DARKO CVIJETIĆ


UTOPILE MI SE KOŠNICE


Utopile mi se košnice
Dvadesetšest košnica
U prosekturi bolnice po podu curi sigurno ne ciklin sok i
Sigurno ne iz prepune vaze s cvijećem

I kunići mi se podavili
Svih sedam
Ništa nisam spasio od toliko Drine u kući

Oca devedesetgodišnjeg partizana s
Neretve – voda u krevetu zadavila
I sad
Na pod mu kaplje iz nosa u prosekturi

Pčele se daveći lijepile za zidove sobe
Kao kabalički nizovi

Imam i sina kojeg je pravi otac Bošnjak
Pred strijeljanje sakrio pod grane u voćnjaku

Sad mu dvadesetri i zimus na
Bogojavljenje isplivao
Krst časni i pop mu mokrom dao vino kuhano
Krije da je obrezan i krišom plače
Iza teretane

Utopile nam se košnice



(MY BEEHIVES HAVE DROWNED

My beehives have drowned
Twenty six of them
Hospital pathology floor is soaked, surely not by beet root juice and
Surely not from the overfilled flower vase

My rabbits drowned as well
All seven of them
I saved nothing from all the Drina in the house

Father, ninety years old partisan from
Neretva -  choaked in bed by water
And now
To the floor it drips from his nose in the pathology

Bees glued themselves on to the room walls, drowning
Forming Cabala's string

I also have a son whom his true father, Bosniac
Hid under the orchard branches before execution

He is twenty three now and last winter on the
Epiphany he swam first
To the Cross and the priest gave him, wet, mulled wine
He hides he is circumcised and cries, hidden
Behind the gym

Our beehives have drowned)


na engleski prepjevao Đorđe Bilbija





LOLINA MATER


Poslijepodne kad se ugasila i prestala pjevušiti dok veze Vilerov goblen, nebesa se na goblenu skvrčila u blijedobijeli bod vune, nad srne što jezero piju brzo se spustila lovčeva noć, poput posjekotine rašila se šuma iza, i zid na kojem leži otresao ga sa sebe, odmah do partizanskih spomenica za poubijane sinove. Igle se ohladile od njezinih ruku, idući po pisma.





U PRITISKU DUBOKOG ZARANJANJA


Vidim već četvrt stoljeća oko sebe oči koje nikada ne gledaju iznutra. Oči su to većinom plave od netremičnog pogleda na zastave, oči koje nikada nisu zelene od algi na dnu sebenutrine. Jer da bi se gledalo iznutra, da bi se strugalo dno svoje, treba najprije izdržati pritisak dubokog zaranjanja a ne rasuti se pred viđenjem da je dno prazno, muljevito i bezrudno.
Kada sam u jesen 1993. pozvan da budem glumac u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, vidio sam iz gledališta kako radnici unose namještaj upravo s kamiona.
Prepoznao sam opljačkan stol i fotelju iz stana ujaka Ante.
I otišao sam iz tog pozorišta. Iz tog gledališta.
Kasnije, oh sada, vidio sam predstavu s glumcima, foteljom i stolom.
Na dnu, Gorkog.

Objavi komentar Blogger

 
Top