DARKO CVIJETIĆ


PRAŠINA U CRTI KOJA SE POVLAČI



Vrli Barthes je pominjao tri vrste čitanja -
ono koje se dovršava u užitku što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i poništava svakovrsnu čekaonicu, i ono koje zaziva želju za pisanjem.
Erotično, lovačko i inicijacijsko.
Ima i drugih čitanja, u snu, vrtlarenju, borbi, samopoučavanju, krvarini...
No, mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti - predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija - nasiljem - koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju.
Radenko i ja smo 2008. zajedno režirali predstavu "Karolina Nojber".
Kad sam od njega, za vrijeme rata kupio pištolj, kazao sam mu - čuješ, sramota je za pjesnika nemati pištolj - za sebe.
Preostati kao svoj neroditelj, siroče zaraslosti svojega komada zemlje.
Raslo se; zaraslo se.
Lovačko se pribiljojedilo.
Svakoj gravuri, slijedi gravuravanje među rođenim crtama.
Oči u tekstu napuštaju kopove, kao aritmija topljenja pahulje - nama nečujno cvrčanje pred nestanuće.
I više se ne čita.
Melankolični diktando se zamorio.
Više se i ne piše.

I tom je pištolju puno samlje, otkad je razjapljen u nepucanost iz sebe.






DRUGA SLIKA, ČEBUTIKIN SAM


 
Prošle smo godine, četrnaeste, u ovo doba, Radenko i ja dramaturški obrađivali Čehovljeve TRI SESTRE, i razdrhtavali Čebutikinove riječi o smrti - "sve se to samo tako čini...nas nema, ničega nema na svijetu, mi ne postojimo nego se samo čini da postojimo...I, zar nije svejedno?"
Radenko je predložio da ih stavimo na sami početak. Da njima otvorimo predstavu.
"O, da mi je ne postojati! (Plače)"
Tim su putem riječi Čebutikinove došle na ulazni rub predstave TRI SESTRE.
Potom je Radenko dobio rak na plućima. I umro.
Tako je jednom i Čebutikin; taj isti.I Čehov isto tako, dabome.
I svejedno što su ostavljali riječi gdje jesu.
Samo još u proliveno vino, uspije da se uvuče i sakrije usutost u čokot.

Objavi komentar Blogger

 
Top