirali grad Izeta Sarajlića, Asima Ferhatovića, Ivana Fohta, Tina Ujevića, Maka Dizdara, Iva Andrića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Stevana Tontića, Bata Čengića, Špele Rozin, Jasne Selimović, Dina Mustafića, Bogdana Tanjevića, Šibe Krvavca, Mirze Delibašića, Davorina Popovića, Abdulaha Sidrana… Svratili smo kod jedne gospođe kojoj je granata usmrtila dvoje male dece: dječaka i njegovu sestru. I, opet, je postala majka, Divjak joj je kum. Kad smo se spuštali sa tih visova otelo mi se:
- A šta je radila priroda: divlja kupina, javor, sremuš, kadulja, jasika, gljive, drenjine, kopriva, kaćun, mravinjak, potok, zumbul, trnje, trava, oblutak.
- Ništa. Ona se ponašala kao da se ništa ne događa. Radila je svoj posao. Ona je slijedila svoj ritam, anđeosku sebičnost koja posmatra proširenim zenicama:

“Na pustoj zemlji pod raščupanom sjenkom bukve toga dana i sjutradan odmarali su se kopači. Prekopana zemlja sušila se, izjednačavala u boji sa ostalom. Potočić je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike uz njih podsećale na ljude koji su bili i više ih nema.”

Više ih nema, a ima ih, nikad više nijesam zaboravio tog dječaka unuka, praunuka starca Vujadina, dječaka очи гвозденијех kao Batrić Perović. I ja sam bio, ja bijah taj dječak.
Ali ovaj poslednji pasus, tišina, spokoj, puste zemlje učinio je da ni nemušto, niotkuda kao sljepac na jagodici prsta (o)ćutim: to je književnost. Taj dug nikako ne mogu vratiti Laliću. Dug i dar.

Dok sam se preslišavao, po sjećanju koje bi priče mogle ući u ovaj izbor (još nijesam počeo ponovo da čitam priče Lalićeve) znao sam sigurna je “Pusta zemlja”. U isti mah počelo je da me tiče, kopka, u kom je mjesecu “bila” ta priča, taj dječak. Sve zbog T. S. Eliota. Njegova poema “Pusta zemlja 1922.” ovako počinje: 

“April je najsvirepiji mjesec…”
Pa dalje: “što rađa
Jorgovan iz mrtve zemlje, meša
uspomenu i želju, uzbu
đuje
zamrlo korenje proletnjom kišom…”


I to je bio prirodan kraj ovog šizofrenog увода i čitanje priča Mihaila Lalića. Rimuje se T. S. Eliot i M. Lalić. No, nisam zaboravio onu drugu priču. Ali, sad moram ubrzati, jer već sam prekoračio sve rokove, kad je to bilo kad sam obećao da ću završiti ovaj esej – ako hoću da knjiga Lalićevih priča izađe u decembru. U prosincu. Pretrčaću do priče “Baksuzna pećina” možda (i) zato što počinje: “Mi smo se zadesili u Banjanina” … a onda priča pređe do Budoša, do pećine, na obodu Nikšića. Hm, hm. Grupa, desetak partizana, prvoboraca-partizana traži neko skrovište gdje bi sakrili, uskladištili hranu za sniježne, opake dane. Braća Lješkovići otkrili su u Budoš planini pećinu koju je “spavala pod zemljom milion godina.” Kako je zima došla “prije vakta” razmontirali su čobansku kolibu i prenijeli je u pećinu. Krenuli su u potragu za hranom, neko je već unio šezdeset kila meda, neko vreće krtole, onaj koji priča priču, s Ilijom Lješkovićem, ugrabio je kod jednog domaćina dvije ovce. Neko dvije, neko četiri. Ovce su odmah zaklali: “Po baricama se izmiješaše odsjaji vatre s crvenilom krvi … “Neka crna slutnja zebla je onog koji priča priču. A neki drugi su predlagali, pošto su se okrijepli mesom, da izađu na snijeg. Glasali su i један glas presudio je da ostanu da predane u pećini… Glas ga kleo… Vojislav Nikčević, bio je na straži, i vidio je četnike: “Ranio četničkog kalauza kad je vidio da ih pravo na nas vodi, a zatim je poginuo. Na to su počeli da iskaču iz pećine i da ginu jedan za drugim – Ilija Lješković, pa njegov brat Mujo, koji je najdalje istrčao skoro se brda dohvatio i tu smrtno ranjen pao, pa Radosav Lješković ranjen pao, pa Milena Baletić namrtvo, pa je Jagoš Kontić pogođen pao pred samim izlazom pećine.

Za Jagošem je bio na redu da iskače dječak Tomica ili Nikolica, iskraj Nikšića, ali on već nije imao đe da načepi a da u krv ne ugazi. Zbunio se, zanijemio i zastao. Ja vjerujem da je u nesvijest pao…”

I više niko nije iskočio iz pećine. Blago je predlagao da ostanu da se brane pa da to bude slava k̕o onih koji su branili Siget. Drugi su predlagali samoubistvo, pa su onda bestregali oružje, oružje razbili o zid pećine. Ranjeni partizan ispred pećine pozivao ih je da se predaju, pa su glasali, pa opet glasali. Onda su četnici na vrhu pećine pronašli rupu kroz koju mogu ubaciti bombu ili zapaljenu baklju, i partizani su glasali, i opet glasali i, na kraju, počeli da izlaze. Vezaše ih: “Vode me kroz špalir, dodaje me ruka ruci, a iza špalira leže mrtvi, mrgodni i ljuti na nas što ih nijesmo slijedili: Vojislav, Ilija, Milena, Jagoš. Стид me uhvati ponajviše od Milene: eto njoj basta da pogine s puškom u ruci a ja pustih da mi vežu ruke…” Neki četnici iz Ostroga ljudski su prema njima postupili, ali kad su došli apsandžije iz Nikšića nastale su muke. Spratili su ih u zatvor, bivši hotel Evropa i predali Bulju apsandžiji. Nešto se sa suđenjem odužilo pa su neki uz pomoć ilegalaca i nekih zatvorskih stražara uspjeli da pobjegnu iz zatvora. Došla je sloboda i finale priče kao stid preživjelih, stid onog koji priča ovu priču. To me nagnalo da podsjetim na ovu priču. Stid je estetska kategorija i ako nestane stida, kao što je, danas nestao nema ni morala, ništa nema od života, ili za svaku poganštinu ima alibi, alibi preživjeti: “Ubrzo smo okajali sve grijehe, zasluge stekli i ordenima se okitili… došle su i porodice, sijede kose i sve ostalo… Ponekad se i sretnemo i tome se oveselimo… Ali, kad se sretnem s Blagom – ne veselim se no se sjetim da je on kriv to što sam živ, i okrenem glavu na drugu stranu da se ne gledamo.”
I ove priče, i cio opus i život Mihaila Lalića u znaku su tog stida što je preživio. A njima je bastalo da poginu s puškom u ruci. I Lalić je u tome rijedak svat i u životu i u književnosti. Ima na njegovom licu, na fotografijama iz studentskih dana nečeg japanskog, samurajskog.

Stid plavi i dnevničke bilješke Mihaila Lalića: “Prutom po vodi”. To je kao neki brzopotezni haiku. Stid doseže, osvetljava sve do naših dana (i Disovi Наши дани): “To me podsjeti na staroga komunistu Milana Radana kad je plakao gledajući mrtve naokolo kod Sutjeske. Pitali su ga zašto plače, kad ih plačem dići ne može, a on kaže:
“Kako da ne plačem?… Izgiboše!… S kime ćemo da gradimo socijalizam – kad najbolji izgiboše, a najgori ostadoše?…”
Trebalo je da u ovaj izbor priča Mihaila Lalića unesem i neke primjere čojstva i junaštva iz njegovog dnevnika “Prutom po vodi”.

 Evo:
“Godine 1914, prodrli Crnogorci u Romaniju zanoćio Đoko Šajov Pavićević u muslimanskom selu. Na prenoćištu naišao na nekog starca sa slomljenom nogom, upitao ga kako je slomi: “Ovo ste me vi Crnogorci, udesili”, kaže starac, “kad sam s Omer-pašom pošao na Crnu Goru. Imao sam osam brata, svi su poginuli između Planinice i Novog Sela, ali ja to tada nijesam znao. Kad smo se k Veljem brdu primicali vidio sam ranjenog Crnogorca: mlad, leži, a puška mu ostala dva metra daleko od njega. Potrčao sam da ga posiječem, a on skoči na jednu nogu, zgrabi pušku i opali. Pogodi me u nogu. Čini mi se da me baš u nogu nišanio – mogao je da me ubije, ali nije htio. Onda reče: ̦A sad, Turčine, sjedi da razgovaramo. Odakle si?̕ I tako porazgovaramo se, a onda izbiše naši i jedan krenu da ga posiječe. Odbranih ga, prijeteći da ginem za njega. Odmah zatim naletje Radulović s Crnogorcima i jedan gna da mene posiječe. Ne dade me Crnogorac. Poslije su me pokupili i odnijeli na Cetinje, liječili i izliječili, pustili me da biram kud ću. Izabrao sam da se vratim kući. Tamo sam doznao da su mi osam brata poginuli od Planinice do Novog Sela. Poslije sam se oženio i širok trag ostavio – deset je kuća od mene u ovom selu…”
Đoko Pavićević bio je najstariji ratnik u NOP-u, najstariji jugoslovenski partizan. Na jednoj fotografiji vidi se, malo je mutno svjetlo, sunce je, a fotograf nije bio vješt s bledom, kako Ivan Goran Kovačić, u malom predahu spava u krilu Đoka Pavićevića. I zato u ovom malom izboru iz Lalićevog dnevnika ima moju naklonost, malo i po nikšićkoj dijagonali:

“Negdje 1922-23, kad su radile komisije za dodjelu invalide, bio je Đoko Pavićević predsjednik jedne. Odjednom dođe pred komisiju starica sa zgrčenom rukom.
– Zar si i ti invalid?
– Jesam. S Grahovca.
– Kako?
- Bila sam donijela brašnjenik mužu: na pleći brašnjenik, a na prsi dijete.
– Pa donese li ga?
- Ne, no bješe borba već počela i zajačila. No rekoše: bacite brašnjenike, nema se kad to, nego da se prinosi municija. A nije mu bio potreban brašnjenik – pogibe on tog jutra. Nas žene, ̓iljadu žena – sestre, majke natovariše da nosimo municiju. Natovariše i mene: dva kašeta municije na leđa, a dijete od sedam mjeseci na prsi. Primakosmo se. Gine se, ginu i žene. Trideset i sedam ih je poginulo, a mene pogodi, te mi slomi lijevu ruku, a rani mi sina na prsi. Izvukoše žene i mene i dijete.

– A je li ti živ taj sin sad?
– Bio je živ, pa pogibe na Bardanjol.
– Komisijo, ustani na noge! – viknuo je Đoko, pa su oficiri, ljekar i pisari ustali na noge pred začuđenom staricom.”
Ove bi dvije skaske mogle da uđu u svjetsku antologiju kratke priče. Evo, latino-američke kratke priče, posebno argentinske. Ima tu nešto Crnogorci i gaučosi. Maradona – Savićević, Kempes – Jovetić…
Lalićev dnevnik pokazuje da je pomno pratiio savremenu poeziju. U svoj dnevnik uveo je i tri pjesme mladog Miloša Komadine, mog druga iz redakcije Književnih novina. Jedna od tih pjesama (Lalić je unio tri) rimuje se sa pričama Mihaila Lalića. “To je pjesma “Braća”.

Braća kopljem zatvaraju vrata
Gledaš u nebo, čupaš kosu,
plačeš i proklinješ sebe,
što imaš takvu braću.
Braća mačem beru cveće.
Iskradeš se, pobegneš na polja
legneš i mirišeš cveće sa zemlje.
Braća idu da te traže.
Vratiš se a kuću ne zatvoriš.
Zlikovci te u njoj nađu i zakolju.
Tebe braća ćutke zakopaju.
Mrtvome mi nešto došlo teško.

Braća 1941-1945. i 48, braća 1991-92.

Lalić je kao predratni komunista teško odbolovao zločine s Golog otoka:

“Pričaju mučenici da se na Golom otoku bila pojavila i zla bolest beri-beri. Od avitaminoze se proširi karlica, nastanu i druge deformacije: sklonost da se plače, strah od pretvaranja muškarca u ženu. Kažu da je jedan od šefova, tješio svoga druga iz borbe, oboljelog osuđenika: ̦Ne plači. Mašo; nije to baš tako strašno. Pa i ako se pretvoriš u ženu, udaćemo te za nekoga.”
Osuđeni ljekar dr Nikola Nikolić, prepoznao je znake bolesti i saopštio upravi logora njeno ime. Sprdali su mu se i preko volje dopustili da se pošalje njegov izvještaj: Kad su medicinski stručnjaci u Beogradu potvrdili da je moguće da se ta bolest pojavila – doktor Nikolić je zatražio pšenicu, da njome liječi bolest. Upravljači su mu rekli da je on lisac: hoće tako da popravi hranu logorašima. Dali su mu samo polovinu količine koju je tražio. Ipak je uspio da suzbije bolest…

Kakav Kafka!… Naši su ga davno prevazišli – ne pisci, nego policajci…

Ili dnevnički zapis, 13. decembar, 1966:

“Prije neki dan reče mi prijatelj da je B.R. na Golom otoku predosjetio da mu prijeti smrt. Bio je slomljen, spreman da prihvati sve uslove, da revidira stav. Onda ga je jednog dana pozvao komandant logora. Umjesto saslušavanja ili uobičajenog sprdačenja on mu je ponudio čašu rakije. Kad je izašao B. R. je rekao:
̦Dao mi je čašu rakije, mora da mi se nešto strašno sprema.̓
Tako je i bilo: kamenovali su ga kriminalci iz Bosne, dovedeni da tamane komuniste koji se nijesu presaldumili na vrijeme.”

Negdje s one strane groba priča R. B. sa Radom Bašićem iz kolašinskog zatvora. Ili Lalićev sumatraizam. Pomenuo sam i rimu onih pjesama koje u predsmrtni čas, uz gusle pjeva Bašić i priče Podzemni svatovi”. Rade Bašić i podzemni svatovi.

Sistem refrena djeluje u Lalićevim epskim pričama, pa se ovaj izbor priča može čitati i kao roman. A lirska linija je često fantastična aura Lalićevih priča.
Ali prije lirske fantastike u “Podzemnim svatovima” fantastično je i kako je, sa kojom je lucidnošću Lalić predvidio pojavu nove faze kapitalizma, tranzicijski fašizam. Zapis iz 1967, Lalić je bio u delegaciji jugoslovenskih pisaca na kongresu pisaca SSSR-a:

“Na govornici se pojavi Grk dočekan dugim srdačnim aplauzom. Kaže da je Grčka bila jedna od prvih žrtava u prošlom ratu, a poslije nje došli su na red drugi. Ako danas narodi Evrope ne pruže otpor neofašizmu – Grčka će opet biti prva, a poslije će doći na red drugi…”
Ili dnevnički zapis iz 1989, 11. novembar:

“Juče su razvalili Zid u Berlinu. Naumili Nijemci da se ujedine i zaprže čorbu svijetu, ponajprije Jugoslovenima i ostalim Slovenima.”

Ili ovaj iz 1967:

“Raco Ivezić iz Kolašina predvodio je Italijane kad su ubili braću Drljeviće. Pri povratku, upitala ga je žena iz sela: Koji bi to, a on joj je odgovorio:
– Ja sam Mujo Grubač iz varoši.
Kad su partizani ušli u varoš, umjesto da ispitaju stvar – jedan od prvih poslova im je bio da uhvate i strijeljaju Muja Grubača ni kriva ni dužna.”

Ili zapis 28. jun – srijeda, 1988.

Velika proslava Kosovske bitke. Plašim se tolikog mnoštva, ogorčenja sabranog na jednom mejstu. Na velikim skupovima nije lako izbjeći nesreću.
Nekako da se dokotrljam i do priče “Podzemni svatovi”. Tužbalica je veliki rod, veliki žanr u svjetskoj lirici. Od Jova u Bibliji i Prijamove tužaljke u Ilijadi, i Ahilejevog plača za Patrokolom do Kavafalijeve pjesme “Ahilejevi konji.” Kod Lalića je tužbalica uz kolijevku. U tom znaku je i likovnost s početka priče Podzemni svatovi:
“Izašli smo pred pećinu zvanu Tamnik (vidi ime) – tu nam više nema opstanka čim su je tragovi opkolili. Crnimo se na snijegu…” Partizani se dijele u male grupe (po dvojica, četvorica) da negdje predane, prezime neki tjedan: “… ostadosmo nas četvorica na prtini kao vuci. Kamo sreće da smo vuci – znali bismo kud da krenemo.”
I krene odiseja partizana, odiseja po snijegu, negde (se sklone) jedan dan, negdje jednu noć dok nijesu došli do kuće “Branka Ćirovića da Mariju pitaju zna li đe su naši, uto me Kačak zaustavi:
Čini mi se da neko pjeva.
I meni se pričinjava već odavno – huji voda…
Upravo ne pjeva nego tuži da to nije neki od njih poginuo.”
Zazor je i strah sad ući u kuću pa se Kačak pripeo uz prozor i sluša tužbalicu: I prevodi pjesmu:
“Poginuli su i Paun i Branko…” Stric i sinovac: “Paun se ubio revolverom, a Branko se ranjen držao dok je poginuo – oko njega su našli razbacana dvadeset i dva metka kresanika… Tužaljka se više ne čuje nego samo kako se ljulja kolijevka.” Dok se snebivaju da uđu tu crnu kuću čuju glas:
“Ako je na grobu zabranjeno, barem ovdje nema niko da nam brani…”
Tužbalica kao vješt pripovjedač, grob u kući, u pjesmi pretvara u karneval. Nadigrava smrt.
I nagovara strica Branka da sinovcu kupi svatove. U tom svadbenom ritualu najteže je izabrati starog svata:
“… il Jovana Poljanina
rad ponosa
zor junaka bez uzmaka

na kuću mu gavran pade
kjunom šljeme zatvorio
zadovijek…
Il Jagoša učitelja
zovi Branko
ostade mu škola prazna…
A za endju uz nevjestu,
uz nesreću,
uzmi Jevru Jagoševu
nesrećnicu –
đeca joj se poskitaše…
Uzmi Janka za barjaka
da predvodi tužno kolo,
Janko, oro…
A za kuma Svetozara
Jovanova
da vam društvo razveseli
i razigra…
zovi Maku Jankoovića
s Krnje Jele
da poigra i zapjeva
Maka soko…”

Iz ovih priča iznijedrili su se svi Lalićevi romani. Lado Tajović je junak iz ovih priča. I “Lelejska gora” je veliki lelek, unutarnji monolog, karnevalski podvig Lada Tajovića. Partizana, samotnika, desperadosa u velikoj igri s đavolom. U kolu s đavolom i s anđelima. Lado Tajović ili muška tužbalica, monada. “Lelejska gora” među deset najboljih jugoslovenskih romana druge polovine dvadesetog vijeka. Ili čovjek može, uvijek može više da podnese od onog što mu se čini, to bi za Lada Tajovića rekao veliki pjesnik Tomas Venclova. A preciznije: “da je i najgore što se može dogoditi ipak nešto manje od onog što se može podneti.”
Zametak romana “Lelejska gora” je i u priči “Dozivanje”. U toj priči Savo Batrićev ima dvojnika. Dvojnik je izveo Sava Batrićevog iz njegove jedine kuće, iz zemunice i spasio ga smrti. U finalu priče on sa jednog visa posmatra kako se digla cijela četnička Vinicka u hajku na njega i kako su bombama raznijeli njegovu kuću. U zemunici su našli hljeb Sava Batrića: “stizala (je) vojska iz potjere – oznojeni, namagarčeni, ljuti zato.”
I kraj priče kao fantastika realnosti: “… naprijed idu poverljivi, noseći u rancu hljeb nađen u zemunici. Kako stignu pred koju kuću tako traže domaćicu da iznese tepsiju za hljeb. Stanu – gledaju, ugađa li se hljeb što ga nose u tepsiju naredio im je Panto Sajčić da ne razminu nijednu kuću, ni njegovu – posumnjao je najzad u sve, pa i u svoje…”

Odakle potiče tu Lalićeva velika glad za pričom?

U Staračkim poslanicama – Epistolae Seniles Lalić se sjeća čuda iz djetinjstva:

“Čudno je bilo okomito brdo Klini, put niz selo, most preko rijeke, vodenica, vrbe što je zaklanjaju i praznina koja je otkriva iznenada. S te strane je odjednom naišla sama majka, zabrinuta. Lice joj je bljesnulo radošću što me vidi u igri s djecom… Otada je prošlo više od pola stoljeća…
Kad tu naiđem, makar i noću bez mjeseca, čini mi se da me obasjava drugo sunce – mjesčinasto, sjetno, sakriveno, osmjehnuto tiho sunce, ono od njenog osmijeha koji mi se ubrzo zatim ugasio. Ugasio se, ali je baš tu ostavio neki svoj odsjev koji još traje i privlači me, razvedri me i ohrabri: nije život tako strašan kao što izgleda po knjigama.

Mati Lalićeva umrla je kad je on imao četiri godine, tri i po. Njegove su priče, hodanje po mjesečini, do onog majčinog osmijeha… Ili: Vlado Jočić i ja bili smo u čudnom srodstvu… koje nema imena. Naše majke, Divna i Stana, umrle su od španskog gripa početkom jeseni 1918. istog dana, i sjutradan su sahranjene na seoskom groblju pod starim dudovima. Bilo je kao da ih je smrt … posestrila… ja sam imao nepune četiri godine, a Vlado samo dvije – ja sam nekako uobrazio… da sam mu stariji brat koji treba da ga vodi, čuva i štiti od opasnosti… Znam samo da sam malog Vlada, kad se sprema da zaplače, uspijevao da utješim pričajući mu priče. Nijesu to bile bajke iz knjige, nego moje lagarije… Nije mu smetalo ponavljanje, ni kad mojoj pažnji izmakne te neki od onih žrtvovanih koje sam negdje ranije pogubio, ustane i počne da stvara čuda…”

I Servantes je gubio magarca Sanča Panse, pa je to moglo da smeta univerzitetskim profesorima, ali Šeherazadi i meni nije.

Pričao je Lalić priče Vladu priče i dok su od Trepče do Berana išli u školu. Deset kolmetara do škole, i naabarot. Bilo je tu još i druge djece.

Pričao je Lalić priče i u kolašinskom zatvoru, preuzeo je da nadanje produži “i preko groba”: “U zatvoru, gdje su svakog dana po dva-tri izvodili na strijeljanje, a uveče je trebalo hrabriti, ili barem zabaviti one što su osuđeni na kratko čekanje, pa i sebe.”
Uspijevao je to Mihailo Lalić znaju to i Vlado Jočić, i Tadija Čemerkić, i Jovan Drobnjak, i Rade Bašić, i Lado Tajović, i Joka Baletić, i Đurđa Vlahović, Momčilo Nedić… Slušaju i “preko groba” priče Mihaila Lalića jer: sad, i vazda smrt fašizmu nikad neće umrijeti:

“A vi
da li možete
da svirate
nokturno na olukâ flauti.”
Lalić ili Majakovski ili ja:
“… i svuda gdje je bol – ja sam cio.”

PS: Ono no Komaći napisala je, davno, produženi haiku o ljubavi, o ljubavi od koje je veće samo prijateljstvo:

Misleći na nj
Zaspah, a on se namah
Preda mnom nađe.
Da znadoh da to beše san
Probudila se ne bih.”

Prijateljstvo, odanost gdje drug druga izdati ne htjede odvelo je partizane do pobjede. Evo scene ranjene Đine, sa znacima tifusa i Vučina u priči “Posljednje brdo”:
“To što ona ne jauče i ne vrišti znači da je najzad nekako naučila. Nije to teško naučiti – samo se zagrize donja usna i misli se na nešto drugo i šapuće se: sve je to ništa… Bol i neke ogrebotine. Једино је важно на свијету да неко може главу да заложи за другог.
Prijateljstvo kao fantastika u priči Mihaila Lalića:Neće da pusti, ni da ostavi stegnuo je zube i dalje vuče, a zato je i tamna šuma krenula odozdo u sretanje.
Sve je danas performans, prikazanje. Pa zašto onda ne bi u Crnoj Gori glumci, slikari, muzičari, pisci svake godine, neka to bude partizanska tradicija, podsjetili na ritual časne smrti Ljuba Čupića, Gojka Kruške, Đurđe Vlahović, Ruže Rip, Momčila Nedića…:

Ne smijemo ništa započeti
što bi narod viteštvu zažeglo
što bi svete kosti prađedovske
ogranulo, da u grob igraju.”

Gledaj likovnu čudesnost smrti mlade Joke Baletić. To je priča “Pred potjerom” i još jednom mala fusnota o tišini u toj priči. Tišina kao likovnost i kao žeđ: 

“Bješe dan mirni oktobarski – ne čuju se puške ni topovi… No kao da se zemlja rata zasitila i smirila. U tišini se čuje rijeka kako pjeva, u vrbljaku vodenica… Znao sam da to neće dugo potrajati. Selo je opet istaklo dimove i na livadi pasu krave. Четири овце прибиле се једна уз другу јер ни тишини не вјерују, beli konj se povukao u prikrajak da im ne smeta, šuma se privukla s mrljama žutila te kao da i ona uživa u mirovanju i na suncu.”

Ovo je prolog za likovnost časne smrti Joke Baletić. Mladu djevojku doveli su u zatvor u prnjama. Mislile su druge zatvorenice da će je voditi na Cetinje da joj sude pa su se pobrinule za čist veš, za prikladan kostim da se ne bruka pred pasjom sortom:

“A Marija zvana Njemica po tome što joj majka rodom iz Njemačke, dala joj je svoju venčanicu da je obuče jer se nije moglo naći ništa drugo. U toj vjenčanici je Joka Baletić izvedena na vješanje.” Veliki Poljak Stanislav Vitkijevič mi šapuće, iz svog samoubistva ne, vješanje, nego vjenčanje: “Vješala su za nju bila napravljena u varoši, nosio ih je Bago gluvi, pekar mirni, bezazleni ponosito – jer mu je to bilo prvi put u životu da radi nešto javno i veliko. Joka je van grada prevezena kolima malim, pratili su je Boško Agram, nekakav visoki žandarm Jevrema Šaulića i policajac zvani Gering. Sva trojica su imali na reverima velike značke s natpisom Smrt komunizmu.”

Te značke svjetle na reverima velike većine građanina Jugoslavije i to baš onih čiji su očevi, nezasluženo, od komunizma imali najviše koristi. Kao Bago pekar gluvi bezazleni. Ili Joka naspram svjetine kao vilenjak: “kad je izašla iz kola podizala je vezane ruke u znak pozdrava ili prkosa…”
I sad novi kadar:

“Gledale su je žene s kozama iz Trebjese i čudile se: Vješala, žandarmi, među njima visoka djevojka u bjeloj haljini do zemlje, blijeda, bijela kao vila maše nekom iza brda kao luda… Objesio ju je Šaban šinter. Konopac joj nije došao pod grlo no se zadržao ispod brade. Zbog toga se duže mučila i trzala, te haljinu zasukala. Milutin Jovanić piljar, svaštočinja, pljunuo ju je, vukao dolje, haljinu joj pocjepao da pokaže kako i on mrzi komuniste…

Šinter (i) piljari protiv gradske, gorske vile. Voda sve pamti:

“Mada je vodopad ućutkan
Davno
Njegovo ime
Kao da i sad huči.”
Huči, huči Sutjeska… Ili:
“Žbun posečen već za vatru
Počeo je da pupi.”

Ili:

“Kada zauvek odem
Nek budem, kao i Mesec
Sadrug vode.”

Mihailo Lalić i voda sve pamte.





Kraća verzija ovog eseja objavljena je u beogradskom Vremenu


via Ajfelov most

Objavi komentar Blogger

 
Top