BORIS BUDEN


SAPERE AUDE




Negdje oko godine osamdesete, među studentima filozofije u Zagrebu kružila je neobična anegdota. Za jednoga od uglednijih profesora Odsjeka za filozofiju govorilo se da sakriva knjige od svojih studenata. On bi, pričali su studenti, početkom semestra uzimao iz knjižnice Odsjeka većinu knjiga koje su na izravan ili sporedan način bile u vezi s temom njegova seminara i čuvao ih do kraja semestra kod sebe. Ali ne prvenstveno zato da podigne kvalitetu svoje nastave, nego, i u tomu je poanta ove anegdote, da od svojih studenata sakrije prave autore spoznaja koje im je na predavanjima i seminarima prezentirao kao svoje vlastite ideje.

Nije bitno je li anegdota istinita ili nije. Činjenica je da su je studenti prepričavali i tako okolnosti koje ona opisuje držali stvarno mogućima. Pod tim okolnostima međutim zamislivo je sve osim normalnog intelektualnog sazrijevanja. Najprije nam nedostaje sam profesor. Njegova funkcija se raspala u sebi – on nije više onaj koji upućuje na izvore znanja nego je postao prepreka na putu do njega. Kao što knjige nestaju s javnog, svima dostupnog mjesta, i gube se negdje u nedostupnosti privatnog posjeda, tako se i javna funkcija “profesor” srozava na svoj odveć ljudski, privatni supstrat. Profesor postaje tek loš čovjek, možda odveć tašt i iskompleksiran, a možda jednostavno bez talenta, kako stvar obično stoji s jalovim epigonima i plagijatorima. Na drugoj strani međutim raspada se i grupni portret njegovih učenika, studenata filozofije. Nitko od njih otvoreno ne postavlja pitanje o nedostupnim knjigama, niti na bilo koji način javno artikulira problem. Njihova se intelektualna ambicija, ona navodno silna glad za znanjem i mudrošću zbog koje se čovjek, kako kažu, odlučuje za studij filozofije, šutke povlači pred prvom konkretnom društvenom zaprekom i smjesta utažuje u sitnoj zlobi i licemjerju privatnog trača. I život teče dalje. Profesor je ostao profesor, zadržao je svoj javni ugled i privatno zbrinute knjige, a studenti su ga nastavili javno štovati kao profesora i privatno pljuvati kao čovjeka.

Ipak, zapitajmo: po kojem to pravu jedan profesor zaposjeda izvore spoznaje ne pripuštajući k njima čak ni svoje studente? – Po onom pravu koje proizilazi jedino iz njegova društvenog statusa, iz njegove institucionalizirane privilegije. To pravo neupitno je profesoru, kao što je neupitno i njegovim studentima odnosno svima ostalima, samo u onoj mjeri u kojoj u cijelom društvu vrijedi kao samorazumljivo da je spoznaja, ljudsko znanje, štoviše, kultura kao takva, nešto po svojoj naravi dostupno samo elitama, dakle nešto što je u esencijalnom smislu odvojeno ne samo od društva nego u krajnjoj liniji i od politike.
I dalje: po kojoj to logici studenti bespomoćno zastaju pred prvom društvenom zaprekom na putu do znanja, po kojoj logici na javnoj razini prešućuju problem i zašto je njihova jedina reakcija, regresija u privatni trač? – Logika njihove uzetosti jest logika straha, ali ne straha kao karakternog nedostatka slučajnih pojedinaca nego kao modela reagiranja na društvene pojave, dakle straha ne u njegovoj psihološkoj, nego u njegovoj socijalnoj dimenziji. U ovom konkretnom slučaju taj je strah našao svoj izraz u, kao što i sama riječ kaže, strahopoštovanju prema instituciji profesora, kao instanci autoriteta, prema kojoj se studenti odnose jednako neupitno kao što se, kao društveni subjekti, odnose i prema drugim društvenim i političkim institucijama. Stvarna potreba, ovdje potreba za znanjem, ne usuđuje se artikulirati javno. Zato tim žešće izbija u patološkom obliku, kao ressentiment koji se hrani privatnim ogovaranjem. Tako nastaje doduše iluzija da se na situaciju nekako ipak reagiralo, ali tek s tom reakcijom okolnosti ne samo da ostaju kakve su bile, nego zadobivaju i čvrstoću objektivne zakonitosti.

Erozija zahvaća još jedan krug odnosa. Nesposobnost ovih mladih ljudi da kao studenti javno artikuliraju problem koji imaju sa svojim profesorom izraz je njihove nemoći da kao društveni subjekti aktivno sudjeluju u konstituiranje javnosti kao takve. Ona već tada naime, u začetku njihova intelektualnog sazrijevanja, za njih ne predstavlja nikakav relevantan faktor.

Ova sličica iz studentskog života nije dakle nimalo bezazlena. Čak i kao puka izmišljotina, predstavlja ona simptom konstitucijskog poremećaja unutar same hrvatske intelektualnosti. Neka pojava postaje simptom samo retroaktivno. To je poruka koju bolest šalje iz budućnosti u kojoj će se tek do kraja razviti. Isto je i s našom anegdotom. U vrijeme kad je kružila među studentima, početkom osamdesetih, ona i nije bila ništa drugo nego obični trač, možda više izraz nestašluka nego prave zlobe. Da je bila i više od toga, simptom teške bolesti, saznajemo tek danas kad se bolest neprikriveno manifestirala. Ta bolest zove se rasulo hrvatske pameti – rasap unutar same supstancije hrvatske intelektualnosti. Tek danas iz stanja tog rasula možemo shvatiti puno značenje tadašnje anegdote. Ona je prije svega bila sažet prikaz spontanog pobačaja te hrvatske intelektualnosti. Tek danas znamo da oni studenti filozofije i nisu imali nikakve šanse da se rode kao intelektualci. Te da su to, i ne znajući, rekli upravo navedenom anegdotom. U toj je anegdoti naime sadržano sve što ubija intelektualnost u samom njenom začetku: strah pred javnom artikulacijom vlastitih misli, prihvaćanje elitnog statusa uma, regresija u privatno i kontigentno.

Nesreća onih studenata, ali i njihova tipičnost, jest potpuna uronjenost u hrvatske prilike. Riječ je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina čitavog društvenog života, konstanta političke prakse i opće duhovne klime. Štoviše, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urođeni kukavičluk pred autoritetom društvenih institucija i kulturnog nasljeđa, autoritetom iza kojeg ne stoji ništa osim gole, ničim kontrolirane, moći političke i duhovne elite. Riječ je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat – košmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra loši, pametni, glupi, zgodni i odurni […] nikada međutim načela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija.

Te prilike bile su i ostale jače od želje za spoznajom. Ona ruka koja se u pokušaju da dohvati knjigu nije usudila ispružiti do kraja, sasušila se u svom zgrčenom stavu. A rješenje je bilo doslovno na dohvat te ruke – u onim nedosegnutim knjigama. Tamo je stajao odgovor na pitanje što jest bit moderne intelektualnosti. Na primjer, kao “Odgovor na pitanje: što je prosvjećenost?”, Immanuela Kanta: “Prosvjećenost je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nemoć da se čovjek bez vodstva drugoga služi vlastitim razumom. Samoskrivljena je ta maloljetnost jer njen uzrok ne leži u manjku razuma nego u manjku odluke i hrabrosti da se tim razumom služimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!” To je Kant držao lozinkom prosvjećenosti. Lozinkom koju hrvatska kultura nikada nije čula i koja u njenoj tradiciji nije ostavila nikakva traga. U tom smislu je današnje rasulo hrvatske intelektualnosti upravo konstitucijski poremećaj, konstitucijska maloljetnost – riječ je o njenoj nemoći da se začinje u slobodi i reproducira iz slobode. A ta sloboda jedino je što zahtijeva prosvjećenost i, prema Kantu, svodi se jednostavno na ovo: “vlastiti um u cijelosti izložiti javnoj upotrebi.” Ne iz slobode, nego iz svog socijalnog supstrata reproducira se ono što nazivamo hrvatskom kulturom. Ona je bila i ostala ekskluzivna stvar elita, stoga joj javnost nije potrebna, kao što joj nije potrebna ni demokracija. Štoviše, ona zazire i od jednoga i od drugoga. Ona se boji demokratskog, a time ujedno i egalitarnog karaktera moderne kulture i moderne evropske intelektualnosti s kojima u pravom smislu tek počinje novovjekovlje, kao što Descartesova “Rasprava o metodi” počinje rečenicom: “Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodijeljena od zdravog ljudskog razuma.” Ničim ograničena, u samoj sebi osovljena sloboda uma, koji se u potpunom svjetlu javnosti obraća svijetu kao takvom, u njegovoj univerzalnosti – ta dimenzija ne postoji u prosvjetiteljskoj tradiciji hrvatske kulture. Iza ideje narodnog preporoda, nacionalnog buđenja, iza “hrvatskih proljećâ” s jedne strane, kao i iza klasno motiviranog opismenjavanje masa, pod parolom “kultura narodu”, s druge, ostalo je tek sumorno groblje abortiranih intelektualnih fetusa – ljudi koji misle da su intelektualci zato što su išli u nekakve škole i zato što pripadaju nekom socijalnom sloju. U stvari, gomila jadnika bez dostojanstva i pameti, izgubljena u prostoru i vremenu, koju svaki malo moćniji idiot može potezati po bespućima povijesne zbiljnosti kao hrpu praznih vreća.

Intelektualac je nešto drugo. Mi znamo točno kada i gdje se on rodio. Siječnja 1898., u Francuskoj, u jeku afere oko kapetana Dreyfusa, okrivljenog za špijunažu. Dan nakon što je Emile Zola teško optužio vojsku i sudstvo pojavljuje se u istim novinama protest protiv povreda prava u procesu protiv Drayfusa. Ispod protesta je više od stotinu potpisa, među kojima su i imena tada najprominentijih pisaca i znanstvenika Francuske. Taj protest nazvan je u javnosti “Manifeste des Intellectuelles”. Moderni evropski intelektualac rađa se dakle ne samo u angažmanu za ljudska prava, nego i u otvorenom suprotstavljanju pogromaškoj, u slučaju Dreyfusa, antisemitskoj masovnoj histeriji. Javna upotreba uma u aktu beskompromisne društvene kritike – to je dakle njegovo rodno mjesto.

Angažman za javne interese, za povrijeđena prava i potisnute istine; kritički refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog nasljeđa i društvenih institucija; emfatična vjera u javnost senzibiliziranu za racionalnu argumentaciju; performativno proizvođenje te javnosti u aktu javne upotrebe vlastitog uma; sustavno poticanje kulture proturječja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovođenje u pitanje vlastite elitne pozicije; odgovornost za demokratski razvoj društva u cjelini […] te i ovima bliske osobine ne nasljeđuju se ni po kakvoj zakonitosti iz onoga što se zove hrvatska kulturna i politička tradicija. To znači da biti intelektualcem u Hrvatskoj danas znači biti na neki način nezakonito dijete te tradicije i tih hrvatskih prilika.

Biti dakle izrod, bastard.





iz   Boris Buden, BARIKADE, 2006./2015.





                                                                              

                                     s profesorom Budenom, Otvoreni univerzitet Banja Luka, 2015.


Objavi komentar Blogger

 
Top