photo - Iwanovski


ALMIN KAPLAN


SVADBA



Ljudi se skupili ispod šatora. Pjevaju i igraju. Iz grla pjevačevog, k’o iz vrča vinovog, prolijevaju se riječi. Danas majko ženiš sina svoga…
Zveckaju noževi i čaše. I krezubi starci se smješe dok glođu kosti bravlje. Djeca se prskaju promućkanom coca-colom. I jedan svat svojoj djevojci međunoge gura svoj kažiprst. Mračne kulise nosaju nevidljivi zrikavci.
Ima i onih što plaču. Iz sebe rakiju izgone na oči i zgužvanim riječima dozivlju svoje mrtve. Svoje udate djevojke. Svoje heroje.
Svoju tugu procjeđuju kroz masne krpe.
Dvojica su se posvađali. Prijete jedan drugom puškama lovačkim. Pičkama majčinim. I zemljom crnom.
Ponekad na sve to padne kiša. I mlada bude bijela i tiha. Kao neotopljena grudva snijega u uglu šatora.



BOLEST


- Čim sam se rodio – odmah se razbolio. U bešici bolovao i svi mislili da neću dugo. Babo išo hodžama da mi zapišu, seoskim hećimima, i ko zna u koga sve još nije čudo isko. Svi mu jedno kazivali: neće mali dugo. Majka me ljuljala i plakala – znala jadnica da me može umjesto uspavati, usmrtiti. Kad bih usnio, odmah bi me budila, pa opet iznova – ljuljala i ljuljala. Prolazili tako dani, a ja nikako da izdahnem. Babo ništa nije radio – njive počele zarastati, a stoka, ja od gladi, ja od prepuna vimena, zapomagati. Komšije ćulile sa strane ne bi li smrt uhvatili na djelu, a babu, kad bi ga sreli, tapšali po ramenu.
– I kako preživi?
– Jednog dana došo filanac da popisuje duhan. Kad je vidio babu onako snuždena, pito ga šta mu je, i babo ga doveo u kuću, da i on vidi dijete na samrtnoj postelji. On me pogledo i reko: Neće mali bez trnova koca.
– I ti preživio…
– Vidiš đe jesam…
– Ali šta je filanac uradio?
– Ništa. Znao.



Objavi komentar Blogger

 
Top