Odvratnost, Mile Stojić

                                                                                

MILE STOJIĆ


ODVRATNOST



Mladi obrazovani ljudi neosjetno napuštaju zemlju, a političari to komentiraju cinizmom – neka idu, misle da će im tamo biti bolje. Jedan je bivši predsjednik federalne vlade fenomen odlaska mladih stručnjaka u Zapadnu Europu prokomentirao ovako: "Pa dobro je da imamo mnogo naših po Londonu i Amsterdamu, da se imamo kome javiti kad otputujemo onamo. Ja u tome ne vidim ništa loše."


Koncem travnja u Javnoj ustanovi "Djeca Sarajeva" bakterijom salmonela otrovano je gotovo stotinu mališana, ali vijest gotovo nikoga nije pretjerano uzbudila. Javašluk i nemar, nehigijena i prljavština postali su toliko svakodnevna pojava da ljudi, na vijest o pomoru mlade genaracije, zbog kojega bi u svakoj civiliziranoj državi morala pasti vlada, samo sliježu ramenima. Etika tranzicije je neodgovornost, a estetika kič. Već pune dvije godine vrata Zemaljskog muzeja, te fundamentalne kulturne institucije, zakovana su daskama, dok posvuda oko nas rastu ružne građevine, trgovački centri i mallovi, čineći od grada divovsku cirkusku šatru. Živimo u svijetu ružnoće, u kome se neprestano gazi ljudsko dostojanstvo, gdje se sustavno guši osjećaj za lijepo, a ustoličuju nove"vrijednosti", utemeljene na multipliciranju bofla, sve s ciljem lake zarade.

Televizije, koje niču svaki dan kao gljive poslije kiše, emitiraju dosadne i beskrajno glupe političke emisije na temu nedorečenih članaka Daytonskog sporazuma, koje ionako nitko nije pročitao. Nakon toga slijede trivijalne domaće sapunice, pa talk show u kome lokalne zvijezde oponašaju svjetski glamour, pa red turbofolka, pa opet isto ukrug. A u pauzama reklamiranje čudotvornih pilula koja liječe sve bolesti i kozmetike koja od starca začas učini mladića. Odsustvo bilo kakvih kriterija omogućava trenutačnu slavu čaršijskim pumpadžijama magle, koji stalno ističu da smo duhovna prijestolnica Europe, a znaju da smo zadnja vukoj****a na kraju svijeta. Novi kulturtregeri i duhovni gaulajteri ne prestaju rogoboriti o nekakvoj stoljetnoj kulturnoj superiornosti, dok je petina stanovništva zemlje i dalje elementarno nepismena.
Printani mediji u zemlji gotovo da i ne postoje, a ono što nazivamo novinama sredstva su u rukama mafijaških bosova, koja iz dana u dan otkrivaju kriminalne afere, da bi zataškali vlastite mutne poslove.
Kriminal i pornografija preplavili su te "najtiražnije" medije, u kojima je uzaludno tražiti suvislu reportažu, kompetentnu analizu, ili literarni feljton, ali zato u izobilju ima izvještaja o seks-aferama u domaćem noveau riche, društvu novonastalih bogataša i skorojevića. Po medijima se vrte i komentiraju filmovi u kojima zadrigli starci opće s maloljetnicama, ili se surovo zadire u privatnost estradnih starleta. Dok internetom kruži video u kojem dvojica muškaraca siluju jednu drogiranu manekenku, crk­veni oci umuju o katoličkoj strukturi nacije. Pod utjecajem televizijskih realityja mlade djevojke se na ulici odijevaju i šminkaju kao prostitutke.
S druge strane, nacionalističko se afirmira kao nacionalno, a religijsko je supstituirano klerikalnim. U tom kriminalnom i pornografskom galimatijasu metastazira hipokrizija, kao društveni model.
Okorjeli kriminalci se smatraju uspješnim ljudima, a predstavnici vjerskih institucija javno truju generacije pogubnom isključivoš­ću. Nikad se više nije govorilo i pisalo o Bogu a nikad se manje nisu poštovale božanske zapovijedi. Pjesnik Ahmed Burić lucidno primjećuje: "vjerske zajednice se ponašaju tako kao da imaju najmanje tri boga u Bosni i Hercegovini, ali da je ‚pravi’ samo onaj njihov. Neki od vjerskih velikodostojnika su se pokazali fantastičnim sljedbenicima tog nauka: izgradili su sebi dvorce, palače, voze najskuplje automobile, imaju skupu pratnju. I propovijedaju siromaštvo."

Umorni od ratnih trauma, ljudi više ne reagiraju na prostotu i rugobu posvuda oko nas. Važno je da se ne puca, uobičajeni je odgovor dvadeset godina nakon rata, jer političari još uvijek vitlaju zastavama ratničkih boja. A puca se i ubija posvuda – po zadimljenim kafićima, večernjim ulicama, bračnim ložnicama, obiteljskim dernecima. Suprug nožem usmrtio ženu, maloljetnik prostrijelio majku revolverom, povratnik izgorio u zapaljenoj kući – to su naslovi koji dominiraju u novinskim izdanjima. Nogometni derbiji u znaku su homofobije i čiste vulgarnosti, na nadvožnjaku ispisana parola koja traži smrt homoseksualcima, na javnim mjestima ističu se nacistički simboli, trgovci opojnim drogama časte se kao ugledni građani. U beogradskom vodovodu otkriveni su tragovi urina, piše ugledni srpski pisac Svetislav Basara, ali nikoga za to nije briga, jer ljudi računaju s tim da moraju živjeti u brlogu.

Srednja klasa je uništena. Poznajem strojarskoga inženjera, eksperta u vojnoj industriji, koji je prije rata konstruirao borbene zrakoplove, a koji sad na jednom imanju u okolici Sarajeva pravi kotlove za pečenje rakije. Radnici propale i opljačkane tvornice u Tuzli, nakon uzaludnih štrajkova, pokušali su masovno iseljenje iz zemlje, ali su vraćeni već s hrvatske granice. Iako rade u ponižavajućim uvjetima, ljudi se tješe da imaju kakav takav posao, jer više je onih kojima je gore. Mladi obrazovani ljudi neosjetno napuštaju zemlju, a političari to komentiraju cinizmom – neka idu, misle da će im tamo biti bolje. Jedan je bivši predsjednik federalne vlade fenomen odlaska mladih stručnjaka u Zapadnu Europu prokomentirao ovako: "Pa dobro je da imamo mnogo naših po Londonu i Amsterdamu, da se imamo kome javiti kad otputujemo onamo. Ja u tome ne vidim ništa loše."

Više od pola godine nakon izbora novouspostavljena nacionalistička vlast nije se konstituirala. Problem je, dakako, u preostalim tvrtkama u društvenom vlasništvu, zlatnim kokama, koje se shvaćaju kao izborni plijen. Lopovi kliču: "Drž’te lopova!", a najavljivane reforme više nitko i ne spominje. Umjesto toga veličaju se izgubljene povijesne bitke, jer na Balkanu ratovi počinju često, a ne završavaju nikada. Veličaju se kvislinzi i narodni izdajnici, rehabilitiraju se četnički i ustaški koljači. S druge strane, jugonostalgija cvate u svim južnoslavenskim državama, jer su ljudi uvidjeli da je priča o zlatnim kašikama koje će stići u demokraciji bila prijesna laž. Zaboravlja se sve ono ružno iz bivšeg života, jer takva je ćud nostalgičara. Ljudskost je ponižena na svakom koraku, od obiteljskih odnosa, do javnih prostora, posvuda cvatu teorije zavjera, a nikad nismo sigurni hoće li nam nervozni konobar pljunuti u juhu. Ulice su zakrčene polovnim automobilima, ali i luksuznim terencima, koji zaustave promet, dok njihovi vlasnici ležerno ćaskaju s prolaznicima.

Takvo stanje Czesław Miłosz u svome Abecedariju (Laguna, Beograd, 2014) naziva odvratnoš­ću, a opisuje ga kroz sljedeću zgodu. Na željezničkoj postaji u bifeu, ručao je čovjek koji se po odjeći i ponašanju izdvajao iz okruženja i najvjerojatnije je pripadao predratnoj inteligenciji. Privukao je na sebe pažnju nekoliko huligana koji su sjedili u restoranu. Sjeli su za njegov stol, počeli mu se rugati i, naposljetku mu pljuvati u juhu. Čovjek se uopće nije branio i nije pokušavao otjerati nasilnike. To je potrajalo. Naglo je izvadio revolver iz džepa, stavio cijev u usta i ubio se. To što ga je snašlo bilo je očito posljednja kap, koja je prelila čašu muka nanijetih mu razuzdanošću i odvratnošću. Sigurno je bio suptilan i odgojen u pitomoj sredini, ona ga je dobro štitila od brutalne stvarnosti koju su narodne mase prihvaćale kao običnu. Umjesto da dalje sudjeluje u diktaturi gadosti, više je volio umrijeti.



Izvor - Svjetlo riječi