IVAN LOVRENOVIĆ



PRST PRO TOTO


Čemu su to prisustvovali jajački katolici u prošlu subotu na svečanoj misi koju je u kripti obnovljene crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije služio kardinal Vinko Puljić uz „koncelebriranje trideset svećenika i sudjelovanje velikoga broja redovnica, bogoslova, vjernika jajačke župe i uvaženih gostiju među kojima i hrvatski kipar Kuzma Kovačić“, kada su, kaže ta crkvena vijest, po prvi put nakon 552 godine u Jajcu izložene moći sv. Luke Evanđelista? Događaju koji će ih duhovno uzdignuti i učvrstiti u vjeri, onako kako su svetačke kosti optočene srebrom, zlatom i dragim kamenom činile prije 522 godine? Kada su svetačke relikvije bile – kako piše Jacques Le Goff, valjda najveći znalac evropskoga srednjega vijeka – „predmet obožavanja i spasenja, kupovane, fabricirane, kradene“, a broj onih lažnih „povećavali križarski ratovi i  razvoj financijskih potreba crkve“. Ili je cijela ta ceremonija imala neki drukčiji smisao, koji nam je teško dokučiti danas, kako se to običava reći – u dvadesetprvom stoljeću.
  
Ima, međutim, u jajačkom događaju nešto osim i izvan pseudoreligiozne hipnoze svetačkim kostima, što mu daje zanimljivost i uzbudljivost poput kakvoga umbertoecovskog povijesno-političkog trilera. U crkvenoj vijesti o događaju to se ne da vidjeti – ona više skriva nego što govori (s razlogom, kako ćemo vidjeti). Tu se, naime, kaže tek to, da su moći svetoga Luke prije osmanskoga osvojenja Bosne prebačene u Dubrovnik, da se čuvaju u tamošnjem samostanu Male braće, te da sada taj samostan svetačke moći „vraća“ samostanu u Jajcu, gdje će biti javno izložene 18. listopada na blagdan sv. Luke.

U digresiji: posljednji put kada su u Jajce vraćane neke povijesne kosti, a bilo je to 1999. godine, radilo se o skeletu zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je u staklenom sarkofagu ležao u jajačkom franjevačkom samostanu od 1888. kada ga je Ćiro Truhelka iskopao, do posljednjega rata, kada su ga fratri kriomice sklonili u Split, pa ga sad – čim su prilike dopustile – vraćaju „kući“. Tada je to sve zamislio i organizirao pokojni fra Petar Anđelović, veliki ratni starješina bosanskih franjevaca i majstor „fratarske politike“, a njegova motivacija bila je svjetovno-politička, ne crkvenjačka pa ni duhovna: “Nije nama do nosanja kostiju, nama je do podsjećanja da smo nekad imali svoju državu, svoju kulturu, da smo bili netko, i da to možemo opet biti” – objasnio je on.
(Mali problem s ostacima koji se pripisuju kralju Stjepanu jest to, što njihova autentičnost nikada nije bespogovorno utvrđena, ali koga je u nas još briga za autentičnost!)

Elem, kako je to bilo s relikvijama evanđelista Luke, i otkuda one u Jajcu „prije 552 godine“, to jest 1463, i kako to da je od svega ostao samo taj komadić prsta, koji se sada iz Dubrovnika vraća u Jajce?
Priča ima mnogo rukavaca i različitih verzija, danas djeluje komično–groteskno, ali u svoje vrijeme uzbuđivala je duhove od Jajca do Dubrovnika, od Budima do Venecije, i od Padove do Rima.
U najkraćim crtama ide ovako.

Prethodno su Lukine kosti ležale u Epiru, gdje su zaglavile kada je na tamošnjim obalama oluja skršila križarski brod pun pljačke iz Carigrada 1204. godine, koji je nosio plijen na Zapad. U naše krajeve svetačke kosti stigle su 1453. kada ih je za basnoslovnih 30.000 dukata od turskoga vladara Epira kupio srpski despot Đurađ Branković i prenio u Smederevo, prijestolnicu Despotovine, a malo poslije za njih izgradio crkvu u idiličnom Kupinovu na  srijemskoj obali Save. Đurađ umire 1456, nasljeđuje ga sin Lazar koji umire za dvije godine. Brzo potom počinju pregovori o udaji najstarije Lazarove kćeri, dvanaestogodišnje Jelene, o kojoj brigu vode njezina majka Jelena, inače kći brata predzadnjega bizantskog cara Jovana VIII Paleologa, i srpski vojvoda  Mihailo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud paše Anđelovića (Slijedeći djelo Safvet-bega Bašagića Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, hrvatski autori uz njegovo ime stavljaju dodatak Hrvat, za koji Bašagić nalazi da su ga koristili „svi suvremeni i kasniji turski historici“, ali je Hazim Šabanović egzaktno utvrdio da su Anđelovići-Angelovići porijeklom iz grčke obitelji Angela Filatropena.)
Pošto Lazar nije imao sina, problem nasljednika na čelu Despotovine treba biti riješen Jeleninom udajom; za tu ulogu izabran je bosanski prijestolonasljednik Stjepan Tomašević. Brak je utanačen 1459. Jelena je pokatoličena, dobila je ime Mara, a svome mužu u miraz, osim cijele Despotovine, nosi najvredniju stvar – moći svetoga Luke. U Jajcu ih pohranjuju u toranj franjevačke crkve svete Marije, koji od tada do danas nosi ime toranj svetoga Luke. Danas je teško i zamisliti kakva pometnja i panika svih tih godina vlada „u regiji“ pred osmanlijskom poplavom.

No, putovanje se nastavlja. Kada su Turci 1463. osvojili Bosnu i nakratko zauzeli Jajce, pogubili kralja Stjepana i srušili Bosansko Kraljevstvo, kraljica Mara stigla je uteći sa svojim blagom i svečevim kostima. Postoje indicije da je dio kostiju ustupila kraljici-majci Katarini, koja je utekla prvo u Ston pa u Dubrovnik, kasnije u Rim. Jelena-Mara je stigla do Splita i objavila prodaju kostiju. Mušterije su Mlečani i madžarski kralj Matija Korvin. On joj nudi tri grada u Slavoniji u trajno vlasništvo, a Mlečići novce. Premda se Mara u jednom pismu tuži da Mlečići puno otežu i škrtare, na kraju se privoljela njihovim dukatima. Sveti Luka je svečano doplovio u Mletke i tamo je pohranjen u raskošan lijes. Ceremoniju je predvodio glavom dužd Kristofor Moro.

O sudbini kraljice-majke Katarine, franjevačke blaženice i miljenice Crkve i povjesničara, zna se manje-više sve. Marina sudbina nije obavijena patničkom aurom i njezin lik nije na takvoj cijeni niti je toliko istraživan, pa su podaci često konfuzni ili proturječni. Po rasprodaji jajačke popudbine, otišla je najprije k majci koja se bila sklonila u Budim. Opetovano potražuje od Dubrovčana isplatu muževljeve zaostavštine, koja je kod njih pohranjena, i redovito biva odbijena. Putuje potom u Carigrad, na dvor sultana Bajazita II, gdje živi neko vrijeme, u stalnoj borbi da izvuče nešto novaca od raznih muževljevih naslijedstava za koja tvrdi da joj pripadaju. Po nekim izvorima pridružila se, ili je bila prisiljena na to, haremu nekoga osmanskog vojskovođe. Po drugima, pak, pred kraj života živjela je kod ujaka Manojla Paleologa u Trakiji, gdje je opisuju kao zlu ženu a i na Bajazitovu dvoru bila je neomiljena zbog spletki u koje se upuštala. Dubrovčani svome poslaniku u Carigradu nalažu 24. siječnja 1495. da ne daje nikakve odgovore na pitanja „o bosanskoj kraljici“. To je posljednji njezin spomen u pisanim dokumentima.  Burna i puna biografija, nezasluženo zanemarena! (U novije vrijeme monografiju o njoj objavio je srpski historičar Đuro Tošić, 2002. u Beogradu.)

Kosti svetoga Luke, dakle, svečano su stigle u Mletke. Ni tu, međutim, nije kraj. Sad benediktinci iz Padove pokrenu parnicu u Rimu, osporavajući autentičnost smederevsko–jajačkih moći, jer da su prave kosti svetoga Luke kod njih. Dok se parnica ne svrši, Rim naredi da relikvija mora biti sklonjena. Mlečani je privremeno spreme u jednu zabačenu crkvu, pa pošto predmet u vatikanskim kancelarijama nije riješen ni do danas, navodni sveti Luka po svoj prilici čami i dalje u tami periferijske venecijanske crkve San Giobbe.
Padovanski su crkvenjaci, međutim, i u novije doba vrlo agilni. Za te neke prastare kosti što stoljećima leže kod njih u bazilici svete Justine a predajom se pripisuju svetome Luki, tražili su vještačenje te je 17. rujna 1998. sarkofag otvoren, i nakon dvije godine proučavanja stručnjaci su u listopadu 2000. „potvrdili da su to doista pravi zemni ostaci sv. Luke evanđelista“. Koakvi su to stručnjaci, i kako se to utvrđuje za osobu umrlu prije dva milenija, mi nevježe nemamo pojma. Ne znamo, također, ni hoće li vještačenje tražiti i u Veneciji, za suhim dukatima plaćene kosti iz miraza Jelene-Mare, kraljice bosanske, kao i fratri jajački i dubrovački za svoje komadiće istoga sveca?

Postoje, dakle, najmanje dva skeleta „pravih“ ostataka svetoga Luke. Ništa čudno, uostalom; jedan francuski autor piše da po crkvama na Istoku i na Zapadu ima toliko „pravih“ ulomaka s drveta križa na kojemu je razapet Isus, da bi za tu količinu trebala cijela omanja šuma.

A Dubrovnik? Ne zna se ništa pouzdano kako su kosti došle u Dubrovnik, a logično je pretpostaviti da su iz Katarinina dijela. Osim ove koščice od prsta, što se sada „vraća“ u Jajce, imaju Dubrovčani i „moći noge sv. Luke“, ali ne u fratara nego u riznici dubrovačke katedrale. Crkvena vijest sadrži jednu potankost, koja dodatno podcrtava grotesknost što lebdi nad cijelom ovom pričom: „Pod komisijom koju je oformio dubrovački biskup otvoren je moćnik ‘prsta sv. Luke’ koji se čuva u samostanu Male braće, i dio moći odvojen je za Franjevački samostan u Jajcu.“ Dakle, čak ni cijeli prst, nego njegov dio! U pravome smislu riječi: pars pro toto.
Ili u neodoljivoj igri riječima: prst pro toto.

U čemu bi, dakle, jajačke katolike mogla danas učvršćivati i kamo upućivati koščica svečeva prsta, kojemu je novi relikvijar načinio kurentni hrvatski kipar Kuzma Kovačić? Ako je to prst pravoga Luke, onoga Sirijca koji je napisao Djela apostolska i jedno od evanđelja (književno najljepše po privatnom ukusu nižepotpisanoga), i slikara koji je po predaji prvi naslikao ikonu Marije, matere Božije, znači li to da današnja Crkva bosanska slavi pisca i umjetnika? Bilo bi malčice luckasto ali i sjajno da je tako, ali neka se sumnja nadvija nad takvom pretpostavkom…

Objavi komentar Blogger

 
Top