LARISA SOFTIĆ GASAL





Kurve


-Elu su skinuli sa vješala.

Majka je zvučala odlučno, bez reumatskog krkljanja svojstvenog danima pred kišu. Moja desna strana, inače teritorija slijepocrijevnog belajenja, osobito ažurna metereološka postaja, prestala je gnjaviti. Umjesto da raspravljam sa svojim mozgom prijeteći mu: „Aha, možeš kontrolirati bol, ti ljigava, načitana smjeso“, odgovorila sam majci:

-Živa je, znači.

-Jest, živa al` luda. Kljukaju je tabletama i drže zaključanu u sobi.

Crticama o plasteniku i higijenskim maltretitanjima krpenarija u kući, majka je okončala naš, inače uvijek kratak, telefonski razgovor. Dubok uzdah me prenuo, kao da nije bio vlastiti. Draga Ela, kud si se baš sad našla vješat, pomislila sam, sa kiselim zakrivljenjem na usnama. Baš sad, poslije mog spontanog pobačaja. Nema smisla, barem si mogla sačekat da se odmorim. Nestrpljiva si, kao i uvijek, natječeš se i sa životom i sa smrću, prigovarala sam, otkrivajući i tragove neprimjerenog zadovoljstva što je i ovaj put bila poput moje blizanke.

Ela, moja najbolja prijateljica. Prepametna djevojka. Lakiranje noktiju, tako je ona izgledala pred pločom dok je rješavala najteže matematičke zadatke sa pozadinom usta predavača nalik izhlapljeloj bočici acetona. Ela. Čistota, poštenje, iskrenost. Vrijedna i požrtvovana. Optimistična. Prizemna i duhovita. Ela-sve, sve-Ela.

-Ti i tvoje knjižurine, govorila je, ohladi malo. Život je proračun, ili crkavao, ili natenane promislio, isto je.
Eto, preračunala si se, pokušavala sam biti cinična kako bih lakše prihvatila sliku heroine na vješalima, ali nikako mi nije išlo. Elina zastrašujuća lahkoća rješavanja problema odvajali su u mojoj svijesti njeno tijelo i omču. Oduvijek je bila andrićevski most na Žepi, odudarala bjelinom i ljepotom od obala na kojima je stajala. Sinulo mi je: čvrsta poveznica svojom bjelinom ne može nadići bijedu strana koje povezuje. To je Andrić i htio reći bosanskom narodu-osim mosta, i obale valja očistiti i ojačati. Inače štrči, sam sebi dovoljan, prkosi životu, ali ništa ne spaja. Jer, ništavilo je ništavilo, ono mora proći proces kađenja i građenja. Ela je odudarala od svoje sredine, izazivala zavist i čuđenje. Udali su je u ratu zbog novaca a ona bila tihom saučesnicom tog čina samoizdaje. Prvi muškarac u njenom životu, muž joj, bio je emotivan poput traktora parkiranog mjesto limuzine po povratku iz Švice. Satima bismo se smijale i valjale po kožnom namještaju prisjećajući se djetinjstva i ratom otete mladosti. Tada sam još studirala a Ela imala dvije krasne djevojčice.

-Ado je imao dobro dupe, govorila je jedući krofne netom pripremljene. 

Njene kulinarske vještine su inače bile kao i Adino dupe. Uh.

-Eh, da ti je i dupe, i lova. Eno, imaš traktor.

-Pusti budalu. Misli da ću mu ja rintat. Roditelji su mi slomili kičmu motikom... Nego, uhvati ti kakvog hairliju da ti dijete napravi, bližiš se dvadeset i nekoj, gdje si prispjela. U penzionerski dom. Kladim se da još nisi ni điđi-miđi probala.

-Nemam kad, rezignirano bih dobacivala, požurujući ruke ka zdjeli sa krofnama.

-Koja si ti budala... Vidi, koliko je lažan ovaj svijet. Ko bi, osim mene, pomislio da si ti još uvijek djevica. Hadžinica Vasifa je redovno, nakon svake igranke, izlazila iz žita sa novim frajerom a onda ulovila hodžu za muža. Poštena. Žitnjača.

-Kao da je bitno. Boli me krofna šta ko misli.

-Baš. Nego, hajde ti tu krofnu uvali kome da imaš djecu. Sigurno si zapekla da će mu trebat bušilica.

-Moram je namazat džemom, da privučem mušterije.

Soba je odjekivala smijehom. Baš ona soba u kojoj su je, ispražnjenoj, ludu zaključavali.

Ela, sveta djevojka iz ugledne porodice nije smjela ići u ludaru, niko nije smio znati. Za svijet ona je bila u gostima kod djevera i snahe u inozemstvu. Seoska politika nadmašuje domete svih univerziteta. Poziv mojoj majci, sehari mojih vrijednosti, i znali su da je riješeno. 

Helem, načitana, čitaj-luda, dakle ja, Elina srodna duša, njihov je spas. O njenom spasu jedino su zaista mislila njena očajna dječica.

Ključ je prevrnuo. Zakoračila sam i čula sigurnosnu bravu. Opasna je, mislili su. Gledala je u ugao dvorca, da, ogromne kuće, koju je toliko htjela, kao i poslovni prostor, novac na računu. Dobro, traktor nije htjela.
Nisam znala odakle da počnem. Humorom. Ravnodušnošću. Šutnjom.

Šutnjom. Trajalo je. Činilo se da i ne diše. Ruke prepune modrica. Oko vrata tragovi. Oči bez očiju. Bilo je to više od smrti. Smrt bez dostojanstva.

Obale bez mosta. Rijeka bez plivača. Očaj bez bijesa. Urušen tunel, propala jama, pljunuta serdžada. Zidovi, zidovi, bjecrina.
Dugo sam bila slaba, iscrpljena od gladovanja i učenja, učenja dok sam gladna, lutanja, gubitka roditelja-nene i djeda u samo četrdeset dana, oboje su otišli, tiho i beskompromisno, bez kuće, jer se za onu koju su mi djed i nena namijenili bezdušno borila i prebogata ujna, ali nikada, nikada, do ovog trenutka bjecrine, prebijele bjeline, nisam zažalila na Božiju svirepost.

Zaplakala sam, grcala, ječala, gušila se, doživjela neki oblik nervnog sloma. Jačeg nego inače. Onda odahnula. Trajalo je. Elino i moje vraćanje. Od podneva do akšama. Sumrak je sjeo pored nas. Bilo nam je lijepo. Sumrak, Ela i ja. Dvije ludače i život. U  zaključanoj sobi. Oko nas, ispod prozora, u hodnicima, čekaju ishod. Pošten neki svijet. Svijet po kojem kurva spašava život ženi koja se druži sa kurvom. Nedavno je, prije vješala, Ela imala saobraćajnu nesreću. Jesu li je najrođeniji pokušali ubiti, njen muž, ili otac koji bi je tukao do krvi samo ako bi se pozdravila s muškarcem. U kojem vijeku, u kojem svijetu, mi živimo. Osjetila sam glad.

-Imaš li krofne.

Pitala sam zidove. Za odgovor je nedostajao džem. Jednostavno sam ustala u upalila svjetlo. Ela je izgledala još jezivije. Prepala se spoznaje da je moj život bio mnogo teži no njen, ali kao da se toga, do danas, nije sjetila.

-Vratila sam mu. Varao me, godinama, a onda me uopće nije htio. 

To su zidovi mrmljali. Prevara i ona. Most i prljave obale. Čekala je moj sud, ja sam sada bila njen jedini bog. Ako joj kažem da je život kurva, znat će da fraziram. Motala sam brzo znajući da moram reći samo ono u što i sama duboko vjerujem. 

-Ja ne bih, to znaš, ali ja sam zveknuta. Zavidim ti, ipak si okusila dvije motke. Sad možeš komparirat.

- Tablete ne pijem, zadržim ih pod jezikom dok ne izađu, samo sam iscrpljena.
-Paaa, šta te grize. Ne daju ti da se razvedeš. Ne daju ti djecu. Pomoći ću ti. Nisi ničije vlasništvo.

Usne su joj se razvukle u bolan osmijeh.

-On je oženjen, Dino, ima djecu, posao predavača... I ne pada mu napamet brak sa mnom. Volim ga. On mene ne. Samo mi se sveti.

-Znači, ipak se radi o dupetu. Ado, dakle. E pa, nek si ga se dočepala. Vidi, Ela, čist račun, obriši tablu i postavi si novi zadatak-odgoj vlastite djece. Dupe k'o dupe. A traktoru zaprijeti nek povuče ručnu. Ili ćeš naći novo dupe. Neka barem misli tako. Ja znam da nećeš.

Pogledala me. Posljednjom rečenicom sam joj vratila njen most. Obale nek se kote u svojoj gnjilosti. Ela će nastaviti živjeti.

Dok sam zbog pokvarene brave ulazila kroz gepek svog auta, zamirisala mi je krofna koju ću za nekoliko dana jesti sa Elom. Njena djeca će zujati po dvorištu. Nas dvije, lude kurve, džemovat ćemo svojim životima.







Kokoškica



drhtao je od svačije misli
trudio se,
k’o kokoška
fina kokoškica
Nafije Sarajlić
da ‘osluhne’ sve i
ugodi svima

suvišno je reći da
živio
nije

jecaj od varljivog bljeska
klečaj u samosužanjstvu

ne osjećati
ne padati
ne sanjati

kljucati tuđe želje
kljucan sobom
trulo zrno
ostati

Objavi komentar Blogger

 
Top