DARKO CVIJETIĆ




KORINĆANIMA: GEVGELIA, VLAKOVI


Psi se drže za lance – obeshrabruju kućice. U svim dokumentima finiša, žrtve miruju kao na Musilovim opisima vode. SMS vijest o nađenosti kosti ruke davno strijeljanog, ode do Amerike i vrati se u matični ured na ispis. Dužinom breze šuma se brinula o rani na licu, tu pored pruge. Golublje utrobe melju zrna ili kako već ratni veterani zamišljaju generalske razgovore. Automobilski retrovizor u taksiju nosi dogođene slike i na njima zanjihan krst. Afričkom dječaku na dlan, kikava mater lijepi naprošen sir, u parku, kod stanice. Domovina, zabršljani se oko vrata i uđe u uši. Pomičem se u tuđem sjećanju umorno, popravljam kosu. Nebotrbuščić topao, bubri. U pazuhu herojeve biste roje se pčele. Kroz naprsline na svijetu dolaze nova djeca, i med se nađe u herojima.





O MOJEM KREMIRANOM UJAKU


Sol naudi vjetru tamneći.U opisu nišanjenja ušparavaju se slova na papiru i glatkim površinama. Iza pritvorenih vrata nestaju pozivi na verandu. Popijeno mlijeko opet namjerava kipjeti. Srne s ruba šume stvarno ugaze u jezero na goblenu tvoje majke. U puno ptica ima tako čuvanog prostora, preletjelosti nad zemljom. Potom te hrapavosti: djevojčice igraju školice granati na oku.
Okrene se zemlja i mrtvima glave ostanu na osunčanoj strani.
U usmenost još samo mogu se zavući nerimovane riječi.

Objavi komentar Blogger

 
Top