PAOLO MAGELLI


SLUTIM DA NAM SLIJEDI REPRESIJA


Razgovarao - Ladislav Tomičić



Paolo Magelli kazališni je redatelj dvojnog državljanstva, talijanskog i hrvatskog. Rođen je u Toscani, u Pratu. Prije trideset godina nastanio se u Zagrebu. Izgradio je veliku redateljsku karijeru; režirao, između ostalog, u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Mađarskoj, Izraelu, Venezueli, Meksiku, Kolumbiji... Razgovor s redateljem otvorili smo pitanjem o njegovoj predstavi, koja je sinoć premijerno prikazana u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Postavio je komad Josipa Kosora »Žena«. Muškarac na kartama gubi – ženu.

–  Da, on gubi ženu na kartama. Moja dramaturginja Željka Udovičić i ja smo spojili smo dva komada - »Cafe du Dome« i »Ženu«. Pratimo tu ženu iz imaginarne Dalmacije, u Parizu, u jednom kafeu koji je u Kosorovo vrijeme bio na glasu kao boemski, gdje su pili pariški slikari. Taj kafe još postoji, ali sad je to, naravno, mjesto s pet zvjezdica. U našem Parizu vlada neka vrsta gripe, kuge, rata... Tu je i jedan Amerikanac, koji se zaljubi u tu ženu i hoće je voditi  sobom u Ameriku. Dakle, jedna žena biva prokockana, a druga prinuđena da se proda. Imamo unutra i jednu ogromnu raspravu između intelektualaca, odnosno između te žene i Amerikanca, između realizma i materijalizma. Jezik tog teksta s fantastičnim, literarnim konotacijama, izmišljeni je i novi jezik, s jakom političkom konotacijom, danom na vrlo neobičan način. Na graju ta kuga-rat-gripa preuzima glavnu ulogu. I tako, nakon 82. godine Kosor igra u HNK-a, čovjek koji je bio nominiran za Nobelovu nagradu. Zaboravljeni, usamljeni intelektualac, koji je prošao kao i svi svojeglavci u ovoj državi.


Duhovni impuls

Bliskim ga osjećate?
 
– Dosta toga iz njegove duše korespondira s mojim načinom mišljenja.

U komadima koje kombinirate žena je objekt. Nju se gubi na kartama ili kupuje u kavani. Korespondira li to sa današnjom pozicijom žena u društvu?
 
– Na žalost, jako korespondira. Ona to kaže. Kosor je napisao 29 komada, a ja sam čitao 22. Sedam nisam pronašao. Interesantan je njegov odnos prema pitanju položaja žena. On denuncira na jedan neplakativan način, ne iz feminističke pozicije. Kosor u svojoj dramaturgiji upozorava da je žena doživljena kao niže biće, što vrijedi i danas. Iako žene čine većinu svjetskog stanovništva, muškarci su u većini u svim političkim strukturama. Kao da žene nemaju svijest o tome da je konačno došlo vrijeme da se muškarci detroniziraju. Zar nisu dovoljno zajebali? Zar nisu napravili dovoljno ratova, socijalnih kriza. Zar nisu muškarci uništili dovoljno utopija i zar ne bi bilo vrijeme da žene preuzmu glavnu riječ?

Mislite li da kazalište uvijek treba biti prostor avangarde ili živimo u vremenu kojeg treba posebno reflektirati? Treba li li se radikalnije obratiti kritici postojećeg?
 
– Kritika postojećeg duhovni je impuls umjetnika. Ne mislim da kazalište mora funkcionirati po direktivi, ali mislim da svaka predstava, kad je umjetnik dobar, polazi iz sadašnjeg vremena, kako bi gledala u budućnost. Ja sam po svojoj prirodi pesimist. Meni sadašnjost može donijeti samo impuls da upozorim da uvijek može biti gore nego što jest. Zar nije Milanovićeva vlada po pitanju kulture bila gora nego prethodna? Jest. Uvijek može biti gore od prethodnog. Mislim da nam ide sve gore i gore, a mislim i da Europa ide tim putem. Ako me to pitate da bi pitali za Olivera Frljića, ja mislim da je Frljić veliki umjetnik i da njegova polemika s današnjicom uvijek ima jedan impuls za sutra. Bitno je pitanje o Oliveru Frljiću - umjetniku, ali bitnije je da na njegovom primjeru možemo vidjeti da se u pitanje dovodi sloboda govora. Kad se kritizira Frljića, u podtekstu uvijek stoji prijetnja: vrati se odakle si došao ili..., idi u Srbiju ili... i slično.

Mislite li, dakle, da u Hrvatskoj postoji sloboda govora, da čovjek može reći sve što politički misli, a da time ne ugrozi egzistenciju?
 
– Ne postoji. Ne postoje niti novine ili televizija, gdje bi se ta sloboda govora kultivirala. Jedino mjesto gdje može biti slobode govora, a to mora biti obranjeno, jest kazalište. Kazalište treba biti mjesto snoviđenja, a snovima nema granica i kraja. Moramo obraniti taj prostor, slobodnu teritoriju duha, ne samo u Hrvatskoj, nego u čitavoj Europi. A ići će se na to da se kazališta zatvaraju, upozoravat će se da umjetnost košta. Ići će se i ide se u tom prokletom pravcu. Moramo to obraniti,  manifestacijama, štrajkovima, moramo upozoriti europski prostor.


Crna rijeka

 

Govorite o otporu u Hrvatskoj.  
 
– Mislim da je o ovome što se događa bitno senzibilizirati europski prostor. Napisali smo apel, koji će ići svim europskim intelektualcima. Potrebno je i ljudima u Hrvatskoj pokazati što se događa u Mađarskoj, Poljskoj... Evo, ja sad pitam vašeg urednika zašto vas ne pošalje u Budimpeštu i Kečkemet? Svi moji prijatelji intendanti s kojima sam surađivao u Mađarskoj su izbačeni iz kazališta. Tamo apsolutno vlada fašizam. Zašto vas ne pošalje u Varšavu? Postoji jedna osovina  Zagreb - Budimpešta - Varšava, jedna crna rijeka koja dijeli Europu. Mislim da smo mi u tom to Gdje je to ovo, ako ne tamo? Desna opcija koja reevaluira ustaštvo i vraća nas u '91. godinu sigurno je paravan za neke ekonomske interese i tako dalje, ali ne može se samo na tome zaustaviti.

Kad kažete da smo u toku s Mađarskom i Poljskom, slutite li represiju koja se tamo događa? 
 
– Kako da ne. Na moju premijeru će doći nekolicina ljudi iz Budimpešte, koji doma ne mogu raditi. Očekujem slične stvari i u Hrvatskoj.

I tako, danas smo usred političke borbe antifašista s jedne i »uvjerenih antifašista« s druge strane, dok se na sceni povremeno pojavljuju i crnokošuljaši, postrojeni na Trgu bana Jelačića. 
 
– Kako antifašist može biti netko tko kaže da je i Pol Pot bio antifašist. Kako netko može izjednačavati Ivana Gorana Kovačića s Pol Potom? Kakve su to brljotine? Trebalo bi o tome razgovarati. Antifašizam je vrijednost, a ne ideologija. Od toga bi trebali početi. A trebali bi očito razgovarati i o tome da su ovi narodi svojim doprinosom spriječili Hitlera da stigne u Staljingrad. Zahvaljujući ovoj žrtvi zaustavljen je nacifašizam. Međutim, Hrvatska ima to treće oko koje je uništava. To oko je na zatiljku, polifemsko, oko koje gleda unatrag. S dva oka naprijed Hrvatska gleda u izloge, a ovim trećim gleda svoje postojanje. To je opsesivno oko.

Govoreći o onom novinarskom putu Budimpešta – Varšava, kad bi se i našao urednik koji će doći na takvu ideju,  sigurno je da bi od nje odustao jer – nema novca.
 
– Novac diktira sve, ali ja se pitam zašto u posljednjih 25 godina niti jedan ministar kulture nije bio na razini? Zašto nikome nije došlo iz dupeta u glavu da se napravi zakon kakav su napravili Nijemci, prema kojem je kazalište socijalna potreba. Mislim da je s 0,49 posto proračuna kulturi Zoran Milanović pokazao svoje sljepilo. Kultura je investicija u sutra. Hrvati imaju vrhunske intelektualce koji su stavljeni ad acta. Jedan od njih je Strossmayer, koji je govorio: koliko kulture, toliko i slobode. Milanović je dao 0,49 posto slobode. Zašto nitko ne reformira školstvo na način da se u školi više uči o umjetnost, da se uče strani jezici, da se klinci redovno vode u teatar, da se pojača utjecaj dječjeg teatra? Zato što se s imbecilnim narodom lakše vlada. Kapital koji svugdje traži svoj interes svjesno diktira proces imbecilizacije. Trebaju nam ljudi bez svijesti i nekakav srednji sloj kao servis. Gotovo da i nema govora o radničkoj klasi, o buntu i solidarnosti.
Pratite li europsku politiku prema izbjeglicama?
 
– Izbjeglice su posljedica, a Europa je američka ekspozitura. Napravili su sranje u Iraku, zapalili cijelu regiju i uzeli naftu, a Europi su dali izbjeglice. Kao da nismo znali da u Libiji postoji 117 plemena, koja često govore i doslovno različitim jezicima. Kao da nismo znali da je Gadafi najmanje zlo i da je u pitanju unutarnja ravnoteža. Demokracija se ne može izvoziti. Svaki narod treba sazrijeti koliko i kad može. Demokracija nije auto da ga izvezeš. Volio bih vidjeti diskusiju o tome što je to demokracija. Diktatura onog koji ima više ruku? Ta rijeka izbjeglica postoji jer smo mi stvorili ratove, a sad bi trebalo otići tamo i stvoriti im uvjete za život.

Već gotovo godinu dana pred očima imamo tu veliku seobu naroda. Kazalište je još uvijek nije tematiziralo. 
 
– Nije dovoljno napraviti jednu predstavu. Mislim da se te stvari treba raditi drugačije. U Pratu, gradu gdje sam bio intendant, zbog tekstilne industrije i ciljane politike niskog dohotka živi 40 tisuća Kineza. Jednom redatelju dao sam da radi s njima predstavu Dobre duše Sečuana. To je bio skandal.

Zašto skandal? Talijani ne žele vidjeti Kineze na pozornici?
 
– Ne. Ne žele onih 40 tisuća koji su tamo došli.


Impuls optimizma

 

Kako stvari stoje, od kazališta će se uskoro očekivati da rade s profitom i da sama sebe financiraju. 
 
– To je najveća budalaština. Imao sam prijatelja koji je sedamdesetih godina živio u Amsterdamu. Zvao se Michieli i imao je tri teatra. Bio je tip koji je financirao cijelu avangardu, rocker unutar svjetskog teatra. Kako znate, Holanđani imaju najgori sistem financiranja kulture, osim baleta, jer dvor voli balet pa daje iz svog džepa. Kad je mom prijatelju gradonačelnik uskratio ono malo gradskih potpora  koje je davao i objasnio mu da bi kazalište trebalo zarađivati, on je odmah zaradio. Zvao je tri striptizete, doveo magarca i napravio predstavu u kojoj žene masturbiraju magarcu. Red ispred blagajne bio je dva kilometra. Onda je javno pitao gradonačelnika: trebam li to raditi? Može se zaraditi kada se hoće. Može se i na školi zaraditi. Na svemu se može zaraditi, ali koja je cijena? Ogromna. Daleko veća od zarade.

Društvu koje kulturu ne smatra nužnom za svoj razvoj ta cijena bi bila prihvatljiva.
 
– Da, ali jednog dana preostaje samo kolektivno samoubojstvo.

Što fali hrvatskom društvu?
 
– Fali mu jedan impuls optimizma. Nalazim da je ovdje na djelu kolektivna depresija, a to ne govorim zbog ove vlade. Depresija je zahvatila cijelu Europu. Pomanjkanje utopije. Ljudi podsvjesno znaju da se živi samo jednom i da nema repriza kao u kazalištu. Kažem, znaju podsvjesno, a kad im to dođe do svijesti možda će biti velikih promjena.

Mislite li da su ovakva, »zanimljiva vremena« potentnija za umjetnost? 
 
– Mislim da jesu i baš mi se posrećilo sa završavanjem intendanture. Nije to samo tu zanimljivo u pitanju. Zanimljiva je cijela Europa. Lonac kuha.




 http://www.novilist.hr/Kultura/Paolo-Magelli-o-ustastvu-ne-slobodi-govora-i-obrani-kazalista-Slutim-da-nam-slijedi-represija?meta_refresh=true

Objavi komentar Blogger

 
Top