DARKO CVIJETIĆ
intervju za URBAN MAGAZIN
razgovarala Tamara Nablocka, svibanj/maj 2016. br.68
TAMARA ZABLOCKA : “Hadersfild” je u beogradskom JDP-u već kultna predstava, po drami je snimljen film, a postavljena je i na pozornicama u Nišu, Kostolcu, Prijedoru, Sarajevu. Vi ste “Hadersfild” koristili kao predložak za projekat “Generacija bez kosti”. Zašto je ovaj tekst tako značajan? Zašto ste se Vi odlučili da Vam on bude polazna tačka?
CVIJETIĆ : HADERSFILDU se evo vraćam ponovno nakon desetak godina, obzirom da smo tu predstavu radili u POZORIŠTU PRIJEDOR 2007. godine u režiji pok. Radenka Bilbije. Šajtinčeva drama poput skalpera ulazi u tkivo raspadanja jedne generacije obilježene ratom, no aktualnost se samo usijala jer se raspadanje metastazirajuće proširilo na sve generacije redom.
Ovoga puta, tekst drame HADERSFILD uzeli smo kao prototekst, dakle kao put prema stvaranju nove teksture. Dvomjesečnim radom s glumcima na sceni, proizvodili smo metatekstualnu strukturu o – našem sada. Npr. napravili smo bend, koji svira na maturskoj večeri nekih momaka koje će rat uskoro pomesti, razbiti na krhotine. Kad se sretnu nakon desetak godina ponovno, ostala je samo ta pjesma, par nota, sve se drugo poraspadalo.
TAMARA ZABLOCKA : Prateći pozorišnu scenu u BiH, čovjek u nekom trenutku mora primijetiti da se rjeđe nego što bismo trebali bavimo sami sobom, kakvi smo i kako nam je sada i ovdje. “Hadersfild” i “Generacija bez kosti” rade upravo to, bave se našom ovdašnjom tragedijom koju još živimo. Zašto nerado propitujemo sebe i svoje vrijeme?
CVIJETIĆ : Jer smo opčinjeni popravljanjem zamišljene slike o sebi. Ozbiljno bavljenje sobom jest seberaskrivanje, a ono donosi demaskiranje stvarnosti oko nas. Pa svi remorkeri sanjaju pučinu s jedrima ali ne napuštaju svoje šteketanje samo unutar zaliva. Resurs vremena trošimo na zadovoljavanje sebe a ne na razumijevanje sebe. Tako i odemo s lica zemlje uopće se ne razumivši, ne znajući se. Valjda mislimo da zadovoljavanje sebe smanjuje našu smrtnost, a da razumijevanje sebe ogoljava našu smrtnost do paralizirajućeg straha.
Ne umanjuje našu umiranost ni samorazumijevanje, ali bar znam šta mene umire, a ne samo koliko.
Pozorište danas i ovdje ne zna šta mu je posao, pa bi se nadjebavalo sa darabubamarinskom publikom u nasmijavanju.
Pa to se ne može.
Nekažnjeno. Po pozorište.
U ovoj se zemlji uprkos svemu događaju ponekad izvrsne predstave. Ali to su entuzijastički incidenti.
Ostalo su priredbe.
Ostalo su ćutanja.
TAMARA ZABLOCKA : Živite i radite u Prijedoru, gradu bijelih traka, ratnih zločina, masovnih grobnica, gradu u kojem se zabranjuje i sjećanje na žrtve. Ratne zločine i masovne grobnice bez zazora tematizujete u svojoj poeziji. Koja je cijena upiranja prstom u ono za šta mnogi Vaši sugrađani tvrde da se nije ni desilo?
CVIJETIĆ : Kada jezik jednom emancipirate njegovih komunikacijskih svrha, imate otvoren put na naslagama neizgovorivosti. Ne upirem ja prstom ni u šta, prije će biti da se cijelim dlanovima štitim od toga da dogođeno u ratu upire prstom u mene ili u sve one koji će tek doći.
U igri pisanja od Foucaulta, piscu pripada uloga mrtvaca, tj. ” trag pisca nalazi se u jedinstvenosti negove odsutnosti.”
Istine ne zavise od istinitosti, nego od interpretacija. Zapisano, progovoreno, jest i progoreno tkivo općeg šutanja.
Dolaze, došli su ljudi koji se rata ne sjećaju.
Možemo im ostaviti nešto galame o nama. Ona će se brzo sleći, zatim bi trebala slijediti njihova pitanja.
TAMARA ZABLOCKA: Intimno, kako je sa svakom novom pjesmom iznova prolaziti kroz svu tragediju nedavne prošlosti?
CVIJETIĆ : U intimi svojeg pakla, svakome je vruće.
Mene pjesme meni prevode.
Ugledam sebe za planinu nižeg.
TAMARA ZABLOCKA : Neki su otišli, neki su ostali, mnogi poludjeli. Krije li se uzrok raspada generacija na našim prostorima, osim u samim devedesetim, u tome što se nikada nismo suočili sa prošlošću i zločincima u vlastitim redovima? Koji su još uzroci potpunoj nefunkcionalnosti ovdašnjeg društva?
CVIJETIĆ : Mi smo društvo u kojem stalno se dešava bitka za status žrtve.
Kao da svi izbjegavaju biti “pobjednik” i preuzeti odgovornost za sadašnjost. Komsomolačka postrojavanja, istopotšišanost i uniforme, jedini su oblik organiziranja društva u Južnih Slavena.
Fatalna zaljubljenost u svoju hrpu kostiju i ekshumatorstvo kao savšeno izučen zanat.
Poludjeli, otišli, i oni koju su ostali, nose identične pustoši a rijetke su ovdje sudbine koje će stići biti položene u kakvu tintu, u kakvu knjigu, u kakvu svrhu.
Odavde se sada odlazi.
Neutvrdiv broj gnijezda nestao je s posječenom šumom.
TAMARA ZABLOCKA : “Ludak mi čuva kuću, a kuća otišla u pizdu materinu”, izgovara jedan od likova u “Hadersfildu”, što zvuči baš kao metafora života koji živimo posljednjih četvrt vijeka. Ima li izlaza iz haosa koji smo kreirali? Čemu možemo da se nadamo od generacije koja je odrastala na masovnim grobnicama, učeći da se zlodjela isplate?
CVIJETIĆ : Nema izlaza.
Kuća sada čuva luđaka.
Ima stara židovska legenda o Propovjedniku koji se obraća narodu na trgu u gradu u kojem vladaju hulje i nitkovi.
Čestiti se ljudi sklanjaju od zla u svoje zamandaljene (zamandeljštamljene) sobe i na trg svraćaju samo u prolazu, idući po vodu preko trga.
U početku su slušali Propovjednikove riječi, ali svakim danom bivalo ih je sve manje.
Na kraju, Propovjednika je ostao slušati samo jedan dječak. Nitko ne želi slušati tvoje riječi, kazao je Propovjedniku, a ti i dalje govoriš; zašto?
Zato, da se i ja ne promijenim, kazao je Propovjednik dječaku na trgu.
Sad valja vidjeti da je dječak odrastao, da trg je ostao pust.
TAMARA ZABLOCKA : Istovremeno, ni ostatak svijeta nije na puno boljem mjestu. Mora koja zapljuskuju obale Evrope postala su posljednjih mjeseci masovne grobnice, Evropa strepi od Drugih toliko da ih radije gleda mrtve nego unutar svojih zidina, bliska budućnost ne obećava. Kako Vi vidite današnju sliku svijeta?
CVIJETIĆ : Dječaci se Europi utapaju na predugačkoj haljini od turskog pijeska.
Europa se žiletžicom brani od sirijskih nesretnika. Europa brani svoje blagoutroblje, da upotrijebim tu veliku riječ Mirka Kovača. A to je blagoutoblje krhko, nezaštitivo, istovjetno sirijskom.
“Dok šetamo, ima nas troje
ti i ja i sljedeći rat” – pjevao je Hanoh Levin 1968.
Svijet je postao/ostao TRAMPOVANO mjesto, klaunizirano ludilo, dozirani kontinuirani rat, plakanje i zvuk pokopnih lopata – što je zapravo oduvijek i bio – hamletoidna izglobljenost kojoj teško ima povratka u čašicu koljena.
Ili, u jednoj slici: namučeni i užasnuti pogled sirijske velikooke i zaprljane djevojčice na Papu Franju, dok joj pere noge u zlatnom lavoru na Lezbosu.
Pogled drona na zaspalu djecu uz žicu, preko jezera.
TAMARA ZABLOCKA : Glumac ste i reditelj, neraskidivo ste vezani za pozorište. Koji je zadatak pozorišta u tom današnjem, raspadnutom svijetu, u kojem se najviše bavimo trivijalnostima i sklanjamo pogled od životno važnih tema. Kolika je njegova moć?
CVIJETIĆ : Meni je teatar debatno propitivačko mjesto, onaj trg s Propovjednikom, ojačan prijetnjom postavljanja vješala.
Meni je kazalište Eshil, koji svlači svoju odoru grčkog ratnika i počinje vikati na statiste u svojoj drami.
Meni je pozorište tolika koncentracija stvarnosti, da se stvarnost mora igrati svojim sopstvenim licima namnoženim u silnim ogledalima.
Meni je teatar odbacivanje stvarnosti, što je po definiciji ludilo, ali ovdje kazalište je utočište u ludilu od ludila van pozorišta.
Samo kazalište može vidjeti kako je bogu biti vjerovan.
I kako je šakohvatu nečije gline nakon duge agonije.
Pozorište je najveća utjeha koju sam upoznao, samovar za samovaranje vode čajem, jedina zavjesa kojoj su s obje strane prozori s nebom.
COMMENTS