photo by Igor Motl - Portret pok. glumca  Rade Stupara




DARKO CVIJETIĆ


EMOTIKONI U VIBERU III/82





* * *


Vladimir N. izveo je 2004. godine performance na grobu Marcela Duchampa, na godišnjicu Marcelove smrti, u Ruanu, u Francuskoj.

Doveo je profesionalnu narikaču (žena koja za novce nariče, leleče, plače i zazivlje ime pokojnikovo), angažirao je na jedno popodne po cijeni 10 eura po satu.
I put joj u Francusku platio.
Stajao je pored, u tamnome odijelu s kravatom, i plakao.

Na putu kući, u vlaku, pomenuo joj je Nevjestu.
Živjeli su sretno, on se pred kraj života žalio na bolnija mokrenja.


* * *


Edis V. je mladi slikar, koji priprema rad - performance izložbu : forenzičke fotografije satova pronađenih u masovnim grobnicama.
Edisovog su oca 2002. našli u jami TIHOTINA.

Tik - tak - tik- tak

"Tatin je sat radio na puls"
"Bratova baterija radila je u grobu još sedam do devet mjeseci"
"Stari ga dobio za 20 godina u Rudniku."

Tiho, tiše, tiho, tiše, na kapima kiše...


* * *


Namrmljao sam dosad bar lopatu zemlje donjom vilicom.
Sve će me to jednom i zatrpati, mislio sam. Noktima se držim za riječi.
Angeo poslanik, koji ne poznaje sadržaj poruke koju donosi.
Sebe naglas ne dozivam.
Jer bi se dozivano povlačilo u nepreskočivost iskušenja pustinjom.

Otud zaboravljanje sliči rasipnosti, jer ono što sam zaboravio, jest jedino što nisam stigao uništiti.

Lj. je izgubila bebu 1999. u devetom mjesecu trudnoće. Jednostavno, ujutro više beba u njoj nije disala, nije se više micala.
Tako da Lj. nije samo moja žena i majka naše kćeri, nego i grob našega sina, pomislio sam. Još krišom čuvam ultrazvučni zapis da je bio tu.

Tik - tak - tik - tak

Tihotina je jama uzela da se zove.



* * *



Cera došao iz Chicaga.

Nekih je već pola života tamo. Dan je oblačan, sjedamo u auto i vozimo se prema Kostajnici, uz Unu. Vodim ga na borbeni položaj iz 1995. pod kontrolom naše Operativne grupe B. Od kukuruza i novoizraslih vrba jedva sam pronašao naš rov. 21. mu godina, posve punoljetan, zarastao, nazire se samo uz puno podataka.

Pokazujem Ceri, objašnjavam, pravim se ratnikom, ufurao sam se, potpuno sam se zanio, pokazujem - ovdje je bio tranšej, ovuda se išlo do rova broj petnaest, ovde bi morao biti nešto kao uvalica, čekaj, eno ga, ovdje je sjedio pokojni Radenko, ovdje smo ložili, tu smo čistili oružje, ovdje smo odlagali šatorska krila da se suše, Zoka napravio stolić i urezivao nam imena...

Ušutim.
Cera me gleda.

I ti si mislio da ovdje stavimo šatore i kampujemo, mirno me pita.
Besmisleno, čak bolesno, sad i ja vidim.

U pravu si, kažem naglas, iz čučnja promatrajući vidim li se s druge obale, a i otjerali bi nas, tko zna čiji su kukuruzi.



* * *



Kad sam bio dječak provodio sam raspuste kod očevih, u selu Bjelajci, kod Bosanske Dubice. Kod bake su na zidu male kuće od blata okačene visile tri Spomenice.
Za u Jasenovcu ubijene sinove Đuru (13 godina), Milu (14 godina) i za Ostoju, 35-godišnjeg supruga, moga djeda.
Ubijeni su i spaljeni. Jer su bili Srbi.
Svi su odvedeni u Jasenovac, otac je bio beba, zatim u roblje, kako je govorila tetka, u okolicu Bjelovara.

Tako je bilo u ratu prije.

U ovome bilo je drukčije.
U kasarni u Banja Luci su tukli moga ujaka Viktora.
Jer je bio Hrvat.
Preko Crvenog Križa otišao je u Ameriku.

Zatim su i moji roditelji otišli k njemu.
Kad je tamo umro, kremirali su ga i tata je donio njegov pepeo u crnoj kutiji, sletjeli su na aerodrom u Zagrebu.

Stoji tako tata u Zagrebu i drži torbu, s pepelom u kutiji.
Vraća ujaka Hrvata u Republiku Srpsku, on, Srbin, kojem Hrvati nikada nisu vratili pepeo braće i oca.

Sjedamo potom u auto.
Ići ćemo preko Jasenovca, za Prijedor, najbliže nam je, kažem.


* * *


Bio sam Pumpar pitke vode u Rudniku Omarska 1985/1986
Prije trideset godina.

Pumpar pitke vode u Omarskoj. (!)

"Pumpar pitke vode" - tako je puni naziv mojeg prvog radnog mjesta, u tek otvorenom Rudniku. Nadzirao sam rad pumpe, koja je sa tridesetdva metra dubine crpila pitku vodu i vodovodom odašiljala rudarima.

Ali, vukla je previše željeza u vodi.
Pa su ugradili sustav za deferizaciju vode. Nadgledao sam ph vode, njezinu kiselost, uzimao uzorke, pratio rad bučnih elektro pumpi.

No, uzalud.
Previše željeza u vodi.
Na kraju su odustali.
Našli su izvor pod Kozarom i odatle vukli vodu.

Onda je počeo rat. Vrelo bilo ljeto, jedni rudari su tukli i ubijali druge rudare, za vjeru.

I nisu im davali vode. Kao da oba boga nisu halucinirali od žeđi u pustinjama.
I tražili bunardžije i pumpare po fatamorganama.



* * *


Javljaju mi iz Slova Gorčina da pripremim nešto kao kratki osvrt na temu "Kultura i umjetnost u BiH - stanje i perspektive", da se pridružim diskusiji na nekih desetak minuta.

Nema problema, odgovorim:

Saša pričao kako je ovoga ljeta bio na pokopu starice, ispalo je nekako slučajno, bili su zapravo na proputovanju, svratili u novootkriveni rod....kad zatekli ih u žalosti.
Baka se upokojila, tko zna čija, i koliko im bliska.
I ljudi dolaze, lijes je otvoren, baka izložena, "smirena i voštana", veli Sale.

Odjednom u kuću ulaze bliznakinje od oko osamdeset godina.
Jedna je napadno našminkana, u haljini koja promašuje dva stoljeća, druga pogleda oborenog, siromaški odjevena.

Dvije bake, identične, došle umrloj prijateljici na daću.
Našminkana se sestra nagne i poljubi u čelo pokojnicu.
I ostao ogroman otisak crvenog ruža za usne na čelu mrtve bake. Ogroman cvijet.
Kao velika crvena petokraka posred čela, pričao Saša.

A dva minuta stariju sestru sramota.
Sagnula se i ona. kao da će i ona poljubiti pokojnicu s crvenim znakom na čelu, i krišom pljune i obriše otisak sestrinog poljupca.

Zatim obje žurno izlaze, svađajući se.



* * *



Prijatelj B. (osoba B) napada me na facebooku, u inboksu, u ograđenom razgovoru, jer mi je među virtualnim "prijateljima" na facebooku, pronašao izvjesnog A. (osoba A) koji ga je premlatio u obližnjem Rudniku - logoru..

Znači da ga "skinem" s popisa prijatelja, pišem mu, da ga "obrišem"? "Skini ga, kaže moj prijatelj B.

Onda me A. pita u inboks, zašto sam ga skinuo s popisa facebook prijatelja. Kažem mu.

Nije istina, piše mi sada A., ja sam ga spasio one noći kad su ga trebali streljati s još četvoricom iz Ljubije.
Onda skinem i prijatelja B. s popisa virtualnih prijatelja na facebooku.

Obojica su još u logoru i to na mojem zidu.

Kao da je moj zid ograda, žica, a ne pokemonijada na "Vremenskoj crti".
Predložim im virtualno prijateljstvo.

Obojica me blokiraju.




* * *



Nisam uspijevao poznaniku nikako objasniti tko je Mirko Ilić, da je dizajner svjetskoga glasa, da postdiplomcima predaje ilustracije, da je bio umjetnički direktor magazina "Time" i AP stranica "New York Times", urednik stripa u nekadašnjem "Poletu", da je iz Bijeljine rodom, da je u Zagrebu svojedobno...

Uzalud. Ne zna.
Onda ga pitam zna li za "The Roling Stones"? Naravno.
I tko je Keits Richards? Zaboga, naravno.

E, Keits, velim mu, na ramenu ima istetovirano ime - Mirko Ilić!

Ala, uh, jebote....
Pa jest, veli, mi smo u Banja Luci uvijek preferirali "The Beatles", a raja iz Bijeljine i okolo, na Stonse.




* * *


Denkbild.

Biografija : Pumpar pitke vode u Omarskoj.



* * *



Gradom jučer išao čovjek s bradom bez brkova, s ahmedijom na glavi, podrezanih hlača, išao je od čovjeka do čovjeka i urlao da je Allah veliki....

Vehabija iz Kozarca, veli konobar u tržnom centru.

"Ljudi se počeli sklanjati, zvati policiju, traže ga po ovoj vrućini.
Da smo u Evropi, ukantali bi ga na ulici, ali ovdje ne može, jebi ga mi uranili s logorima devedesetdruge, sad će ih Evropa tek praviti."

Uzmemo mi mrtvi ujutro cekere, i odemo na Markale, u Sarajevo, čekati.



* * *



Svi bježe iz zemlje, ode sva mladost iz zemlje za koju se toliko krvi dalo. Svi odlaze, komšija, pričaju u liftu.

Svatko svoju sebeiskopinu drukčije mrvi.
Od nje zavisi hoću li zemlji biti bljutav zalogaj ili hostijski važno sveto gutanje.

Moram reći Maku: bio sam ti tamo: u
slovoutroblju.

I tamo, posjekotine i plišane medice, bi da su kamen.




* * *




CocoRosie je band koji čine dvije djevojke.
Braco priča kako je skoro u Njemačkoj bio na njihovom koncertu. Pjevačica ima glas pretučenog djeteta. Na bini su imale okačen štrik i presvlačile se tokom koncerta.

Jesi čuo da se ubio ovdašnji, koji je otkrio najveću masovnu nakon Drugog rata u Europi, dovrši iznenadnim pitanjem Braco?

Imao štrik.

I presvukao se.
Glasom pretučenog djeteta.




* * *




Krvotvorni organ, kaže liječnik, govoreći mi o jetri.

Na kućama s periferije svijetli novi kreč.
Netko rastjeruje nebo.
Netko upljesnjuje igračke.

Zidovi propadaju i satovi s kukavicama im dođu glave.
Tamo sada pada snijeg.
Kad zapališ krošnju zrelog oraha, sok pišti kao prohujavanje metka.

Razvaljuju staru pijacu i sele je.
Uz gradsko mezarje.
Ako to budem upisivao u bilježnicu:
Papa plače u Auschwitzu i pere noge bolesnom ćelavom dječaku.

Kolovoz je, pčele napadaju napuklu lubenicu.


* * *




Piše Primo Levi - kad su osloboditelji ušli u Auschwitz, našli su uskladištene tone kašika.
Esesovci im namjerno nisu davali kašike.
Jer - kašikom se jede, bez kašike - jezikom se lapće.

Jedu ljudi, životinje lapću. Kašika je vrijedila bogatstvo, jer je oljuđivala.
Danas momci nose noževe i mačete.

Puno treba vremena da se nauči upotrebljavati kompletan escajg.

Ipak, sreo sam neki dan Senku. Prvi puta od devedesetdruge.
Došao iz Australije da obiđe teško bolesne starce.
Nekad je nosio čakiju.
Sada nosi kašiku u džepu.




* * *



Jugoslavenskost. Na hanakšiževskom jeziku - zakrkljaj.

Igrao sam Borisa Davidoviča u Pozorištu Prijedor, 2009. godine.
Napravili smo čelični kavez 4x4x4 metra, koji je bio naš Psetarnik.
Vozali smo Grobnicu - kavez Bosnom, mali svoj kućni gulag vukli za sobom.

Igrali smo tako Grobnicu u Jajcu. Na kazališno/pozorišnim Igrama Bosne i Hercegovine.
Na izvorištu Revolucije.
Šetali smo uz vodopad, kud i Lola i Đilas, jedno jutro, Radenko i ja. Radenko je igrao isljednika Fedjukina.

Grobnica u Jajcu,
Kavez posred nje.

Tada je bila zima, Borise Davidoviču.
I vodopad nikako nije onaj isti; možda samo škripa čizama jest.



* * *




Otišao sam, kao nekada Srđo B. na željezničku stanicu, i to na isto mjesto s kojega je on godinama predvečer mahao vlakovima.

Srđo je ispraćao nekada moćne europske kompozicije koje su prolazile čuvenom prugom, "prvom u ovom dijelu svijeta, koja je povezivala Austro-Ugarsku i Tursku", ispraćao ih nostalgičan i zaljubljen u putovanja orient-expresima, u slučajnost otmjenih lica.

Ali, nema više vlakova; stari Srđo je umro.
Iz magle je izronila lokomotiva s jednim jedinim vagonom.

Dječak i djevojčica s majkom, iza sigurno otac, okrenut leđima.

Oni meni mašu.

Obitelj Kišovih, pomislim, i odbrojani Kišni čovjek.



* * *


Kad je Danilo bio u Prijedoru, 1986. primio je nagradu Skender Kulenović i uvečer na Mrakovici govorio kako mu je Đorđe Lebović ispričao da je kapacitet svih krematorija u Auschwitzu u toku 6 sati bio - 11. 950 osoba :
proces gasiranja - 15 do 20 minuta,
vrijeme spaljivanja - 4 sata i 30 minuta.

Dnevni kapacitet - 47 800 ljudi.
Pola Prijedora u dimu u danu, izračunao je.
Dva dana dima.

Vremena ni da sonet urediš.



* * *


Zašto toliko pišeš o Auschwitzu, pita me? Emotikoni ti vrve pepelom.
A-durni Adorno.


* * *



U književnosti, interpretacija je ono što čitatelj dodaje tekstu, kaže Levi-Strauss.

U snajperu, interpretacija je ono što meta dodaje metku, izdvajajućom bojom košulje.




* * *



Da sam imao kamena i vremena, ovako bi se naklesao, dolje u Radimlji, ostao :

Miteleuropsko židovstvo mojeg učitanog jugoslavenstva;
Kao Srbinu, stalno me se opominje na stranu hrvatstva. Kao Hrvatu, stalno me se opominje na stranu srpstva. Postajanjem Ne-Srbinom i Ne-Hrvatom, ja još nisam manje mržen, jer mi lice u jugoslavenstvo ucrtaju, i onda svatko misli da može unositi se, unositi sebe meni u lice.
Ucrtan takav, na mržnju motiviram i Hrvate i Srbe, iako nitko ne zna što je to danas Jugoslaven, i kako se to može biti, a ne biti mrzlo mržen, i kao mrženik osjetiti svaki dio sebe kao podjednako mržen, namržen, izmržen i tako usjećivan, pamćen i sačuvan za puno propadanja, što bržeg.

Za Bosanca, premalo sam Bošnjak, nikako, ali dovoljno nikoliko da me se okrstjani, i to dvostruko križokrsno, raznovrsno, slovomice, nemilice.

Mržen i za ono što jesam i mržen za ono što nisam, sav sam sada omražen, mraznom cičom i cičanjem svakolikog mrženika, i mogu razumijeti radimljanske dijake i biljegare, stećkare ničije, kao i mrtve jidišnike, kojima je jezik ostao u prašnjavim dušnicima.

Sve raslovljeno, slovo po slovo, sve uslovljeno kao ukapano.
Tako mi je s Cvijetićem:
Otvori Slovo Gorčina i nastanu slovootvori.

Mak na konac, Mak pod konac,
Sve evo što sam uvabio od ništavila.




* * *



Uz Bregavu, večeramo, priča Amir:

"Stari mi bio u samici.
U Dretelju, kod Hrvata. Bio dugo u samici.
I sad zajebano biti mu sin.

On nekad i izađe.
Ja mu još nisam izašao iz samice.

Derem se s vrata."




* * *



Psi, ulajanih kućica.

Tamno ih plava nebesa izvukla van.
Pa gledaju kako se zvijezde suše, poput bučnog razreda gimnazijalki, utišan zvonjavom prije vremena.




* * *



U zgradi na Starom sajmištu u Beogradu, koja je tokom Drugoga svjetskog rata služila kao mrtvačnica za tisuće Židova, danas se nalazi restoran - SO I BIBER.

Tu, gdje Beograđani jedu, nacisti su odlagali tijela ubijenih, a odatle su prenošena preko Save, i pokapana na židovskome groblju.
Zgrada je sazidana 1938. godine, i to kao - Turski paviljon na Beogradskome sajmištu.

Preko puta se nalazila bolnica.
Sad je teretana.

Zubi, sivi od pepela u soli, od kose u biberu.
Pruskanje Save do leda sebe.




* * *




Enes me precizno vodi cijeli dan Mostarom.

Objašnjava mi - ovdje su bile linije, iza ove zgrade, ovdje je poginuo momak, ovdje je granata neku djecu, ovo je bio hotel, ovo je temelj za buduće kazalište, iako ima prazno pozorište.

Bit će i kazalište.

Stari mi je bio s ove strane. Dajdža ostao tamo, pa bio u HVO-u.
Još ne govore.

Šećemo malo linijom, čas sam na strani HVO-rovova, čas na strani Armijinih linija.
Noć si prespavao na jednoj strani, nacrta mi, a ujutro si šetao po suprotnoj, "maminoj strani Mostara".

Tvoj tata nema svoju stranu Mostara.




* * *



Gilles Deleuze ubio se 1995. skočivši kroz prozor, jer se gušio u izderanim maramicama pluća.

Bjekstvo je aktivnost, pisao je.





* * *




Peđa Isus, iz Mediale, pričao kako je Ilija Savić (1936 - 1966) bio Šejkin veliki prijatelj. Savić je u Medialu donio W. Blakea, više misticizma i tišine. Priča Peđa Isus kako su Ilija Savić i Šejka krajem pedesetih izveli crnomagijski ritualni performance s oblačenjem crnih sakoa svojih umrlih očeva.

Ubrzo, par godina kasnije, umro je iznenada Ilija Savić, zatim i njegov brat Dušan, koji je fotografirao tu scenu sa sakoima, a 1970. umire i Šejka.

Dolores Ćaće bila je crna muza Mediale, priča Peđa Isus, i Ilijina supruga, poslije se udala za Slobodana Šijana.

Ilija je stalno šutio, kaže Peđa Isus, i kad bi počeo da govori, nikada nije dovršavao rečenice.

Čovjek bi rekao - ko to tamo peva?

Čim je Ilija umro, Dolores je spalila svoje pjesme.
Samo još sakoi, neopaženi, očinski se krate sami po ormarima.




* * *




Denkbild II

Iz biografije: Pumpar pitke vode iz Omarske, u Radimlji, među stećcima.

Ispucana fudbalka odskače po Save Kovačevića.

SFR Jugoslavija imala je tajni projekt pravljenja atomske bombe, pod šifrovanim imenom SUTJESKA.

Mi bi sebe hirošimnuli.
Ni stećke ne bi od nas ispumpali.





* * *




Nama je tijelo malog samo doplivalo. Mogli smo ga gurnuti od nas niz Unu, ali, eto, s dvije čaklje smo ga izvukli.

Dječarac, 21 godina, piše sve u vojnoj iskaznici u desnom džepu, sve uredno - fotografija, ime, prezime, vojarna, grad, brojevi, puno brojeva, adrese. Radenko i ja ga izvukli na obalu.
Izrešetan par dana prije u okršaju kod Novog, licem u vodi, Hrvatska vojska, oznake, sat, lančić s križićem....

Šta ćemo, gledamo se.

Javimo gore, žao nam, pa smo molili komandu za "malog mrtvog ustašu."
Da se sačeka, vele.
Onda su poslali "izolante", neke muslimane - zarobljenike pod stražom, da ubace tijelo na zapregu i odvezu do seoskoga groblja u D. gdje ima i mali katolički dio, uz šumu.

Jedan od zarobljenika je tiho učio, dok je malog polagao u nabrzinu iskopan i plitak grobić.
Kasnije, dvadesetak godina kasnije, nalazim ga praznog.
Razmijenili ga za trojicu naših momaka iz sela, veli mi Mile u kavani "Razgovori ispod sača".

Isto popodne u gradu vidim osmrtnicu, zelenu, s pozivom na dženazu.
Zarobljenik, što je malom namazio i pokopao ga.

Una na tome mjestu savladava lijevu okuku i miriše na mokro drvo, udara u adu, tako da je tijelo maloga lako moglo proplutati kraj Radenka i mene na straži, pa silaziti poslije s puno tvrđeg kreveta.





* * *




(za Adnana Žeticu)


I kod mene u selu, kao u selu ahmedovom, običaj je da se baci sećija na kojoj je neko umro,
pa se tako i posječe drvo na koje se neko objesi

Zapališ sećiju iza kuće,
Drvo napustiš da se osuši

Jedino vodu u kojoj se neko utopio ne možeš baciti, ni zapaliti
(možeš je tući krpom kao strina
kad se mali borko utopio)

I jedino rov, u kojem je neko poginuo
ne možeš paliti, ni bacati,

ali ga možeš zatrpavati iza kuće,
dok ti je pred kućom svadba





* * * 






Sin mrtvog ratnog heroja.
Leži na onkologiji.
Uklonili mu testise.

Na Ifonu ubija Digimone.
Infuzija mu kaplje poremećenog ritma, jer stalno mrda prstima.
Ćelav, bez obrva, u slušalicama mu hrama glas Toma Waitsa, namiguje materi u crnini.
Jednom ga je stari sačekao pred Muzičkom i odveo na kolače, pomisli.

Po displayu mu se izlešavaju mladi Pokemoni.
Izlešavaju se, kaže.




* * *




Presročim jednu misao profesora Marijana Cipre: "Sve je puno SUČEGA. Nigdje nema mjesta za NIŠTO."
Smrću vratimo iskomadanost svijeta, koju smo posjedovali dok smo bivali. Melankolija stare jabuke ili odmaranje sunca na boku ploda marelice, sve to smrću vraćeno biva cjelini - na govorenje.

Jezik, kao jedini organ, kojemu uspijeva istodobno biti i unutar i izvan tijela, samo je mokra kvaka s obje strane vrata.
Lingvistika ovisna o gimnastici.

Dok šutiš, jezik je unutarnji organ koji pripada plućima ili jetri, ali dok govoriš on je ekstremitet mrdajući, pripada rukama, nogama ili prstima. Ili ovako:

Nečija baka, u dvorištu odjela dječije psihijatrije, zabrinuta sjedi. Čeka nekog, nosi bijelu najlon kesu, u njoj plava majica na kojoj piše DŽEKO, i plastični pištoljčić na vodu.




* * *



Svici žive tjedan i Darko ih lovi u teglu
Zapravo, svitice, svičanke
Pokrije se plahtom i gleda ih kako svijetle i udaraju u zidove
Raspožarene se guše

Svitica nema krila
S mužjakom se dovikuje svjetlom
Nakon parenja neke jedu mužjake

U teglu uđe mrak
Pa se taj mrak dovikuje s mrakom u Darku
Pun petroleja trepće
Ulijenjen dugim fitiljima u svitke




* * *





Mustafa Golubić, rođen je u Stocu, listopada 1889. godine.
Bio je pripadnik Mlade Bosne, crnorukac. Na pitanje da li je Mustafa Golubić učestvovao u atentatu na Trockog, ruski povijesničari kažu - da, general Golubič je organizator ubojstva Trockog, tvrdi Ljubiša Ristić, redatelj.
Golubić je bio likvidator Kominterne, zadužen za šefove partija, a to je Četvrta uprava Crvene armije, obavještajna uprava kominterne.
Golubić je, kaže Ljuša, bio šef kompletne mreže Kominterne u Sjevernoj i Južnoj Americi.

I, onda, prije nekoliko dana na Slovu Gorčina 2016. u Stocu, spavao sam privatno, na katu, pod krovom, jer je hotel spaljen u ratu, kod porodice - Golubić!

Kako sam igrao Borisa Davidoviča Novskog, u Kišovoj Grobnici, u Pozorištu Prijedor, pomislio sam -

Novski je tu noć potpuno mirno spavao zaključan na katu, kod obitelji Golubić, nedaleko "Makove hiže", u Stocu. Samo koji sat ranije na Radimlji, među stećcima, opasan snažnim i ledenim vjetrom, pročitao je pjesmu Numerirane bilješke uz Petra Pana, posvećenu Danilu Kišu.

Mogli su se jasno čuti, u radimljanskom vjetru udarci pijuka, istog onoga pijuka kojim su stećci ukopavani, i kojim je prosuta lubanja Leva Davidoviča Bronštajna Trockog.

Ujutro je brzo otputovao, iz Stoca. Neki izvori dodaju, zasigurno sentimentalizirajući cijelu sliku, kako je u sobi na katu, kod Golubićevih, prelistavao nečiji spomenar prepun odljepljenih kartonskih srca, neposredno pred odlazak.




* * *



Pored groba Radenka Bilbije, glumca, majstori napravili klupu od dasaka koje su nekada bile scenske, i na kojima je Radenko glumio majora Katunca koji ne može umrijeti.





* * *





Prema hebrejskoj baštini, a to pominje Bela Hamvaš, osnovno stanje je Tora. Kabala uči da čovjek u maternici zna cijelu Toru, ali kada se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.

Zato osnovno stanje čovjek zna i ne zna, i zato, kada ga čuje, sjeća ga se.

Eritrociti se obnove za dvadesetjedan dan, pa sam za godinu dana puno krvi od tebe daleko, puno eritrocitnih umiranja. Svaki snijeg odgaja sebi prašinu u pahulji.

Tražim svog anđela, svađam se s njim, otimam se za riječi, za himenice, sastavljam svoju Toru od njegovih mucanja po tavanima.





* * * 





Na Madagaskaru postoje zanimljivi obredi ekshumiranja leševa i o tome piše Houellebecq u KARTI I TERITORIJU;

tjedan dana po pokopu, leš bi bio iskopan, čaršafi u koje je bio umotan skinuti s njega, i bi bio postavljen u obiteljsku trpezariju, gdje je ostatak obitelji objedovao u njegovom prisustvu.

Potom bi tijelo ponovno sahranili.
Isti postupak ponavljaju potom za mjesec dana, pa za tri mjeseca; ukupno sedam iskopavanja, a posljednje godinu nakon smrti, i otad se više pokojnoga ne dira, jer je konačno, vjeruje se, pronašao svoj mir. Ostavivši Houellebecqa,

domislim da me voli netko, tko bi me sedam puta u prvoj godini smrti iskapao, i uz mene raspadajućeg mirno ručao, ili pak da moja voljena računa na moju ljubav i poštovanje tradicije magijskog ponavljanja - da ću je iskopavati i iskopavati, i ponovno donositi u sobu, "voljenu mrtvu dragu" donositi, na istežljiva izlešavanja po kuhinjskim stolovima.




* * *




Trojica amputiraca selfiraju se na klupi u dvorištu Doma boraca.

Kod bake, na selu, bile tri partizanske Spomenice na zidu okačene, za djecu i muža spaljene u Jasenovcu.

U čertvrtom činu opaljuju.
Zid se sruši.




* * *




Svatko je Noje i svatko spasava svijet, selektirajući spasenu i pojedenu jagnjad, puneći svoju korablju, kao i stomak, odabranim.

I svatko umire s onim što je spasio.
Mliječ vrela otrova s pčelom, i vjetrozaustavljenost s brodicama na dnu.




* * *



Poznavao sam vodnika koji je cijeli rat proveo u počasnom vodu.
Čitav rat njih sedmorica pucali su po vojničkim sahranama u nebo.

Svaki dan i po nekoliko ratnih brzih pokopa.
Nijedan dan nije bio na ratištima.

Mrtvi su stizali previše svakodnevno i uredno i posla je bilo pune puške: te čiste uniforme, te meci, te uredni, ozbiljni, obrijani i trijezni pratitelji heroja.

I sad se oko vojničkih grobova mogu iščeprkati počasne čahure.
Poslije rata, nekih desetak godina, poludio je.

Bojao se kiše i tvrdio da mu to nebo vraća što je toliko na njega pucao. A kada bi snijeg padao krio se, to se njihova hladnoća narendava po nama, rekao bi.




* * *






Objavi komentar Blogger

 
Top