DARKO CVIJETIĆ


VRTNOST


Rukopisanje kao savijanje prstiju oko olovke lagano nestaje. Jer je bolno zapravo. Tolika stoljeća pišemo a tek se nazire doba opstajanja rukopisanja dodirivanjem, jagodičnim idejama o povratku.

Onda su, rekla je, dva dana nakon pokopa, iz bolnice javili da dođemo po neke dedine stvari koje su nečijom greškom ostale u ladici. Dali su nam ostatke pribora za brijanje i njegove zube, vještački porculanski gebis, umotan u platnenu maramicu. Nitko nije niti pomislio da smo dedu pokopali bez zuba, rekla je. Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica.
Zato još računam na vrtanje svoje olovke pod vratom. 

I to je posljednje što sam joj kazao o ocu.




BUNAR NA ZIDU


Ne misliti, ne osjetiti publiku vode, a biti kap koja se cijedi niz bunarev zid. U Našem Malom Pozorištu četvrti zid nije prema Auto moto savezu, kako je geografski okrenuto gledalište, nego prema crkvi svetoga Josipa, nadesno od scene, suprotno Muzičkoj školi. Taj četvrti zid, pozorište dijeli s crkvom. Dotiču se tako i u delanju izolovanja scene od sale, učvršćivanja četvrtog zida kao bastiona teatralnosti koji se ne da zauzeti. Četvrti zid ili rampa, termin je koji postoji u teatru Konstantina Sergejeviča Stanislavskog (1863-1938) u kom je četvrti zid - publika, na koji glumac ne treba da misli dok je na sceni.

(Sveti Josip, Josip od Kuće Davidove, Josip Zaručnik, Josip Radnik, Josif Pravedni poglavar svete Obitelji; ništa mu o smrti nema zapisano. Znak mu je štap s pupoljcima ljiljana, tesarski alat. Zaštitinik je bolesnih i umirućih. Josip je s hebrejskog “neka bog pridoda”. Angeo mu se javio: Josipe, sine Davidov, Marija je tvoja trudna, rodit će dječaka, daj mu ime Isus i budi mu otac.) 

Župna je crkva podignuta 1896. uz sadašnje Naše Malo Pozorište.Uz četvrti zid. Ime dobila po tome svetome Josipu, zemaljskome Isusovom ocu. U kasno ljeto 1992. vojska je diže u zrak, uz bok pozorišne zgrade, koja i jest nekada bila Hrvatski dom, i pripadala crkvištu.Komadi kamenog Isusa doletjeli su na pozornicu, komadi glave, prstiju, komad butina oblivenih krvlju, dio brade...Sva stakla na pozorištu od miniranja crkve - porazbijana, krov zijevnuo. Stakla pun hol, srče, komadića haljine Isukrstove matere. Štitio nas četvrti zid. Ranjeni župnik bježi iz grada. Pored pozorišta odjednom livada. Tu je prve zime bio privezan bijeli konj i zid se crnio na Tarkovskog i Rubljova. 

U proljeće stigao novi župnik, mladi Tomislav Matanović, rodom odavde, sam se javio na službu, napustio Zagreb i s roditeljima stigao. Nekad je ovdje išao u gimnaziju Esad Midžić. Sada je vodio Caritas i mise za desetak preostalih baka i ponekog stranog vojnika. I tako tri godine. Naše Malo Pozorište davalo mu struju, kroz četvrti zid, jer su redovito isljučivali s mreže župnikovu kućicu kraj livade s praznim crkvištem. Tamo gde je bio vezan bijeli konj. Čitavu jednu ratnu zimu. U noći 20. IX 1995. vojnici su ga odveli, s ocem - Josipom i majkom - Božanom. Do prvog praznog sela, bošnjačkog, spaljenog. Deceniju kasnije, našli ih, vezane u bunaru sve troje, na suhom dnu. Sve troje su ubili, polomili im ruke i noge jer nisu mogli proći kroz otvor bunara, na njih bacili leševe stoke...Srušili na njih i četvrti zid. I svijet.

Danas je na mjestu minirane - nova crkva. Nama na premoštavanje dat četvrti zid pored. Novi je i kameni Isus, manje raznosiv. Ima sve prste, cijelu bradu i butine. I Naše Malo Pozorište sada ima novi krov. Mladi župnik Matanović i njegovi roditelji iz bunara, Josip i Božana, leže u istome grobu iza kapelice, na Katoličkom groblju pored bolnice. Kamera im snima dvadesetčetverosatno grobove, jer su im križeve čupala valjda djeca iz novosagrađenog naselja, zid pored.

Na bunaru, pustinja se upravo zaplašuje s tri kapi bačene u nju. I tesarom, koji uči tuđeg sina cedar blanjati. Vezanih ruku.

Objavi komentar Blogger

 
Top