MARIO KOPIĆ

(intervju - razgovarala Mia Njavro)


NEMA VELIKE UMJETNOSTI KOJU NIJE POSVETIO ŽIVOT




– Dopustite da vam odmah na početku priznam kako nisam lako pristao na ovaj intervju. Naime, načelno izbjegavam intervjue i mislim ih i dalje izbjegavati. Nije posrijedi mušičavost i neučtivost. Intervjui mi jednostavno idu na živce jer vidim da se među ljudima kulture sve više širi narcizam, želja za ogledanjem u zrcalu medija – počinje razgovor za DuList dubrovački priznati filozof, prevoditelj, publicist… Mario Kopić.

No, kako i sam ističe u nastavku odgovora, svoje pisanje razumije ‘prije svega i iznad svega kao služenje samoj stvari’, a povod ovog razgovora upravo je – njegov rad. Njegova nova knjiga koja uskoro izlazi, a kako će autor kazati u nastavku razgovora, ‘nisam važan ja, nego stvari koje, s više ili manje uspjeha, nastojim artikulirati u svojim knjigama, stvari koje imaju značenje i vrijednost samo ako se u njima netko drugi može prepoznati’. U tom svjetlu odgovorio je na nekoliko pitanja vezanih za knjigu koja će uskoro ugledati svjetlo dana, ‘Prozori – ogledi o umjetnosti’…

Na koji način je nastajala Vaša knjiga? Čemu ste je posvetili, odnosno, koja je okosnica knjige?
 
Moja knjiga Prozori zbirka je filozofskih ogleda o umjetnosti namijenjenih prije svega ukazati na odlučni status umjetnosti, odlučni u ontološkom smislu. Umjetnost je, naime, jedini način kako se bivstvovanje kao bivstvovanje simbolički raskriva. U tom i takvom značenju umjetnost se danas prečesto istiskuje ili pretvara u nešto što u svojoj biti nije. Umjetnost se danas pretvara u igru za odraslu djecu, u nizanje domislica ili čak oblik političkog aktivizma. A umjetnost kao umjetnost, pokraj pojednostavljujućeg zrcaljenja svijeta, izražava upravo njegovu drugost, odsutnost, prazninu, ništinu. Umjetnost kao umjetnost svjedoči o nezacjeljivoj rani svijeta. To se zbiva u jeziku, u slici ili zvuku koji nam ništa ne priopćuju, koji nam ništa ne pripovijedaju, koji nas ne informiraju, nego umjetnost jednostavno svjedoči to tajanstveno, koje je ujedno radikalna konkretnost, što jesmo i po čemu jesmo to što jesmo.

Pišete cijelo vrijeme, pripremate li još štogod?
 
Da, više je novih knjiga u nacrtu na raznim stranama svijeta. Mogu vam reći da me moj povijesni prostor i vrijeme veseli. Putujem kroz vremena gotovo svaki dan, a to je uvijek putovanje ovdje i sada. Je li se ljubitelj knjiga i glazbe mogao roditi u boljem vremenu? Čini mi se da nikada ne smijemo izgubiti zahvalnost i radost da nam je dano nekoliko trenutaka proživjeti tu ljudsku avanturu sa svim njezinim stiskama i teškoćama. I ne smijemo izgubiti zahvalnost da nam je dano preživjeti samo nekoliko trenutaka. Mnoge moje knjige dakako imaju i političku konotaciju, one su na svoj način iskaz koji se odaziva na naše ovdje i sada. Uostalom, bolje napisati nekoliko prokletstava nego gubiti vrijeme na svagda ista lica, prazne riječi i niske strasti. Nisam kulturni pesimist, nego čovjek koji voli život. No za onu pravu ljubav, za pravi odnos prema životu bitno je da čovjek ne zaboravlja na vlastitu smrtnost, krhkost, na svoju konačnost. U značajnom smislu su Prozori filozofija radikalne konačnosti. Paradoks je u tome da me misao o vlastitoj konačnosti, misao o smrti ne osuđuje na pesimizam i kuknjavu, nego me oslobađa za ono što život jest i za ono što je u njemu čudesno i čudno.

Vaša prva knjiga pričala je ‘o mjestu umjet­ nosti u našem vremenu’. Što nam sada donosite?
 
Prozori – ogledi o umjetnosti nošeni su prije svega uvidom da se umjetnost ne iscrpljuje u svojoj dimenziji umijeća, umješnosti, u svom tehničkom aspektu. Nema velike umjetnosti koju nije posvetio život. Ono umjetničko umjetnosti prepoznaje se u času kad umjetnost postane simbol transcendencije, kad izražava iskustvo skrovitosti, odnosno tajne. Tu se zbiva izlazak iz tehnike, izlazak što ga možemo pratiti od arhajskih umjetnosti, preko grčko-rimske i kršćanske umjetnosti do samog praga novoga vijeka. Tu se umjetnost oslanja na slutnju da su korijeni svih stvari u drugom i različitom, da nas sve tek čeka i da je zato simbolički iskazivo. Velika umjetnost našeg vremena jest ustrajavanje u umjetničkom, u polju što ga je otvorilo iskustvo transcendencije, no ustrajavanje koje je izgubilo svoj nepredmetni ”predmet”. I zato tu umjetnost postaje odista nešto dramatično, postaje iskustvo epohalne krize. Umjetnost gubi svoju izvornu komunikativnost. No i ta umjetnost našeg vremena je obilježena svojim izvorom. Netehnička umjetnost u trećem tisućljeću, ukoliko dođe do svog duhovnog dovršenja, bit će osamljena, zaboravljena, neznana. Bit će umjetnost samoće. Ali će biti. Zato nam nije potrebna nikakva nostalgija. Sve je još pred nama.

Što je danas identitet Dubrovnika? Ima li ga uopće?
 
Prije svega ne volim lamentacije, ne volim kalimerovski stav koji je tako često karakterističan i za dubrovačke, tradicionalizmu sklone intelektualce. Takav stav izvire iz nerazumijevanja prostora slobode u kojem današnja kultura mora živjeti. U njemu, u tom prostoru slobode, moraju biti mogući i različiti eksperimenti besmislenosti, što ne znači da ih moramo posebno podupirati. Čim prostor slobode nastojimo zatvoriti bilo kakvim mjerama, žrtvujemo straho-poštovanje pred zbiljnošću. A pod tim straho-poštovanjem mislim sveto kao tajnu koja pobuđuje strah, ali nas ujedno i privlači. Dakako, stvaranje prave, trajne kulture povezano je s temeljnom egzistencijalnom ozbiljnošću koja se svagda nepredvidivo rađa unutar tog prostora i autonomno nadilazi svaku razularenost. Svi eksperimenti sa smislom i besmislom jesu eksperimenti u mraku. Zato nema recepta kako spriječiti anomalije. Židovski učitelji su učili da je prvo načelo razumijevanja Talmuda: tko hoće biti u zabludi, neka bude u zabludi.

Na koji način se Dubrovnik (i može li se uopće) promijeniti?
 
Sve veliko u europskoj kulturi, od Heraklita do Erazma, od stoika do Kanta i Derride, od Bazilija Velikog do Shakespearea i Becketta, u određenom je smislu neposredan nasljednik kulture iskrenosti i njezinog etosa. Ranjenosti Tajnom, otkrivenosti prema sebi i drugome. Zato su mi nezanimljivi i čak odbojni mnogi fenomeni koji slove kao mjerodavan izražaj današnje kulture, od naklapanja tzv. kulturalnih teoretičara do pretencioznih teatarskih cirkusa, od praznoće poeta do pseudopronicljivih intelektualno-tabloidnih kolumna. Jer zajednička im je upravo kultura blefiranja: odbojni su mi kao mudrovanje, projiciranje, kreiranje, formuliranje, misaono artikuliranje, koje taji svoj nastanak u praznini neznanja i specifičnosti svojega mjesta odakle govore. Takva kultura sa sofisticiranom pojmovnošću ili umjetničkom tehnikom pretvara se da zna, premda u sebi zna da ne zna, pravi se da može objasniti, premda u dubini zna da za to nije kadra. Blefira. Kao takva je atavizam, beskonačna duhovna regresija. No u svjetlu kulture iskrenosti nije upitna samo duhovna supstancija te kulture, njezina plitkoća, jer je i ”ćudoredna”, premda intelektualno i kreativno manje prodorna, ”katolička” ili ”desna kultura”, društvo domobranskih ili lokal-patriotskih nostalgičara, strukturno ukorijenjena u srodnom kreveljenju.
Priznatost i društvena eksponiranost spomenutih kulturnih pojava – narodna ili međunarodna, na toj je razini posve svejedno – utemeljena je isključivo na sprezi s vlašću. Hroma je i slijepa svaka kultura koja zlorabi vlastodržačko izbjegavanje slobode za afirmaciju svojeg viđenja. Zato treba nemilosrdno raskrinkavati perverzni nihilizam kulture koju tove državni proračun, ministrova ili ministričina desnica ili ljevica i hvale medijski intelektualci koji se daju kupiti za ulaznicu.

Ne može Vas se lako vidjeti na kulturnim događanjima u Dubrovniku.
 
Dobro ste uočili, ne participiram u kulturnom životu Dubrovnika. Živim odmaknuto. I tu svoju odmaknutost smatram privilegijem, poklonom – premda je izbor.

Na koji način promatrate Igre, odnosno, što su Igre kao okosnica kulture Dubrovnika, postale?
 
Na žalost, nemam vam ništa pametno reći o Dubrovačkim ljetnim igrama. No mogu vam ponoviti da državni poticaj nije stvorio nijednu originalnu, veliku i prodornu zamisao, nije nikada stvorio kulturu koja bi stajala na zdravim nogama. Nemoguće je stvarati istinsku kulturu na državnim jaslama. Ako te državna ruka hrani, uzalud si umišljaš da si “slobodni umjetnik” ili čak “alternativac” – s gubitkom ekonomske slobode i materijalne neovisnosti gubiš neminovno i svoju duhovnu slobodu i neovisnost. A bez duhovne slobode, nema ni one iskrenosti prema sebi, prijeko potrebne za nastajanje bilo čega velikog u kulturi. Nakon raspada Jugoslavije nadao sam se da nećemo više morati čitati državne pisce. Nakon raspada komunizma nadao sam se da nećemo morati više gledati titoističke festivale. No neću se žaliti nad intelektualnom i duhovnom banauzijom, ništa gora nije sadašnja od prethodne. Naposljetku, to nije najgore. I kolektivno iskustvo prijašnjeg stoljeća uči nas da je sloboda u društvu dragocjena, da i cijena demokracije za nju nije previsoka. Tihi zakutci i dalje ostaju. Postoji svijet čiste umjetnosti i čistog mišljenja, istinske slobode. Postoji.



Razgovarala: Mia Njavro



(Izvor: DuList, Dubrovnik, 2. VIII 2015.)

Objavi komentar Blogger

 
Top