Darko Cvijetić

Nama neće biti bolje, mi biološki nećemo dohvatiti bolje

 

razgovarala: Maja Isović

 

Očiglednost je da kriminalce iz zatvora voze u tv šou, da se ulicom kliče hitlerovski, da ministi kulture žiriraju na tim tv usraonicama, da specijalci orobljuju vozila banaka, da nema citostatika za djecu koja umiru od leukemije, da na odjelima onkologije nema klima uređaja i da ljudi umiru na plus pedeset u smradu onog do sebe…

 


Darka Cvijetića, glumca, pozorišnog reditelja, dramaturga i pjesnika iz Prijedora, nije potrebno posebno predstavljati. On svojim djelima, kako na pozorišnim daskama, tako i u svojoj poeziji, ukazuje na traumatičnost društva u kojem živimo, na sve posljedice posljednjeg rata, na nepravdu života koja nas je zadesila.

Cvijetićeva iskrena i bolna riječ mora dirnuti svakoga ko pogleda predstavu koju je potpisao ili onoga ko pročita poeziju koja dira najdublje dijelove ljudske duša, koja nakon toga može samo da ječi u spoznaji onoga što ju okružuje.

Potražite neku od Cvijetićevih knjiga “Noćni Gorbačov”, “Himenica”, “Manifest Mlade Bosne”, “Passport for Sforland”, “Masovne razglednice iz Bosne”, “Konopci s otiskom vrata” ili “Mali ekshumatorski eseiji”.
Nedavno je publika u Banjaluci, a nakon toga i u Sarajevu, mogla pogledati predstavu Pozorišta Prijedor “Generacija bez kosti”, koju potpisuje Darko Cvijetić, a u kojoj su na mikro nivou predstavljeni svi problemi društva u kojem živimo i tragedija ljudskih sudbina koje su vezane za ovaj prostor.

Darko, “Generacija bez kosti” je pozorišni komad koji igra u Prijedoru, Sarajevu i Banjaluci. Univerzalna je priča našeg prostora. Zbog čega je važno da se i dalje, skoro dvadeset godina nakon rata, priča o posljedicama tog vremena, o onome što je ostalo, o generaciji bez kosti?

Važno je, jer posljedice toga vremena se vide posvuda, nama se prošlost vraća neprekidno, različito kostimirana. Čitave su generacije nestale ili su naprosto prebrisane, nama se heroji smjenjuju kao na traci. Ne postoji minimum dogovora oko dogođenog i to otvara prostor gomilama interpretacija. Fokus naše i Šajtinčeve „Generacije bez kosti“ jest na famoznom testu elementarne ljudskosti. Nije me zanimalo da prepričam Šajtinčev tekst „Hadersfild“ (po kojemu je snimljen odličan film i igrana još bolja predstava u JDP, kao i u Pozorištu Prijedor 2007. god.) nego da mu dam ovdašnji ukus, garniran suplementom ovdašnjih užasa. Pričanjem o nerazumijevanju možda se ipak malo bolje razumijemo. „Generacija bez kosti“ jest intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili. Imao sam čast raditi s potpuno nevjerovatnim glumcem Brankom Jankovićem, koji je napravio briljantnu ulogu.

Vi ste neko ko kroz svoju umjetnost, kako poeziju, tako i pozorište, neprestano ukazuje na ono što je bilo, što se nastoji potisnuti i zaboraviti. Gdje crpite snagu za konstantan rad?

Rad nastaje, da parafraziram posljednjeg jugoslavenskog pisca Danila Kiša, čim mi gađenje spram literature splasne i vjera u njezinu spasonosnost poraste. Ovdje valja i teatar dometnuti u literarna iskustva. Svijet postoji od riječi i ja ništa više ne činim nego ih slušam, i potkazujem raznim tekstovima. Snaga soneta može biti jača od krvotoka, ali sonet može biti i u džepu vojne košulje. Nema ptice koja pjeva pogrešno, ali kavez nije ptičji izum, nego nekoga tko ima uho, dva.

Gdje naći, ne samo nadu, nego i mogućnost za bolje sutra; mogućnost da narednim generacijama ostavimo zdraviji prostor za život?

Uređivanje vrta posao je strpljivih.
Nada u novo bilje već je nadanje nečije gladi. Nama neće biti bolje, kad već dotičemo „generaciju“, mi biološki nećemo dohvatiti bolje. Ljudi se utapaju govoreći Europa, mi utapamo Europu u ljudima. Nas se neće od sramote ni pominjati, ali to će biti kad Europa bude i ovdje i tamo otkud se isplivava. I to će biti. Našim nestankom potvrđuju se naše kosti, kao onaj gost kod Kanta, koji mora doći u naš stan, e da bi nama bilo potvrđeno naše stanovanje.

Prije nekoliko godina kada smo razgovarali rekli ste: „U potpunom rasapu svih vrijednosti, prostaštvo je postalo ugledni manir s kojim se ne polemizira. Ozbiljnost se povukla, ’kursadžije’ su posvuda – u teatrima, bolnicama, skupštinama, pod šatorom i pod svodovima hramova“. Kako se do sada ništa nije promijenilo, možemo se samo zapitati kako da bilo kakva „normalnost“ opstane u ovakvom društvu?

Ona opstaje, ta normalnost, ona se samo sakriva od očiglednosti. Sakriva se u sitnice kao osmjehivanje žene koja prodaje kruh ili smijanje neke bebe. Očiglednost je da kriminalce iz zatvora voze u tv šou, da se ulicom kliče hitlerovski, da ministri kulture žiriraju na tim tv usraonicama, da specijalci orobljuju vozila banaka, da nema citostatika za djecu koja umiru od leukemije, da na odjelima onkologije nema klima uređaja i da ljudi umiru na plus pedeset u smradu onog do sebe, očiglednost je da očajnici ulaze u minska polja i kradu mine, prodaju ih ili se raznose, očiglednost u kojoj majke ubijaju rođenu djecu i kopaju po šumama, očiglednost u kojoj dajem marku gluhonijemom dječaku pred crkvom, koji nosi malog Isusa sa rafaelovskim loknicama. I plače. I plaču.
To nije svijet. To je tišina koja plače.

Vaša poezija je „brutalno“ iskrena, ona boli i dotiče svakoga ko do nje dođe. Međutim, zanima me kako se Vi osjećate nakon svake ispisane riječi?

Kao izudaranost sama.
Cijena stajanja i okrenutosti licem u svoje vrijeme. Senzorij za promašaje još radi besprijekorno i oni se estetiziraju na uštrb puno smrti. I dalje mislim da ništa drugo i ne činim, nego pišem ljubavnu poeziju. Ovdje, naravno.
Drugdje, još bi se te misli u stihovima i rimovale. Ovdje ne, ovdje se, jel’, svaka rima plaća čitavim praznim pismima.


Kakav je život u Prijedoru, šta se dešava u gradu u kojem živite? Šta novo pripremate u Pozorištu Prijedor?

Prijedor bi da je grad i to je ime sebi dozvao. A grad, još od Rimljana ima – pozorište, trg i kanalizaciju. No, da bi bio grad, on mora imati urbane narative koje valjda prevazilaze ove rimske odrednice. Danas je urbanost svakako više od prebrojanih zgrada i ljudi koji žive u njima ili oko njih. Grad raste, to je vidno, grad se preoblikuje, mijenja, premodificira, postoje ljudi koji ga vole i žele učiniti drukčijim.
Pozorište Prijedor imalo je vjerovatno najtežu pozorišnu sezonu iza sebe od kada postoji. Nama je 2015. god. odnijela Radenka Bilbiju i Radu Stupara, dvojicu velikih ljudi i velikih glumaca. Gotovo istovremeno, pozorišna zgrada postala je jednom od najljepših u regiji, i to isljučivo zahvaljujući ljudima koji vode ovaj grad.

„Generacija bez kosti“, „Hotel 1948.“ jesu predstave nastale u procjepu stvaranja novog i podmlađenog glumačkog sastava. Srđan Kneginjić, Siniša Vučićević, Vedran Marčeta, Ena Radovanović, Dimitrije Vokić, uz Deana Batoza, Mirelu Predojević, Sabinu Halilović, Jelenu Seksen, Zoricu Jojić, Željka Kasapa, Želimira Rivića, svakako uz jedinstvenu Zlatu Kogelnik, čine okosnicu sadašnjeg, ali prevashodno budućeg glumačkog ansambla naše male pozorišne kuće, koju izvrsno i vizionarski vodi Zoran Baroš.
Trenutno, kuća priprema „Ženidbu“ Nikolaja Gogoljab u režiji Snežane Udicki, iz Srbije, s vjerovatnim glumačkim gostom iz Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, sjajnim Nusmirom Muharemovićem….Koračamo, borimo se.



Razgovarala Maja Isović


Napomena: Publika u Banjaluci na sceni Narodno pozorišta RS 23. februara može pogledati predstavu „Hotel 1948“ Pozorišta Prijedor, nastalu  po motivima pripovijetke Borislava Pekića “Čovek koji je jeo smrt”.. 



Poezija Darka Cvijetića:



Savlova


Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ
Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa
Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku



Druga omča

Stari Boško je spalio orah
Nije ga sasjekao sjekirom nego traktorom dovezao
Balu slame uvezao je oko stabla do vrha krošnje
Popeo se lotrama na najvišu granu posipao
Odozgo sav orah slamom kao snijegom
Sve onda potpalio stearinskom svijećom plamen
Rastao cvilio gutao bučao drobio ječio orasi su naduli
Šištali raspuktavali pucali cičali na vatri
Poput mesa toploutrobice dim smrdio pekao
Ujutro rosa pala po skeletu crnog oraha
Po ugljenisanom srebrnastom lišću
Po čađi u rašljama i stari panjevinu naftom
Zalio dopalio dovršio pokupio pepeo dlanovima
Sve zakopao na kraju grada
Zemljom rukama zatrpao zapepeo
Svi su znali da se Bošku o to drvo sin objesio
Pa žena i da je zato orahu sjeme zatro
Donio sav iz kuće konopac i klupicu za stajanje –
Nema više oraha
Nemate se više čime dohvatati



Krv u stolici

Ostarjeli pedesetgodišnji snajperist
Obično bi u pozadinskoj bazi čekao da ga pozovu s prve linije
Što je značilo da je s druge strane njihov snajper i da treba početi
Dugonišanski mali rat njih dvojice
Nad glavama nad rovovima u krošnjama
Dvadesetri su godine prošle sad ide na rektoskopiju
Zvali ga s onkologije – ta linija znate taj ugrušak kojeg vidim sitnog
Treba ga eliminirati rekao je
Rektoskopist bivšemu snajperisti
Poslije puši cigaretu u parku bolnice
Zna da ga već uračunat zanosi
Blagi vjetar zdesna
Između njega i smrti





Kupanje Kaina


Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo.
U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske,
Uniformiranog i u čizmama,
Raznesene glave.Ruka je držala Magnum, viseći.
Kromirani kolutaš, trofejni.
Oči su bile otvorene, vrat još pulzirao, rat se točio.
Srećem ga nekidan na buvljaku.
Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične
Magnume na vodu.
Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.
Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.
Ušao sam u kadu u čizmama,
I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.





http://www.6yka.com/novost/99052/buka-intervju-darko-cvijetic-nama-nece-biti-bolje-mi-bioloski-necemo-dohvatiti-bolje

Objavi komentar Blogger

 
Top