DARKO CVIJETIĆ


O DRHTAVIM PRSTIMA ANE LARIN



Nacrt impresije o suvremenoj mladoj bosanskohercegovačkoj
kratkoj priči




       U eseju o pismu koje stiže na svoje odredište, Slavoj Žižek piše o
Nikolaju Buharinu, koji u Staljinovom kazamatu, u zloglasnoj Lubyanki,
čekajući strijeljanje 1937/1938. usporedno ispisuje knjigu o filozofiji,
marksističkoj dakako, knjigu o socijalizmu i kulturi, potom jedan roman,
knjigu stihova i pregršt pisama za svoju voljenu ženu Anu Larin.

Buharin je preko svojih čuvara sve slao Staljinu, htijući eto da zadivi velikog
Josifa Visarionoviča svojim briljantnim intelektom.

Staljin je napisane knjige sačuvao !
Nedavno su se pojavile na engleskom jeziku.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene, do dana današnjega.

Revnosna pisma koja je Nikolaj pisao ženi Ani Larinoj, u pauzama zapravo
između pisanja onoga što bi trebalo zadiviti Vođu, stigla su joj.
No, tek 1992.
Iz sovjetskih tajnih arhiva koje su se otvorile pri samoraspadanju.

Buharin je Ani pisao da je on nevažan, i da je jedino važna "velika sovjetska stvar",
koja je vječna, neshvatljiva i bezvremena.

Kada je Ana dobila pisma, točno na vrijeme, upravo je prestala postojati
"velika sovjetska stvar", i pismo je, slijedstveno svojoj vremenosti, isporučeno kako
valja, precizno i točno, najsigurnijom poštom.

U rukama starice Ane L. zadrhtala je nanovo objavljena nada, prodrhtala je volja
i moć, nanovo se ispisala istina.

Zimus sam čitao preko dvije stotine kratkih priča mladih bosanskohercegovačkih
autora, anonimnih, do trideset godina starosti, koji su svoje radove pod šifrom
poslali na natječaj dnevnog lista Oslobođenje.

To je pismo koje još ne zna definirati svoje odredište.
To se pismo još ni sebi nije probudilo, još ne zna artikulirati svoje razloge.
Nedostatak, kakav je recimo nepoznavanje sopstvene forme, toliko je vidljiv
da većina napisanog klizi van domena kratke priče i guši se u formi
srednjoškolskih pismenih sastava.

Ili je pismo plagiranje novinarskih radova s libidom pripovjednog ili recimo
pismene zadaće koje nalikuju crnim kronikama i želji da se impresionira učiteljica.

I to će pismo upućeno nekim Anama Larin, nekih četvrt stoljeća kasnije, govoriti
o nasilju u obiteljima u ime "velike sovjetske stvari", o siromašnima i ratom
poniženima, govorit će o tinejdžerskom tranzicijskom fatalizmu odgajanom u
militantnom duhu punom plitkog domoljublja i pervertirane religioznosti.

Najbolje priče imaju fini ironijski dodatak, imaju humornu distancu o impresioniranju
Vođe i vođinih pratitelja.
Najbolje priče razapinju licemjerje postratnih funeralija.
Najbolje priče čine pismo fino njedrenom boli.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene.

Ima Borges onu podjelu po kojoj postoje samo četiri teme koje književnost
beskrajno varira -
prva je o ratu vođenom zbog lijepe žene,
druga je o povratniku iz rata,
treća o čovjeku koji je ponio križ spasenja
i četvrta o potrazi za zlatnim runom.

Naše će pismo Ane Larine otvarati na laptopovima i telefonima, i pitanje je hoće li
pismo pojesti "veliku sovjetsku stvar" ili će pak svaka , pa i sovjetska stvar, uvijek iznova
obezvrijeđivati pisanje o sebi.

Zato je važno da se mlada bosanskohercegovačka književnost izvuče iz fabulizama
sapuničkih serija i inih tv banalnosti, da se oslobodi želje za dopadanjem sada, i da osvjesti
svoje odredište.Treba se možda složiti sa Sloterdijkom koji pjesnicima predlaže da pišu
po sopstvenoj koži.

Evo predlažem - čelo.

I prostor je malen, to čelo mislim, i prostor je dovoljno bolonosan.
I, najvažnije - nepalimsestan !

Uz rizik da ćemo naslove najboljih pjesama nalaziti po čelima,
ali sakrivene vojnim šljemovima i šapkama sa oznakama.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene.

Pismo naše još se piše.I pišu ga i Halid Bulić, Boris Lalić, Ernad Osmić, i tinta se sporo suši
dostavljena u psetarnike Lubyanke ili predgrađa Vareša, Sarajeva, Mostara, Gradiške, Dubice
ili Gradačca.
I bit će poslano, i netko će ga sačuvati.Možda baš on, neki Vođa, sačuvat će sve ono što ga je
trebalo impresionirati.
Odredište : treskavi prsti starice na dostavljenom rukopisu !
Potpuno prekasno.
Potpuno na vrijeme.
Jer ni velika sovjetska stvar nema drukčije vrijeme od ruku Ane Larine.

Naša velika tema povratnika iz rata stvrdula se u velika slova, e da bi zlatno runo ostalo
dovoljno daleko, svakoj pošti nedostavljivo.

Samo su pjesme izgubljene.
Nije ih ni Gulagotvorac sačuvao.
Nisu ni Ani L. došle.Izgubile se u velikim sovjetskim stvarima, u iščeznućima.

A ja volim eto misliti
kako ih upravo ispisujem.
Za svaku nenađenost.





BOSANSKA VILA, br. 65, Sarajevo,  2015.



Objavi komentar Blogger

 
Top