Imagen: Vanderlei Almeida / Getty Images



DARKO CVIJETIĆ


SAVA ŠUMANOVIĆ: PORTRETI DECE U ŠIDU TRIDESETIH


Dječak iz Sirije prodaje ikonice, nedaleko od evangelističke crkve. Na njima mali Isus, urednih lokni, kao iz pastorovih mjesečnika. Kad sam ti mater porodila, pričala teta Rada, odnijela sam u lavoru iza kuće zakopati pupkovinu i posteljicu. To ti je prvi grob. Kao kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano. Vuku ovna na klanište, i on se upire sa sve četiri i istodobno baleguje od straha neku tekućinu, neki strah nagutavanih biljaka. Tako je uvijek s pretklanima – netko nije bijel dok za to nije netko crven. Pričao nam kako su tri bake strijeljali, uz kuću, okrenute leđima, i kako se jedna lagano oslonila glavom na zid. Zaspala od straha. Sanjala da ih ne pobiše. Iz prsnog džepa metak joj izvukao srce. A ona spava. Poslije se penjali na kamion. Puno poslije, kada to bude kasnonoćno štivo, gol i umoran odlagat će ga na natkasnu, i čekati glodavce kao rov, iza rata.



TEKST BOSANSKE HIMNE


Refren i kostoproširena rečenica:

Kosti prijedorskih poklanih životinja, iz prijedorskih mesnica, svježe i krvave, marinaabramovićki hrpimice, dvohrpimice, bit će vožene iz Prijedora u Banja Luku, za potrebe predstave SINOVI UMIRU PRVI, po tekstu Mate Matišića u Narodnom pozorištu Republike Srpske, gdje će glumiti sakrivane, pogrebane i nepogrebane ljudske kosti, jer prijedorske kosti mrtvih životinja odlično glume sve kosti; sklopljen je ugovor između pozorišta kao pravnog lica i mesnice kao samostalne zanatske radnje, po kojem kosti moraju biti neepoletirane mesom, uljuđene i neoštećene. Hasidi bi rekli - bog je i svijet i čovjeka stvorio jer je slušač priča.

Objavi komentar Blogger

 
Top