MILJENKO JERGOVIĆ


KARL OVE KNAUSGAARD

ŽIV UPISAN


Baka, kao i uvijek, sjedi na kuhinjskoj stolici, razgovara s unucima, smušena i mučaljiva, dok se pod njom na podu širi žuto-smeđa barica. Ovo se u prvom tomu “Moje borbe” nekoliko puta ponovi. Drugi pisac, onaj koji nije Knausgaard, spomenuo bi baku, stolicu i unuke, opisao bi njeno duševno stanje, ali prešutio bi žuto-smeđu baricu. Ili bi se, što je također čest stilsko-tematski zahvat, koncentrirao na žuto-smeđu baricu, opisivao je sve dok u čitatelju ne stvori osjećaj odvratnosti, čime bi, tom odvratnošću, ispunio jedan od ideala postmodernoga proznog eskapizma. U oba slučaja mogla bi to biti autobiografska proza, ili autofikcija, čija bi literarna vrijednost zavisila od autorskog talenta, od ideje i od izvedbe, ali bi pisac ostao zaštićen od posljedica ovakvog fikcionaliziranja. U prvom bi ga slučaju štitila činjenica da je prešutio drastični detalj: to da se baka nesvjesno pomokrila (ili tačnije: upišala). 

U drugom slučaju bio bi zaštićen pretjerivanjem. Publika bi prihvatila grotesku, kao što je prihvaća već nekoliko stotina godina, ili, možda, duže od dva tisućljeća, i uživala bi u svom gađenju, kao što se uživa u privlačno odvratnom okusu tartufa.

Knausgaard učini nešto treće: zapisuje žuto-smeđu baricu, koja se širi ispod bakine stolice, kao što bi zapisao i sve drugo važno. A ništa tog trenutka ne može biti tako važno, i tako strašno, kao to da se baka upišala. I ne samo da toga nije svjesna, nego ju više i nije briga. Riječ je o jednoj od onih okolnosti o kojima se ne govori ni u razgovoru s bližnjima. Književnost, međutim, jest (i) govor o onome o čemu se ne može govoriti, pisanje o onome o čemu se ne bi smjelo pisati. Karl Ove Knausgaard to čini na 3600 stranica “Moje borbe”, šestotomnoga romana koji u posljednje dvije godine obuzima zapadni svijet. Svih šest knjiga napisao je i objavio u manje od tri godine, između 2009. i 2011. Podatak koji se posvuda navodi, i koji, doista, jest zanimljiv: u Norveškoj, koja broji manje od pet milijuna stanovnika, “Moja borba” prodana je u 600.000 primjeraka.

Osim što taj podatak svjedoči o pismenosti u Norveškoj – pismeni se od nepismenih razlikuju ne po razaznavanju grafičkih znakova koji se nazivaju slovima, nego po čitanju knjiga, i to ne bilo kakvih knjiga – on pokazuje i dosad neevidentiranu potrebu suočenja s tuđom, a onda i vlastitom, intimom na način koji je radikalno drukčiji od načina tabloida.

Prvi tom “Moje borbe”, u izvanrednom srpskom prijevodu Radoša Kosovića, travnja 2015. objavljen je kod beogradske Booke, maloga, propulzivnog izdavača, koji urednički vodi Ivan Bevc. Tim povodom Beograd je, na najčudnijim divljim i službenim prostorima za oglašavanje, oblijepljen reklamnim plakatima s kojih nas napeto gleda norveški pisac. Rođen 1968. u Oslu, odrastao po norveškoj provinciji, urednik književnih časopisa, vlasnik i urednik male izdavačke kuće, Karl Ove Knausgaard je prije “Moje borbe” objavio dva vrlo hvaljena romana. Nakon njih slijedi “Moja borba”, koja je u Norveškoj izazvala oduševljenje i gnušanje, bijes, obiteljska odreknuća, ali i određenu zbunjenost, koja će se, zatim, širiti svijetom, proizvodeći zablude i pogrešne indikacije o piscu. Recimo, ništa nije toliko pogrešno kao Knausgaardova usporedba s Marcelom Proustom, koja je potekla iz britanskih novina. Knausgaard ima veze s Proustom koliko i okus staračke mokraće s okusom slavnih madlenica.

Knausgaard ne ispisuje monumentalnu autobiografiju, kao što mu se pripisuje. Nije to umilna autofikcija na temu porodičnih i društvenih trauma. On, naprosto, piše roman o – iskustvu. Roman o doživljenom životu, koji se razlikuje od svakoga drugog života. Već se devedesetak godina širi profesorsko vjerovanje o kraju umjetnosti, o tome da su već sve forme potrošene, svi eksperimenti dovršeni, sve glazbe su skladane, te slijede samo ponavljanja. Zato ne treba čitati nove, ili ne daj Bože domaće pisce, jer su Tolstoj, Mann i Joyce već kazali što se trebalo reći. Ne ulazeći uopće u pitanja forme, u to je li mrtav roman kao konstrukcija, i je li moguća i potrebna ljepota u glazbi, vrijedilo bi se samo vratiti jedinstvenom čovjekovom životnom iskustvu. Onome što je, dakle, i neponovljivo, i nedovršivo, jer postoji u milijardama milijardi mogućih varijacija. Ne samo da je nemoguće dvaput odživjeti isti život, nego je nemoguće dvjema ljudskim jedinkama da dožive jedan isti životni trenutak.

Zato umjetnost, s naglaskom na naraciju, ne poznaje granicu ni kraj. Pritom, nad bezbrojnim varijacijama osobnih iskustava lebdi jednaki bezbroj društvenih varijacija, mijena, transformacija, koje, kao i osobna iskustva, uspijeva fiksirati samo umjetnost (književnost, film, teatar, ali i glazba, slikarstvo, fotografija…).

Karl Ove Knausgaard “Mojom borbom” privodi kraju katedarske pripovijesti o kraju umjetnosti. Ali i svršava sa svakim književnim eklekticizmom. Njegovo književno iskustvo totalno je i totalitarno. Piše kao prvi i posljednji čovjek u povijesti, ali ne onaj koji zatvara krug. S “Mojom borbom” se, suprotno tome, otvara jedan književni kontinent. Ovim romanom otkriva se nova Amerika, koja je, možda, i ranije bila otkrivena, ali vijest o tome nije stigla do ljudi.

Knjiga kreće jednim od ljepših početaka. I u tome je Knausgaard vrlo tradicionalan, ali i samosvjestan pisac. “Srcu je život jednostavan: kuca koliko može.” Na ljepoti ove rečenice najprije valja čestitati Radošu Kosoviću, srpskom skandinavistu, rođenom 1984, jer bi dovoljno bilo izmaknuti ili premjestiti veznik, nanizati drukčiji red riječi, odrveniti rečenicu, izgubiti ritam, a sa ritmom i smisao. Kako je u prvoj rečenici poveo računa o ritmu i smislu, nudeći Knaugardovom umijeću svu širinu vlastitog jezika, tako je prvi tom “Moje borbe” vodio sve do kraja. Knausgaard nije autobiografist, pisac knjige iz ogledala, nego je pjesnik proze. Osim što zna čemu služi ona žuto-smeđa barica ispod bakine stolice, on je umije ispisati s potpunim tragičnim pouzdanjem, kao vrlo kratak, gladan stih. Prvi tom donosi 455 stranica, ali u svakom trenutku ostavlja dojam vrlo kratkog književnog teksta. Haiku od života.

Knausgaard uspostavlja vlastite dramaturške i formalne okvire, koji ne slijede potrebe ni zahtjeve žanra. Velikom pripovjedaču nisu potrebni ni forma ni žanr, ne trebaju mu skele da se po njima vere na vrh građevine. S formalne strane ovo je, dakle, disbalansirana knjiga. Govoreći kretenskim jezikom hrvatske književne kritike: neki su dijelovi (nepotrebno) predugi, drugi su (nepotrebno) prekratki. Riječi u zagradama su, naravno, nepotrebne, kao što je i konstatacija netačna. Ništa nije ni prekratko ni predugo, nego je onako kako treba biti u priči čija forma nije akademska, i koja se sva drži na unutrašnjem, pjesničkom ritmu, za koji čitatelj može, a i ne mora imati sluha. Ali pitanje sluha je njegovo, a ne Knausgaardovo, kao što je njegovo, a ne Brahmsovo, Bachovo, Mahlerovo…

Na rečenicu kojom se ulazi u roman – “Srcu je život jednostavan: kuca koliko može” – nastavlja se koja tisuća riječi eseja o fiziološkim aspektima smrti. “Pre ili kasnije, jednoga dana, taj ritmični pokret zaustavlja se sam od sebe i krv poteče ka najnižoj tački u telu, gde se skuplja u nekom udubljenju, spolja vidljiva kao tamna i vlažna fleka na sve bleđoj koži, dok temperatura pada, udovi se krute i creva prazne…” Potom slijedi djetinjstvo, obilježeno hladnim odnosom s ocem, i nekoliko stotina stranica o tjednu po očevoj smrti, kada je dječak već odavno odrastao čovjek. Dok pripovijeda o djetinjstvu Knausgaard zvuči gotovo konvencionalno. Djetinja doba su odavno dovršena književna konvencija. Djetinjstvo je sonet. Očeva smrt veličanstveni je kontrapunkt svakoj konvenciji. Rečenica s kojom završava prvi tom: “A smrt, koju sam oduvek posmatrao kao najvažniju veličinu u životu, tamna, privlačna, nije bila ništa drugo do cev koja procuri, grana koja se slomi na vetru, jakna koja sklizne s ofingera i padne na pod.”

Knjiga teče od trenutka kad srce prestaje kucati do trenutka u kojem se konstatira smrt. Genijalna knjiga, rekao bih, kada bi ta riječ još nešto značila. Jebena knjiga.



http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/karl-ove-knausgaard-ziv-upisan/






SARAJEVO


Kada je umro djed kupljen je grob za dvoje
A grobar je pitao tugujuće kakvu da za njega
Kopaju jamu: plitku jer nećemo više mrijeti
Ili
duboku da nad njim jednom može
Još jedan mrtav leći. Četrnaest godina zatim
Došao je red kraj djeda da kao u krevet bračni
Legne baka. A grobar onaj isti ili drugi od njega mlađi
T
ugujuće kojih bȋ za jednu manje pita
Kakvu da sada kopaju jamu: plitku jer više nas neće
Mrtvih biti
ili duboku da nad bakom može
Još jedan mrtav leći. I opet govore isto
Duboka neka je jama ljutiti kao da kažu
Naš ovaj je grad pa neka u našim je
Grobovima uvijek mjesta. Dvadeset i šest godina
prođe dvadeset i šest godina i jedan cijeli rat
Kad treći pita grobar jesu li njih dvoje u dubok legli kop
Jer ako nisu za majku mi treba novi grob
Hvalih u sebi mudrost i vjeru živih koji su
Dubok iskali grob prije nego što u nj popadahu mrtvi
Majku su polegli plitko na oca
Jer otac joj duže leži pa će mu ona
Lakše pasti.
Ostalo još jedno je mjesto
Ali živih nas nema više u gradu koji je bio naš
U grobovima viška je mjesta a našim se sobama pustim
Kao iz groba glasovi čuju s drugoga kraja svijeta
Kopajte plitko kopajte plitko kopajte plitko
Nema nas i neće nas biti nikada više





 http://www.jergovic.com/ajfelov-most/sarajevo-2/


Objavi komentar Blogger

 
Top